Kultura

MARKOVIĆ: Koncertna sala je neophodna, jer CSO radi u uslovima ispod svakog ljudskog nivoa

2301zoran
Veoma je važno za ovu sredinu da CSO, ova ozbiljna institucija, opstane i da se njeguje: ne možemo da stanemo sada, na pola puta, i bacimo sve, a uloženo je toliko energije, ljubavi, posvećenosti, podređenosti, novca - na kraju krajeva... Možda sada nemamo dvoranu, ali su ljudi naše bogatstvo. Pa, nemojte da gazimo te ljude, da ih ubijamo s neuslovima i od njih još nešto da očekujemo. A kako će da zvuče u ovoj akustičkoj rupi? Ljudima mora da se da malo vazduha da „prodišu“, a to je za njih dvorana – da konačno zvuče, kaže Zoran Marković.

MARKOVIĆ: Koncertna sala je neophodna, jer CSO radi u uslovima ispod svakog ljudskog nivoa
Portal AnalitikaIzvor

 

Skoro svake godine crnogorska publika i muzičari imaju priliku da čuju i sarađuju sa Zoranom Markovićem, kontrabasistom koji već više od dvije decenije živi i radi u Sloveniji. Ponikao na nekadašnjoj Muzičkoj akademiji u Podgorici, ovaj umjetnik je danas jedan od najpoznatijih solista, predavača, pa i inovatora, prepoznat u regionu, Evropi, pa i mnogo šire.

Sinoćnji koncert u Crnogorskom narodnom pozorištu, izvodeći jedno od najpoznatijih djela za solo kotrabas – Divertimento konćertante Nina Rote u pratnji Crnogorskog simfonijskog orkestra, bio je rijetka prilika da ga čuje i publika u glavnom gradu. Nakon nastupa na festivalima A tempo, Marković je bio prvi put ima priliku da na sceni bude sa našim najznačajnijim orkestrom. Sve je to za njega bilo, kako ističe, nevjerovatno i izuzetno uzbudljivo, iako nije znao šta ga čeka u Podgorici.

- Pratim CSO od samog nastajanja i moram reći da on počinje da biva jedna ozbiljna institucija, što se prepoznaje po kvalitetima njihovih koncerata. Hvala bogu da su ljudi prepoznali interes da ulože u taj orkestar, jer je to ključno. Zato se nadam se da će što prije da se riješi problem oko koncertne dvorane i da ljudi konačno dobiju koliko-toliko normalnije uslove za rad, jer je ovo sada ispod svakog nivoa - nije ni šator. Akustički gledano, to je ispod svakog normalnog, ljudskog nivoa – kaže on za Portal Analitika.

Marković podsjeća da je „muzika način komunikacije“, a da crnogorski simfoničari „ne mogu da komuniciraju“ u uslovima u koje sada imaju.

Pa, iako je Divertimento Nina Rote podgoričkoj publici donio izuzetan doživljaj saradnje CSO-a i soliste, uz solističke dionice kojima je Marković na najbolji način prezentovao svoje umijeće i mogućnosti svog instrumenta, problemi scene nacionalnog teatra ostaju. Kao i mnogi prije njega, on kaže da je scena CNP-a za muzičare - „katakomba“, i precizira da je to „ispod svakog nivoa dvorana u kojima on nastupa“.

- Ovo je pozorišna sala i tu je potpuno druga dimenzija akustike. Ja sebe nisam čuo, svirao sam po osjećaju, a u orkestru sam čuo samo par ljudi iza sebe. Ne možemo da komuniciramo ako nemamo uslova da se čujemo! Zato moramo dobiti salu, da se obezbijede uslovi ovim vrijednim ljudima, jer oni rade ozbiljan posao i od toga žive. Veoma je važno za ovu sredinu da ova ozbiljna institucija opstane i da se njeguje: ne možemo da stanemo sada, na pola puta, i bacimo sve, a uloženo je toliko energije, ljubavi, posvećenosti, podređenosti, novca - na kraju krajeva... Možda sada nemamo dvoranu, ali su ljudi naše bogatstvo. Pa, nemojte da gazimo te ljude, da ih ubijamo s neuslovima i od njih još nešto da očekujemo. A kako će da zvuče u ovoj akustičkoj rupi? Ljudima mora da se da malo vazduha da „prodišu“, a to je za njih dvorana – da konačno zvuče – ističe on.

2301zoran1

Marković iznosi podatak da u Ljubljani postoji pet profesionalnih orkestara, kojima osnovni uslovi za rad podrazumijevaju salu u kojoj je temperatura viša od 18 stepeni, a mjeri se i vlažnost vazduha, i akustičnost u decibelima. Bez toga, dodaje, muzika ne može da se izvodi.

- Razumijem da mi treba nešto da žrtvujemo, ali je nemoguće raditi bez osnovnih uslova. Mi ne možemo da stvaramo umjetnost ako nemamo zadovoljstvo, ako nam nije prijatno dok radimo – dodaje on.

Na pitanje što Crnoj Gori nedostaje u odnosu na početak osamdesetih, kada je, kako kaže, prvi put svirao na terasi tadašnjeg podgoričkog Doma omladine, Marković kaže da od tada „ništa nije urađeno“. Osvrnuo se na „nesrećne devedesete“ u kojima su bili zapostavljeni „i duša i čovjek“, i prisjetio da je u to „divlje vrijeme“ bio svjedok embarga i njegovih posljedica, putujući po 24 časa u Crnu Goru barem jednom godišnje u automobilu prepunom osnovnim potrepštinama. Preživljavanje je bila ključna riječ, a sve preko toga bilo je nemoguće...

