Nije to bila slika koja se često viđala posljednjih godina: opozicija u ekstazi pobjedničkog slavlja, DPS u gubitničkoj tišini.
Poslije osam godina, brojnih neuspješnih pokušaja na parlamentarnim (2008) i lokalnim izborima (2010), lošeg rezultata čak i na predsjedničkim izborima u Beranama (2013), opozicija je konačno uspjela da ovlada drugim najvećim gradom u dolini Lima. Koalicija Zdravo Berane, koju su sačinjavale Socijalistička narodna partija i Demokratski front, zdravo je, za više od pet stotina glasova, nadmašila DPS i osvojila apsolutnu vlast.
Ovo su, nakon Cetinja, Mojkovca, Petnjice i Ulcinja bili peti lokalni izbori u Crnoj Gori, ali - prvi u kojima je klatno prešlo na drugu stranu, a Demokratska partija socijalista morala da prizna poraz. U euforiji nedjeljne večeri Andrija Mandić, jedan od lidera Demokratskog fronta, poručio je da je ovo početak crnogorskog proljeća, da je opoziciji bila dovoljna jedna pobjeda „nakon čega će početi da se ređaju serije pobjeda koje će dovesti do konačne smjene vlasti u Crnoj Gori“.E, sad, da li jedna lasta čini proljeće; je li poraz u Beranama početak kraja Đukanovićeve vlasti ili tek posljedica pogrešnih procjena i odluka na lokalnom nivou koje neće imati drastične posljedice na državnom nivou?
Izborna matematika srpskog predznaka: Slike zaista govore više od riječi. Da se kojim slučajem neinformisani prolaznik obreo u nedjelju veče na ulicama Berana, teško da bi pomislio da je riječ o proslavi jedne pobjede na jednim lokalnim izborima.
Više je ličilo na slavlje nakon referenduma, ali onog na kojem je poražena suverena Crna Gora: srpske trobojke, uzdignuta tri prsta, srpske patriotske koračnice, poklici „Ovo je Srbija“; priče o konačnom oslobođenju Berana, o pobjedi pravih Beranaca... Kao da se slavila uspostava srpske autonomne vlasti, a ne promjena lokalne vlade u jednom crnogorskom gradu.
Kada je, nedavno, Milo Đukanović pozivao Srbe da uđu u vlast vjerovatno nije zamišljao da to bude kako se desilo u Beranama: da trobojka susjedne države istisne domaću, crvenu, državnu zastavu.
Ali, upravo se to dogodilo: izborna matematika ukazuje da je pobjeda saveza Zdravo Berane osvojena prevashodno glasovima građana koji se izjašnjavaju kao Srbi. U odnosu na lokalne izbore 2010. godine, kada je formirana koalicija Bolje Berane (SNP-Nova-NS-PzP) i kada su manje srpske stranke „rasule“ više stotina glasova, ovogodišnji SNP/DF savez uspio je da objedini - svekolike srpske glasove. Marginalci poput Srpske liste, Stranke srpskih radikala ili DSS-a bili su – statistička greška, tek nekih 150, 160 glasova. Očito je da ih je većina Srba u Beranama prepoznala, ne samo kao beznačajne političke figure, već su posumnjali u njihove dobre namjere - da postoje samo da bi kvarili rezultat koaliciji Zdravo Berane.
U ukupnom zbiru glasova koalicija Zdravo Berane nije napredovala, tek su sačuvali biračko tijelo: 2010. godine – 8.426 glasova; 2014 - 8.271 glas. No, odstranjivanjem glasača iz Petnjice - gdje gotovo da nema prosrpskih glasača - i održavanje biračkog tijela u Beranama bilo je formula za apsolutnu vlast i apsolutni uspjeh Socijalističke narodne partije i Demokratskog fronta.
Misli lokalno, djeluj globalno: Osim strategijski preciznog fokusiranja na održanje sopstvene biračke (čitaj: prosrpske) baze, čelnici koalicije Zdravo Berane vješto su prepoznali da bi njihov najjači adut u izbornoj kampanji mogla biti – dosadašnja lokalna vlast, oličena u prvaku beranskog DPS-a Vuki Goluboviću.
