Luis Aragones bio je zaista zanimljiva, unikatna persona španskog fudbala. I kao igrač, a još više kao trener, kad je dobio nadimak Kornjača. Nizao je uspjehe, ali i navlačio na sebe brojne kontroverze.
Kao igrač, bio je sjajan napadač. Karijeru je počeo još davne 1957. u Hetafeu, a već sljedeće godine prelazi u tada najveći klub na svijetu, Real Madrid. Ipak, tada još “zelen” nije se uspio nametnuti u strašnoj konkurenciji Di Stefana, Puškaša, Kope ili Genta, igrača koji su s Realom pet puta u nizu pokorili Stari kontinent. Nije zabilježio nijedan nastup za prvu ekipu Reala i te godine su mu obilježile stalna seljakanja na pozajmice u manje klubove kao što su Rekreativo Uelva, Erkules ili Ubeda.
Godine 1961. postaje član Betisa za koji u tri sezone i 86 nastupa daje 33 gola i kao napadač s reputacijom prvaka Evrope (bio je član reprezentacije Španije koja je 1964. godine pobjedom nad SSSR-om postala prvak Evrope) prelazi u redove madridskog Atletika. U Atletiku je bio prava zvijezda i jedan od najboljih igrača. Za deset godina igranja za Atletiko postigao je je 172 gola i osvojio tri titule državnog prvaka, a u sezoni 1969./70. bio je i prvi strijelac Primere.
U finalu tadašnjeg Kupa evropskih prvaka potpisao je vodeći gol protiv tada najmoćnije ekipe Evrope, moćnog Bekenbauerovog Bajerna, ali Nijemci su vrlo brzo izjednačili, a u ponovljenoj utakmici (tada se nakon 120 minuta igre nijesu izvodili penali, već bi se meč ponovio), Bajern je slavio sa 4:0.
Velika trenerska karijera
Nakon te sezone završava igračku, a započinje još uspješniju trenersku karijeru. Trenirao je brojne klubove, među ostalim Atletiko, Barselonu, Betis, Valensiju, Espanjol, Sevilju,a pri kraju karijere i turski Fenerbahče. S Atletikom je osvojio Interkontinentalni kup 1974., prvenstvo 1977. i tri Kupa kralja, a s Barselonom još jedan kup 1988.
Ipak, ono po čemu ćemo ga najviše pamtiti i ono zbog čega će ostati zapisan zlatnim slovima u vječne knjige španskog fudbala je osvajanje titule prvaka Evrope 2008. i skidanje tzv. "španske kletve".
Naime, španski fudbal je godinama i decenijama imao sjajne generacije igrača koji su na klupskom planu osvajali sve što se moglo osvojiti, međutim u reprezentaciji uvijek je nešto polazilo po zlu. Godinama su Španci na sve velike svjetske i evropske smotre dolazili kao jedni od glavnih favorita za naslov. Godinama su imali igrače kao što su bili Kamačo, Gordiljo, Galjego, Mičel, Butragenjo, Zubizareta, Raul, Jero, Morientes i godinama su svaki sljedeći veliki turnir najavljivali da je to baš taj na kome će se skinuti stigma gubitnika i na kojem će španski fudbal napokon zasjesti na tron, koji mu prema svemu pripada. Ali, godinama su to bile prazne priče, pusta obećanja i serija razočaranja.
Sve dok na klupu nije sjeo on, "mudri čovjek iz Hortaleze". Preuzeo je posrnulu špansku reprezentaciju nakon debakla na EP u Portugalu 2004., kad nijesu uspjeli da prođu ni grupu. I odmah je uveo značajne promjene. Kako u sam sistem igre, tako i u način vođenja tima. Ukomponovao je u ekipu ono što je decenijama falilo španskoj reprezentaciji – maštovitosti, kreativnosti, imaginaciji i lepršavosti u igri pridodao je ratnički mentalitet i stvorio savršenu koheziju u ekipi.
Nadgradio tiki-taku
Već na prvom velikom turniru na kojem je vodio Španiju, SP u Njemačkoj 2006., promjene su bile vidljive. Grupu je pregazio, a poletna i potentna “furija predvođena” zvijezdama koje tek stupaju na veliku scenu Injestom, Ćavijem, Toresom i Viljom u osmini finala bila je apsolutni favorit protiv do tada ćudljive Francuske. Ipak, Zidan je tada otplesao svoj posljednji ples i odveo Francusku do finala, a Aragones je morao čekati svoju priliku sve do 2008. i Eura u Austriji i Švajcarskoj. I dočekao je.
Takva dominacija neke reprezentacije na velikim smotrama nije viđena godinama. Aragones je dobro znao kakve igrače ima I, posluživši se njihovim potencijalima, naslonio se na tiki-taka igru, izum Johana Krojfa, redefinisao ga, dodao mu još neke elemente i tako špansku fudbalsku vrstu učinio nepobjedivom.
Nakon osvajanja te prve velike titule 2008., veznjak Ćavi Alonso je izjavio: "Bez njega ovaj trijumf ne bi bio moguć. Protekle dvije godine imali smo brojne probleme, ali on je uvijek stajao uz nas, vjerovao nam je. Na kraju se pokazalo da je bio u pravu."
Svom nasljedniku, Visenteu del Boskeu ostavio je u amanet ekipu s kojom se ovaj kasnije popeo i na vrh svijeta osvojivši SP 2010., a potom i Euro 2012. Španija je od gubitničke ekipe i predmeta sprdnje postala jedina reprezentacija kojoj je uspjelo da spoji tri najveće titule u nizu.
Rasistički ispad
Ipak, i jedan ružan i kontroverzan incident takođe je obilježio Aragonesovu karijeru. Da bi motivisao Hoze Antonija Rejesa, Aragones mu je pristupio na jednom treningu doslovce ovim riječima: "Reci onom crnom g..nu da si mnogo bolji od njega. Reci mu to. Reci mu to u moje ime. Moraš vjerovati u sebe. Bolji si nego to crno g..no." To "crno g..no" bio je Tjeri Anri, a da bizarnost bude veća, bio je saigrač Rejesu u Arsenalu.
Vlaović: Rad sa njim je bio nevjerovatan
"Aragones je bio trener koji je definitivno najviše uticao na moje nešto drugačije viđenje i poimanje fudbala i fudbalske igre. Iako nijesam dugo igrao pod njegovom palicom, on je bio trener čije bih metode rada preuzeo ako bih se ikada odlučio za trenerski posao. Rad s njim je bio nevjerovatan. Mi igrači smo uvijek nezadovoljni ako ne igramo, ako smo u drugom planu. Smatramo da smo zaslužili šansu, pa makar i nekad bili nerealni. Međutim, kod njega nikad nije nijedan igrač bio nezadovoljan. Svaki igrač je u svakom trenutku znao da će kad tad dobiti šansu ako ju zasluži na treninzima. Aragones nije vjerovao u imena, zvijezde i veličine. Njemu je svaki igrač bio jednako važan i bitan. A igrači su to znali i slijedili su ga slijepo vjerujući njegovom autoritetu. O tome sam pričao sa mnogim igračima koje je vodio i svi su mi rekli istu stvar.", rekao je Vlaović za Index.
(Index.hr)
foto: Hin
a, index.hr, independent.co.uk, paseomelancolicos.com, sportekspres.com
