Društvo

Majkama što u jednom danu izgubiše dva sina

19gordana
Čudo je to, najsurovije u prirodi, jedno od onih čuda zbog kojih se najčešće i najviše sumnja u Boga.... da majka ovako nešto može da doživi.

Majkama što u jednom danu izgubiše dva sina
Portal AnalitikaIzvor

1902bracapocetna
K
o nađe snage da im saopšti? Njih, koji im to saopštiše, hoće li proganjati cijelog života izraz lica tih žena, majke Gojačanin i majke Ćulafić, u momentu kada im je rečeno da ih više nema?

Da nema njihovih sinova. Dejana i Ljubomira, Davorina i Danijela.

I Dejan i Ljubomir i Davorin i Danijel otišli su u grad, da popiju piće. Zajedno, bratski. Bliski, valjda i zato što su ih majke same podizale.

Sa fotografija sija svjetlost njihove ugašene mladosti. Svjetlost uhvaćena u nekom momentu sreće, druženja, uz ko zna kakve mladalačke šale. Ko zna ko je stajao iza tih objektiva, dobacujući. „Nasmij se Dejane, Ljubomire...Davorine, Danijele...“

Kako je lak bio taj teški život njihovih majki, braće Gojačanin i Ćulafić dok su đecu svoju podizale. Kako lak i bogat dok su im večeru spremale i iz  grada čekale. Kako im je lako i divno bilo dok su strijepile o polasku u vrtić, o polasku u školu, dok su strijepile o njihovoj budućnosti, o tome hoće li uspjeti da nađu sebi srodnu dušu, nekoga ko će ih voljeti i paziti kada više njih ne bude, njihovih majki?

Kako je sve teško lako i uzvišeno bilo, sve brige o novcu, o zdravlju i budućnosti.

Čudo je to, najsurovije u prirodi, jedno od onih čuda zbog kojih se najčešće i najviše sumnja u Boga.... da majka ovako nešto može da doživi.

Od užasa, svijest se zavrti. Kako  se odlazak u kafić, ili u klub sa video igricama, pretvori u tragediju o kakvim smo slušali, samo vezanim za ratove, bombardovanja, zemljotrese, velika stradanja...

Strašno je sve to.  Strašna je ta tišina. To što niko od pozvanih stručnjaka, psihologa, psihijatara, nema što da kaže.

Pa to, što su dnevne novine već juče, dva dana nakon tragedije, stavile ubicu na naslovnu stranu. On je imao nešto da kaže.

Pošao je, kaže, tog jutra na piće sa drugom. I sa „magnumom 357“ u džepu, momak od 22 godine. Momak od 22 godine je popodne ubio dva momka, u prepunom lokalu, usred bijela dana, zbog nekakvog pogleda, kaže, koji je uhvatio u prolazu. Pogled mu je bio nekako prijeteći, mada momke nije poznavao. I tako, povukao je oroz na magnumu. Ne jednom, više puta. Jedan metak je okrznuo  24-godišnju ženu u devetom mjesecu trudnoće! Mladić nije razmišljao, nije vidio ni mladu ženu sa trbuhom do zuba, toliko ga je pomutio onaj pogled što je uhvatio pola sata ranije, u prolazu.

Za braćom Gojačanin digao se cijeli Bar. Za braćom Ćulafić samo rodbina. Što je to – otupjelost na zlo?

I Bujić i Čogurić imali su iste večeri advokate.

Ma, više advokata! I ne treba sumnjati, odbrana će se često i rado pojavljivati u medijima tokom predstojećeg procesa. I svi će još jednom odigrati svoju ulogu, kao u sve lošijem i lošijem rimejku. Samo će granice pristojnog ukusa biti pomjerene za koju stepenicu niže. Kao ovoga puta, kada su se  na stranicama štampe,  pojavile slike dva sanduka, jedan pored drugog, uz ulazna vrata u kapelu.

I biće srećan svako ko nije poznavao te dvije mladosti, niti ikoga njihovoga. Biti užasnut, ali, to će proći..

Ko je reagovao? Jesu li poslanici na prekjučerašnjoj sjednici imali minut ćutanja? Je li se oglasila neka NVO, neka škola, neki univerzitetski profesor, neki javni, politički, kulturni radnik? Neka CANU ili DANU? Neka crkva ili udruženje?

Ne, jer porodice Gojačanin i Ćulafić nisu članovi umreženih interesnih sfera i njihovih  profesionalnih pisaca saopštenja.  Za njih čuo nije diplomatski kor, nijedna predstava zbog njih nije otkazana, ni jedna radio stanica nije puštala samo klasičnu muziku.

I ovi „drugi“ bavili su se nekim drugim stvarima, raznim incidentima, u profitabilnim nadmetanjima ko će upotrijebiti što jaču riječ za što beznačajniju stvar. I niko da pita, ovoga puta najglasnije moguće: Ljudi, zar ne vidite da je iz rata izrasla jedna nova generacija, koja nosi magnume umjesto pepermint bombona? Što nam je činiti? Zar ne vidite da su nam kockarnice i kladionice  postale jedina ponuda za mlade ljude?

Gdje je tu škola? Gdje su sekcije, kulturno-umjetnička društva? Gdje su sada oni što plešu u protest nasilju; jeste li na nekom bilbordu vidjeli skoro reklamu za tako nešto, a ne za političke partije, kreditne uslove kod banaka? Ne bi li bilo normalno, u ovakvim situacijama, i u ovako maloj zemlji kao što je Crna Gora, da neko sa kakve značajne funkcije javno kaže, da se obrati naciji po cijenu da bude ismijan i da izgubi koji politički poen, da pozove na razum, da apeluje, moli i preklinje?

Ko je toj djeci i ko današnjoj djeci govori o životu, o tome koliko su i svoj i tuđi život vrijedni? O tome da ne postojimo samo mi, samo naša porodica, naš ulaz, naša zgrada ili vjera, naša partija, interesna grupa, ili naš svjetonazor, svejedno.

Da postoji neka druga majka i neki drugi sin kojega naša jeftinoća  može koštati veoma, veoma skupo!

G. BOROVIĆ

 

 

Portal Analitika