Za četiri godine vladavine DPS/SDP koalicije, Berane je, govore ekonomski pokazatelji, zavrijedila etiketu jedne od najsiromašnijih crnogorskih opština u kojoj nije zabilježena niti jedna značajnija strana investicija. Nemaština je postala svakodnevica, čak i za opštinske službenike koji su posljednju platu primili nedavno – za septembar prošle godine!? Beranci su prošlog ljeta proživjeli golgotu epidemije zbog zatrovane vode kakva se danas može vidjeti samo u zabitima afričkih sela, a lokalna vlast nije bila kadra – duže od dvije godine – da riješi pitanje deponije na Vasovim vodama, gdje su svojevremeno morali da intervenišu čak i policijski specijalci.
Uz probleme koji nijesu rješavani prosto se nadovezala priča o nepotizmu gradonačelnika, rođačkim vezama i rođačkim zapošljavanjima. „Zašto nema seksa u opštini Berane?Zato što tamo rade samo bliski rođaci!“ – regionalni vic koji je postao aktuelan i u Beranama bio je, u stvari, najefikasnije sredstvo kampanje koju su čelnici koalicije Zdravo Berane znali da pretoče u svoju glavnu prednost. Izbore u Beranama su pretvorili u neku vrstu referenduma za ili protiv dosadašnje vlasti, ne prezajući pri tom od nasilnih metoda na dan izbora, korišćenja lokalnih kabadahija za utjerivanje straha i demonstraciju sile. Tako su podigli tenzije i motivisali vlastite birače...
Neke stvari su se dešavale i prinudno, iz očajanja. Brojni prethodni izborni neuspjesi, prosto su natjerali čelnike SNP i DF na promjenu ponašanja - da, makar i vještački, zamire međusobne javne svađe i pritajene lične omraze, te da u prvi plan u Beranama isture nekonfliktnog kandidata, Dragoslava Dada Šćekića, koji je u noći izbornog slavlja pokazao da, osim vlasti, želi neke opiljive rezultate u danima koji slijede poslije pobjede. No, obećanja najostvarljivije izgledaju prije izbora; Šćekić će tek morati da opravda povjerenje i pokaže sposobnost nove vlasti, ne samo da maše trobojkama, već da ostvari promjene na bolje koje je najavio.Pogrešne procjene DPS-a: Čekalo se gotovo dva sata da se na kraju izborne noći oglasi neko iz DPS-a. Razumljivo otezanje: bio je to - istina samo lokalni - ali prvi pravi poraz nakon dugo godina. Konačno se, negdje oko 23 sata, oglasio Tarzan Milošević koji je zamznutog osmijeha smogao snage da, uz oštre primjedbe na nasilničko ponašanje frontovskih aktivista, čestita pobjednicima.
Direktor DPS-a ipak nije propustio da pobroji činjenice koje idu u prilog njegovoj stranci: DPS je u Beranama uspio da poboljša svoj rejting i pridobije čak 500 novih glasača; osvojili su, u poređenju sa izborima 2010. godine, i jedno odborničko mjesto više.Ipak, sve je bilo uzalud: igrali su, kako se to kaže u fudbalu, dobro u polju, ali nijesu zabili za pobjedu - DPS će nevoljno morati u opozicione klupe. Startni manjak glasova stvoren izdvajanjem Petnjice (tamo je DPS osvojio čak 1.457 glasova) bio je nenadoknadiv gubitak iako su partijski aktivisti svojski odradili zadatke na terenu.
Postizborne analize govore da su porazu DPS-a kumovale neke pogrešne procjene iz vrha stranke i pogrešni kadrovski potezi. Naime, u Beranama DPS nije uradio ono što su već činili na Cetinju, Mojkovcu ili Ulcinju – tamo su dugo, suptilno, vagali tokom izbora nosioca liste. U novembru prošle godine pokazala se tačnim procjena stratega DPS-a da im je u Prijestonici mladi Aleksandar Bogdanović najbolje rješenje. Drugačije su postupili u druga dva grada: na sjeveru, u Mojkovcu, i na jugu, u Ulcinju, brižljivo osluškujući puls birača, bez zazora su promijenili nosioce liste, izabrali Dejana Medojevića i Ljora Nrekića i napravili značajne iskorake: u Ulcinju postali najjača stranka, u Mojkovcu do nogu potukli kolaciju SNP-a i DF-a.