- Nemojte me pogrešno razumijeti, ali ovaj narod je vremenom malo otupio. Prije je imao veću dušu, bili su puni najtanjih osjećanja, a sada ljude možeš da gaziš, da im radiš svašta. To je problem, ali njega ne možemo da riješimo sa Pinkom, sa Farmom, tim glupostima i otrovima koje ljudi gutaju, a to je velika žalost i nesreća na ovim prostorima. Uzmite knjigu, ljudi, pročitajte nešto! Ugasite prokletu televiziju i slušajte malo kako vam srce kuca, ništa drugo. A onda dolazi i muzika. Pa uzmite da čujete jednu Kseniju Cicvarić... E, to je nešto!

Marković je danas redovni profesor na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, a svoj uspjeh „mjeri“ brojnim studentima koji su danas članovi najpoznatijih ansambala, poput Bečke filharmonije, Bečkog simfonijskog orkestra, zatim orkestri u Njemačkoj i Sloveniji. On potcrtava da je velika razlika između rada sa studentima nekada i sad.

- Osim dobrih uslova za rad i mukotrpnog rada, danas je muzičaru potrebno da dobije informaciju i ne gubi vrijeme prilikom vježbanja. To je prvi preduslov, jer danas više ne može da se manipuliše i improvizuje kao prije 20-30 godina. Danas, kada za jedno radnom mjesto konkuriše i po 300 ljudi, nema mjesta ni za mikroimprovizaciju. Sve mora biti do najsitnijih detalja raščlanjeno i objašnjeno, muzičar mora biti perfektan, kao softver u kompjuteru. I mora tačno naučiti program, dinamiku, kako i šta vježbati i na koji način mozak tada radi. Kakva trema?! Svi pričaju o tremi – ja prvi sam to imao, jer sam imao problem u samom korijenu. Treme nema, ako je taj „softver“ dobar, onda dolazi i inspiracija. Ako o problemima razmišljaš dok radiš – a tokom rada uvijek nastaje puno grešaka – „uzgajaš“ kikseve, a to je neprihvatljivo – pojašnjava naš poznati pedagogo i dodaje:

- Kad sjedneš prvi put u auto, ništa ne znaš. Onda polako naučiš: gas, kočnica, mjenač... Prvih mjesec dana sve ide polako, naučiš kako ide proces. E, tako se i svira. To se lako objašnjava studentu. Počnemo od jednog tona i na njemu naučimo sve, od Mocarta, Bruknera, Bramsa, Betovena... Sve poslije ide svojim tokom. Za to ne treba strpljenje, nego disciplina mozga, rada. I rezultati su tu, ne može da se omane.

Rad na Muzičkoj akademiji samo je jedan djelić onoga na čemu Marković, slobodno možemo reći – svakodnevno vrijedno radi.

- Moja glavna preokupacija je moj izum – korder, koji se sada nalazi svuda u svijetu: od Amerike, Australije, Japana, do Indonezije. Osam godina radim na tom projektu i imam ljude u filharmonijama u Berlinu, Beču, Njujorku koji ga koriste.

2301zoran2On dalje pojašnjava kako je „imao sreću“ da napravi korder, iako je dugo istraživao kako bi došao do krajnje forme svog izuma.

- Korder se fenomenalno pokazao, jer se njime obogate svi gudački instrumenti – violine, čela, viole i kontrabasi. Violine od sto eura, one kineske, zvuče kao da su vrijedne 5.000 eura. To je druga dimenzija instrumenta, a utroši se na nju 15 minuta, koliko treba za njegovo instaliranje. Imam Thomastik-Infeld (obezbjeđuje žice za instrumente u CSO, prim.a.) za partnera u Beču, koji radi specijalne žice i sada smo potpisali veliki ugovor. Korder koji je proizvod firme „Zoran Marković Tailpiece“, biće u njihovom katalogu.

Marković dodaje da ovaj projekat „okupira cijeli njegov život“, uz brojne festivale i koncerte nastupe. Za Portal Analitika najavljuje da će 4. aprila dirigovati premijerom Mocartove opere „Figarova ženidba“, za koju su već počele intenzivnije probe. Takođe, i ovo ljeto će provesti po festivalima: od Finske, preko Holandije, Francuske, Španije, do Njemačke.

- Imam privilegiju i nevjerovatnu sreću da sviram na mnogo festivala u Evropi. Tu srećem svjetske vrhunske muzičare, profesore iz Londona, Ciriha, Minhena, Berlina, sa kojima razmjenjujem iskustva. U svakom gradu smo po nedjelju dana, pa se desi da smo nekada i po tri mjeseca godišnje zajedno u različitim ambijentima, izvodeći različitu muziku. Znate, u jednom sekstetu je dovoljno da se jedan čovjek zamijeni pa da unutra bude potpuno drugi osjećaj.

Njegovi uspjesi i riječi svakako mogu biti podsticaj ne samo onima koji tek počinju da se pronalaze u muzici, već i iskusnim umjetnicima.

- Možemo da živimo život bez cilja, da stalno mislimo kako će biti sjutra ili kako je bilo prekjuče. Ali - treba da živimo sada, kada je najljepše. Muzika je život i ona pruža sve! Bavite se muzikom, jer u njoj nema granica. Potrebno je samo voljeti muziku – zaključuje Marković.

K.JERKOV

Foto: CSO/D.Miljanić

Portal Analitika