Na policama u njegovoj radnji brdo ženske, muške i dječije obuće, od onih modernih na vrtoglavim štiklama i debelim platformama, do modela iz ko zna koje godine.
To je obuća u kojoj koračamo, koja se potroši u trci do posla, u dječijoj igri, u pokušaju da stignemo na ljubavni ili neki drugi sastanak.
Ovdje se mogu vidjeti i najskuplji italijanski modeli, i oni najeftiniji, iz kineskih radnji, koji, kako smatraju neke njegove kolege, predstavljaju najveću “opasnost” za opstanak obućarskog zanata, jer se mogu tretirati skoro kao proizvodi za “jednokratnu” upotrebu, odnosno, da se više isplati kupiti nove, nego popravljati stare.
Sagovornik Portala Analitika ipak je optimističan.
“Obućarstvo je zanat za koji će uvijek imati posla, mada to mlade malo interesuje”, tvrdi Enis, koji se prije 15 godina počeo baviti ovim poslom.
“Bilo mi je interesantno, još kad sam bio dijete i pomagao ujaku koji me je uputio u tajne zanata”, veli Balić, prekidan svakoga časa od mušterija koje ulaze i izlaze iz radnje, privučene, valjda, natpisom da je sve ovdje “ekspres”.
Posla uvijek ima, dodaje Balić.
“Može se zaraditi za neki skroman život. Obogatiti – svakako ne. Trudim se da budem ljubazan i korektan sa cijenama. Ponekad neko i nije baš zadovoljan, ali se svim ljudima ne može ugoditi”, kaže kroz osmijeh Enis koji svakoga dana osim nedjelje naporno radi u svojoj radnji preko puta tržnog centra Bazar. Mušterije mu dolaze iz svih dijelova grada.
Iako je ovo posao za koji je potrebna puna posvećenost i ljubav, Balić se nije pokajao. Nije oženjen, pa nema ko da mu se ljuti ako kući zakasni, dodaje u šali.
Radna atmosfera vlada i u poznatoj obućarskoj radnji Napredak, u Ulici Balšića 3. Vlasnik ove radnje, Džijad Lekić, kaže da posla ima ali, mnogo manje nego što je bilo ranije.
“Od kad su se pojavili Kinezi i ova kineska roba, pali smo na niske grane”, veli Lekić.
Ali, ne odustaje, i jedino brine da li će mušterije biti zadovoljne. Rijedak je slučaj da se neko požali, a za cijene smatra da su vrlo pristupačne. Za ženske potpetice i sitnije “flekice”– 3 eura, a za muške potpetice, "polovine" ili opravku patenta 5 eura.
Cijene ne variraju iako su materijali poskupili čak tri puta. “Ne smijemo mrdnuti sa poskupljenjem, jer narod ni za ove cijene nema para.”
I on, kao i Enis, mnogo vremena provodi na poslu.
“Privatnik je samom sebi rob i ako hoće da ima, mora da radi”, kaže sagovornik Portala Analitika, dodajući da ima i dva učenika.
Jedan od njih, 21-godišnji Denis Đokić u radnji je već skoro sedam godina. On veli da je posao obućara za njega veliki izazov i smatra da će se i u budućnosti baviti time.
“Dosta sam naučio, ali nijesam savladao zanat u potpunosti”, kaže Denis i dodaje da se mnogi čude njegovim izborom životnog poziva.
“Sve imamo, samo nemamo para, a para nema da nema, samo može da fali”, mudro dobacuje Džijad.
Nedžad i Šobić: U najstarijoj obućarskoj-opančarskoj radnji Naprijed, sada radi samo jedan čovjek, njen vlasnik Nedžad Lekić. Ova poznata radnja se nalazi se u podgoričkoj ulici Svetozara Markovića broj 31.
"Ukoliko čovjek nema volje da radi ovaj posao, onda je bolje da ga i ne radi", veli Nedžad. Mnogi, kaže, ne shvataju strast prema ovom zanatu. A nje itekako ima.
On nije završio školu. Sa 23 godine počeo jeda šegrtuje i od velikih majstora "krade" zanat.
"Obućarske radnje su mjesto gdje su se uvijek zbijale šale, sjećam se kada bih nešto pogriješio, da bi mi govorili - za 100 godina, 90 groša. Te šale su bile češće, ako onaj kome je upućena nešto ne shvata, a još bi se i ljutio. Onda bi ga uništavali od zadirkivanja, sjeća se Nedžad.
O nezainteresovanosti mlađih za vještine obućatrskog umijeća, veli:
"To je kao u poznatom vicu - Kada su pitali jednog čovjeka kako ti uči sin, on bi rekao slabo, samo neka je zdravo. A što ga ne upišeš na neki zanat? Nije zainteresovan, samo neka je zdravo".
Kao i njegove kolege Džijad i Enes, i Nedžad smatra da je posla zadnjih 10 godina manje. On to opravdava što je "velika nemaština u narodu". U prilog tome ispričao nam je jednu svoju anegdotu.
"Kada sam jednom čovjeku promijenio polovine i potpetice i rekao mu koliko to košta, pitao me je koliko će mu trajati? Odgovorio smu mu - zavisi koliko ćeš ih nosit'."
Podgorički obućari kroz smijeh i pjesmu rade svoj posao. Nedžad, pjevajući poznatu Šobićevu pjesmu "Vezalo nas naše more, mali gradić Sutomore..vezali nas kao šlag i čokolada". Enes se sa osmjehom sjeća svojih početaka i razmišlja o onome što treba završiti, a Džijad i Denis zajedničkim snagama pokušavaju da ožive ovaj stari zanat.
B. J.