Zašto i pred izborni obračun u Beranama nijesu pažljivije osluškivali glas naroda - znaju samo u vrhu DPS-a. Međutim, posljedice su sada svima znane: odluka da prvi na listi DPS-a ipak bude čovjek protiv koga su čak bile i neke njegove stranačke kolege iz Berana - bila je gubitnička varijanta.
Samoća koja (ne)prija: Ali, ne i jedini razlog poraza u Beranama. Možda čak ne i ključni: DPS je izgubio lokalnu bitku jer je – ratovao sam protiv svih.
O tome svjedoče postizborne brojke: da je DPS bio u predizbornom savezu sa koalicionim partnerima sa državnog nivoa - Krivokapićevom SDP i Mustafićevom Bošnjačkom strankom - imali bi skupa 8.548 glasova, 300 više nego DF i SNP. Nije svejedno, što bi rekli u onoj popularnoj reklami: umjesto gubitnika postali bi apsolutni pobjednici, imali bi svih 18 mandata, neophodnih za apsolutnu većinu u parlamentu Berana.
Što bi bilo da je bilo – nije to put za rješavanje rebusa. Sada je sasvim izvjesno da su u DPS-u precijenili snagu već viđenog novog-starog partnera – Popovićeve Narodne stranke - koju su pred izbore onako vještački vaskrsli u politički život. Uzaludan trud: velika izlasnost (76 odsto) onemogućila je sve manje stranke da pristupe raspodjeli odborničkih mandata.
A šire, državotvorne, koalicije u Beranama nije moglo biti kada se - javno već godinu, potajno mnogo duže – trese državni savez ključnih igrača nekada čvrstog suverenističkog bloka – Đukanovićeve Demokratske partije socijalista i Krivokapićeve Socijaldemokratske partije. Nije to sukob malih razlika: osim iznuđenog saglasja oko budžeta krajem prošle godine, DPS i SDP se u skoro svim drugim prilikama bili ljuti protivnici - i u Vladi i u Skupštini, oko sudbine KAP-a i budućnosti metalurške industrije, prilikom usvajanja izbornih zakona, reforme pravosuđa, izbora tužilaca, Sudskog savjeta... Koalicija na vlasti ne funkcioniše nego vegetira: tek je klinički živa, a u međuvremnu potpuno su zamrli lični odnosi ljudi koji su i tvorci DPS/SDP saveza Mila Đukanovića i Ranka Krivokapića.
To se zakonomjerno prenijelo i na dešavanja na terenu, partneri na državnom nivou postajali protivnici u lokalnim bitkama. Na Cetinju je, podsjetimo se, Krivokapić, dva dana pred izbore, slavodobitno najavio novu vlast SDP-a i Lekićevog Demokratskog fronta. Ipak, nije mu se dalo: DPS je bio dovoljno moćan da zadrži vlast na Cetinju i Mojkovcu, da postane najjača stranka u Petnjici i Ulcinju, uz podršku teške partijske artiljerije i moćnih državnih resursa.
Ali, upravo je ta ideja o samodovoljnosti, vjerovanja u beskonačnu moć stramačke mašinerije, postala teg o vratu Đukanovićevoj stranci. I to je bilo zrno prvog lokalnog DPS poraza koje je proklijalo u Beranama.
Posljednja raskrsnica za SDP: No, ako je Đukanovićevoj stranci beranski poraz bio prvo veliko izborno razočaranje, i Krivokapićeve socijademokrate bi nakon političkog šamara u Beranama – gdje su u jednom danu izgubili tri odbornička mjesta - morale da ozbiljno preispitaju partijsku politiku.
