Kultura

NELEVIĆ: Nije majka kritičara rodila

2402natasa
Ima dosta godina otkako se u naš javni diskurs uselila jadikovka zbog odsustva negativne umjetničke (u prvom redu - pozorišne) kritike. Moguće da je ovo nepovjerenje u (nekvalifikovanu) pozorišnu kritiku lansirano iz pozorišnih krugova, ali je danas ono javno dobro, neka vrsta mantre koju „repetiraju“ svi, uključujući i one koji nikad ne čitaju kritike i ne odlaze u pozorište

Piše: Nataša NELEVIĆ

NELEVIĆ: Nije majka kritičara rodila
Portal AnalitikaIzvor

 

Jedan autor je nedavno jedan svoj tekst o kritičkom javnom diskursu poantirao citirajući nekog „običnog čovjeka“ koji je jednom prilikom kazao da „u Crnoj Gori nema negativne kritike“.

Može nam se ne dopasti uvođenje ovakve, nekvalifikovane, populističke i nekonceptualizovane argumentacije u jedan „ozbiljan“ tekst. I ta bi primjedba stajala kada bi ova tvrdnja bila efemerna. Ali, ona to nije: odavno se u naš javni diskurs uselila  jadikovka zbog odsustva negativne umjetničke kritike, pod kojom se ovdje – što po modelu mišljenja koji dio uzima za cjelinu, koji najbolje pristaje našem javnom diskursu, a što iz opravdanih razloga, jer pozorište jeste najpolitičnija umjetnosti i, konačno, umjetnosti koja troši najviše naših para – podrazumijeva uglavnom pozorišna kritika i još uže – kritika produkcije Crnogorskog narodnog pozorišta. Moguće da je ovo nepovjerenje u (nekvalifikovanu) pozorišnu kritiku lansirano iz pozorišnih krugova, ali je danas ono javno dobro, neka vrsta mantre koju „repetiraju“ svi, uključujući i one koji nikad ne čitaju kritike i ne odlaze u pozorište. Zato ova tvrdnja da „u Crnoj Gori nema negativne kritike“ možda ipak zaslužuje da bude javno istretirana. I zato je moguće da dotičnom autoru ne treba zamijerati zbog toga što je uvodi kao argumentaciju, koliko zbog toga što je ne prepoznaje kao stanicu na kojoj se treba zaustaviti.

Situacija je prilično zbunjujuća. Zar „prosječnom“ građaninu/građanki ne bi trebalo više da smeta to što nema specijalizovane kritike (jer je, konačno, ovdje riječ upravo o takvoj kritici, a ne o kritici profesionalnih političara - opozicionara, novinara ili predstavnika NVO) koja bi „napadala“ zdravstvo, nekontrolisanu gradnju ili socijalnu politiku? Trebalo bi. Ali njemu, eto, smeta to što nema „negativne“ umjetničke kritike. Reklo bi se da se ovdje desilo nekakvo iščašenje. Jer – kako drugačije objasniti ovakvo privilegovanje značaja umjetničke/pozorišne kritike, čemu konačno ne uspijeva da odoli ni autor teksta koji pitanje javne kritike svodi na pitanje umjetničke/pozorišne kritike?

Diskusija o tome šta bi trebalo da znači „negativna“, a šta „pozitivna“ kritika odvela bi nas daleko na teren estetike i aksiologije, a za ovu priliku dovoljno reći da je prosuđivanje aspekt koji je konstitutivan za kritiku (i da se u tom smislu možda može govoriti i o „negativnim“ i „pozitivnim“ kritikama) i da, ako tako postavimo stvari, nikako ne stoji konstatacija da u Crnoj Gori „nema negativne kritike“. Istina je, dakle, da u Crnoj Gori postoje kritike koje prosuđuju na način koji bi se mogao opisati i kao „negativna kritika“ (ako je nekome do te kvalifikacije baš stalo), što zna svako ko čita šta pišu kritičari/ke i ko do činjenica drži.

Nastanak stereotipa o odsustvu negativne kritike mogao bi se objašnjavati na više načina: ili su ovdašnjim ljudima genetski zadati visoki estetski standardi i odgovarajuća glad za visoko zahtjevnom kritikom, koju domaći kritičari/ke ne mogu zadovoljiti; ili je način na koje ovdašnji kritičari/ke artikulišu svoje sudove nerazumljiv ovdašnjoj publici (a onda bi u domenu uredničkih politika bilo rješavanje toga pitanja), ili je –  što je najvjerovatnije – problem u tome što nikoga nije ni briga šta pišu kritičari/ke, što onda znači da se ovaj stereotip konačno mora dešifrovati u nekom drugom kontekstu.

Naravno da smo se već dosjetili da su i umjetnost i kritika i kritičari/ke ovdje samo kolateralna šteta. I da je ishodište cijele te priče o ne-postojanju negativne kritike percepcija Crnogorskog narodnog pozorišta kao „produžene ruke elita koje imaju moć“. Naravno da je legitimno propitivati politički uticaj Crnogorskog narodnog pozorišta, da niko ne sumnja da CNP vrši neki uticaj, da svi imamo pravo i obavezu da budemo posebno osjetljivi i zainteresovani za te uticaje i da želimo da okupiramo pozorište za svoje interese, pri čemu bi, naravno, najrelevantniji (iako ne jedini) parametar za procjenu tih uticaja morala biti politička značenja koja se konstituišu na sceni ovog pozorišta. Ali, ovdje je riječ o nečemu drugom, o nekoj vrsti zamućene percepcije gdje se takva pitanja više i ne raspoznaju, o jednom sinkopiranju političkog i pozorišnog polja, o svrstavanju svega što je u dodiru sa ovom institucijom u jedan metonimijski niz koji se, konačno, identifikuje đuture kontstatacijom da je CNP „produžena ruka moći“, gdje za diskusiju o pojedinačnim oblicima ispoljavanja te moći više kao da ne preostaje prostora.

I, na kraju – kako da se u takvoj konstelaciji uvjerenja uopšte odnosimo prema tvrdnji da „u Crnoj Gori nema negativne kritike“? I šta treba da rade malobrojni, ali živi i zdravi kritičari i kritičarke? Da se pospu pepelom po glavi? Da počnu da ubjeđuju javnost u svoju odanost profesionalnim standardima, u svoju objektivnosti ili, barem, posvećenost tome, ruku na srce, nedostižnom cilju? Ko će im vjerovati? I koga je uopšte briga za to što bi oni imali da kažu? Jer, stvar je jasna – ovdje se žele potcrtati visoko koruptivni kapaciteti Crnogorskog narodnog pozorišta kao „produžene ruke vlasti“. Ili možda ni tu ne treba stati, jer je logika ovih džinovskih metonimija da generišu stalno nova, sve banalnija, stereotipnija, neupotrebljivija značenja, tako da je ovdje možda riječ o koruptivnosti kao sudbinski zadatom stanju zajednice. A kad je već tako – šta može biti bolji pokazatelj te koruptivnosti od njenog prodiranja na tako bezinteresan teren kao što je umjetnost i, naravno, od bijede pozorišnih kritičara/ki kojima ne basta da napišu negativnu kritiku i time se „zamjere vlasti“. Ako priznamo bilo kom pojedincu da ima profesionalnu čast, cijela ta metonimijska konstrukcija pada u vodu i tada smo u obavezi da ispitamo šta se stvarno dešava na relaciji politika-pozorište. A nama se to ne sviđa. Nama se više sviđa da mislimo da junaka koga neće biti strah da napiše negativnu kritiku, da se sve dimi – majka još nije rodila.

Portal Analitika