Jer, nije riječ o incidentu nego o nizu uzasopnih neuspjeha. U novembru su se na Cetinju okušali sami, izgubili su učešće u vlasti; u Mojkovcu su se takođe distancirali od DPS-a i - ostali na margini; u Petnjici su opet ostali kratkih rukava; nakon izbora u Ulcinju, kolač vlasti im preoteo novi, freški, saveznik iz državotvornog bloka - Pozitivna Crna Gora koja je je ladno dala podršku paktu nacionalnih albanskih stranaka, a SDP poslala u opoziciju; na kraju, prije dva dana u Beranama – SDP je nastupio samostalno i završio vanparlamentarno...
Za partiju koja duže od pentaest godina učestvuje u kreiranju državne politike u Crnoj Gori, koja zauzima čak dvadeset procenata vlasti na državnom nivou - u Vladi, državnim institucijama i državnim preduzećima, javnim ustanovama - to su vrlo neprijatni, uznemirujući, podaci. Tačnije - signal da SDP u silnim kalkulacijama lagano gubi identitet partijske politike: možda se može neko vrijeme biti opozicija u vlasti, moguće da neko vrijeme možete iz pozicije vlasti sarađivati sa opzicijom, ali - i to su poruke Berana za SDP - nemoguće je sve vrijeme biti i vlast i opozicija. Ili stradaju partijski principi ili gubi partija.
Čekajući nove okršaje: Nijesu, dakle, izbori u Beranama bili tek jedna lokalna bitka, nego priprema za pravi rat koji predstoji na proljeće, kada će biti otvorena birališta u 14 opština. Biće to, u stvari, neki mini-parlamentarni izbori koji mogu da odrede budućnost dešavanja na crnogorskoj izbornoj sceni, možda neki uvod u drugi život, što bi rekao slavni pisac.
Za opoziciju su dešavanja iz Berana slamka nade, ali i upustvo za buduću upotrebu: rasparčani i posvađani, u više kolona, teško da mogu biti dostojan protivnik. Ujedinjeni protiv razjedinjene vladajuće koalicije, to bi mogla biti drugačija priča. Naravno, pod uslovom da unutar opozicije postoji dovoljno jasan program koji neće ličiti na one otrcane slogane tipa vrijeme je da oni odu. Za sada je, do Berana, uglavnom sva priča ostajala na javnim zakletvama na jedinstvo i tajnim ličnim podmetanjima.
Na drugoj strani, poruke iz Berana su upozorenje za Đukanovićevu stranku. Pokazalo se da je krah pokraj Lima bio posljedica dugotrajućeg sukoba unutar DPS-SDP koalicije, ali i poraz koncepta samodovoljnosti DPS-a. Đukanovićeva harizma ipak ne može prekriti sve unutrašnje slabosti. Ukoliko nakon beranskog poraza temeljno ne odbace ideju jednopartijske vlasti, ukoliko ne odstranene iz igre „mangupe u svojim redovima“ koji pričaju o opštem intersu a gledaju samo ličnu korist, što znači da u Podgorici i drugim gradovima moraju izabrati nosioce lista koji mogu sa drugima u postizborne saveze, Đukanovićeva stranka biće na predstojećim lokalnim izborima u nezavidnoj poziciji - da budu sami protiv svih.
I druga članica još žive vladajuće koalicije na državnom nivou, Krivokapićev SDP, moraće dobro da se zamisli jer ih sadašnja politička igra opozicije unutar vlasti, sjedenja na dvije stolice, kompromituje i lagano vodi na političku marginu. Jer, prije nego što krenu u propagandu državotvornog bloka, moraju odblokirati ili raščistititi odnose sa DPS-om sa kojim još čine državnu vlast.
Stižu novi izbori, a mnogo toga je mnogima ostalo da oposle u ovih, nešto manje od 100 dana, kada će najvjerovatnije predsjednik Filip Vujanović zakazati novi izborni obračun. Dolazi proljeće, još samo da se razazna hoće li to biti ono proljeće koje opozicija tako uporno priželjkuje, ili sasvim obično proljeće, na koje je vlast odavno navikla.
Draško ĐURANOVIĆ
