(Iz Zagreba za Portal Analitika)
Baš ovako, ustvari, izgleda prav(n)o usklađivanje Hrvatske s Europskom unijom - komentiraju posljednjih dana domaći cinici gužvu koja se stvorila oko vjerojatnog izručenja poznatog obavještajca Josipa Perkovića, nekadašnjeg udbaša, Njemačkoj.
Razmatrali smo prvu fazu istog slučaja na ovom portalu jesenas: Berlin traži Perkovića zbog umiješanosti u ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu 1983. godine. A današnja hrvatska politička elita ne želi dati svog agenta - koji je služio i Franji Tuđmanu - već isprobava sve moguće i nemoguće taktike kako bi ga zadržala.
Te su opcije izazvale krizu u međunarodnim odnosima Hrvatske i dovele do apsurda u tretmanu pravosudne materije i epizodnih zakonodavnih ujdurma poput notornog Lex Perkovića.
Dvostuki aršini za Perovića i Mustača: Ipak, Josip Perković može biti predan Njemačkoj, na osnovu takozvanog europskog naloga za hapšenje, smatra Županijski sud u Zagrebu, kao i, od juče i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Jedan pak drugi bivši udbaš, Zdravko Mustač, kojeg ista zemlja traži zbog upletenosti u isti slučaj - ne može biti izručen, presudio je za tog građanina nadležni Županijski sud u Velikoj Gorici! Je li to „dokaz neovisnosti i decentraliziranosti hrvatskog sudstva“ koje, inače, velikim dijelom stoji u zavadi s ovom vladom?
Nažalost, prije će biti da je riječ o dokazu prevladavajuće, dramatične nesređenosti sudske vlasti. Za Mustača, međutim, gotovo da se nije ni čulo proteklih mjeseci, dok je na Perkovićev predmet utrošen lavovski dio medijskog prostora.
Zdravko Mustač nije bio tako zanimljiv ni dragocjen domaćim političkim vlastima, naime, očito ih nije posebno zadužio, pa je postao javno bitan tek kad je postavljen u specifični kontrast naspram poznatijeg kolege. A službeno, Perkovića sad još nastoji spasiti samo Anto Nobilo, njegov odvjetnik.
Nobilo tako upozorava da je u Hrvatskoj jednostavno nastupila klasična pravna zastara po nedjelo za koje se tereti njegova štićenika. Osim toga, hrvatsko državno odvjetništvo je već dvaput odbacilo kaznenu prijavu kontra Josipa Perkovića.
I treće, njegov tim smatra da Perković u Njemačkoj ne bi imao pravedno suđenje. Izručenjem bi se prekršila njegova ljudska prava, kazat će Anto Nobilo, pa se zahtijeva definitivno odbacivanje europskog naloga za hapšenje u ovom slučaju.
Nobilovom stavu u prilog ide i poruka udbaškog egzekutora Vinka Sindičića otprije nekoliko dana: da su Nijemci od njega silom iznudili neka priznanja u vezi ovog slučaja! U iščekivanju skorog stava Ustavnog suda Republike Hrvatske, tom odvjetniku valja prethodno ishoditi, od iste ustanove, još i privremenu zabranu izručenja Perkovića, do konačne odluke o ustavnosti donesene presude. Imajući na umu animozitet između Ustavnog suda i Milanovićeve vlade, ne piše mu se dobro. No, dok se to ne raspetlja, obratimo pažnju na širi kontekst, čak zanimljiviji od pukog ishoda ove pravosudne zavrzlame.
Lažni spor ljevice i desnice: Političke vlasti, rekosmo, i to ne samo aktualni lijevi centar, usrdno štite Josipa Perkovića.
S druge strane su etablirani desničari koji sad glumataju da Perkovića ne podnose, zajedno s dijelom sudstva, plus nestranačka desnica koja bi starog udbaša rado utopila u čaši vode, iako se to baš i nije usuđivala zahtijevati dok je on služio Tuđmanovom HDZ-u. Zato ga danas zapjenjeno prokazuju kao ekskluzivno komunističkog zlikovca, i na činjenici zaštite Perkovića grade već otrcanu tezu da udbaši ionako vladaju Hrvatskom, pa i šire, valjda kompletnim Sunčevim sistemom, baš čitavo ovo vrijeme. Još od raspada Jugoslavije, dakle, i to nesmanjenim intenzitetom.
Radi se tu o polusvijetu čiji se društveni život uvelike kreće između raznih teorija zavjere i aktivnih mistifikacija historijske nacionalne patnje. Oni uporno dižu svaki kamen na koji naiđu, jer vjeruju da ih pod njim čeka zubati udbaš, inkarnacija Tita i Staljina odjednom. A zapravo su oduvijek bili šaka jada: ta pogledajmo samo koliko su žrtava ukupno imali u vrijeme socijalističke Jugoslavije! Svaki bi se ozbiljniji pokret otpora sramio tako jadne statistike, gdje niz desetljeća nije ni bilo istinske prijetnje sistemu.
Taj politički sistem je na koncu razoren iznutra, tamo su se krile i tinjale njegove glavne slabosti. A na svoj način, pokazuje to i slučaj Stjepana Đurekovića, koji neće biti u cijelosti razjašnjen niti ako se Perković pojavi na sudu.
Pozadina ubistva Stjepana Đurekovića: Ubojstvo je tu bilo samo posljednji čin jedne kudikamo složenije drame, i po svojim krajnjim posljedicama puno opakije. Moglo bi se reći da njezina motivacija stoji u samom temelju skorašnjeg kraja SFRJ, ali onkraj svakog razvikanog i kratkovidno potenciranog nacionalnog ključa.
Nesretni je Đureković, prema nekim razmjerno ozbiljnim interpretacijama, ubijen zato što je predstavljao opasnost za visoko rangirane pojedince u vrhu hrvatskog vođstva nakon Titove smrti. Jedni kažu da je znao nešto o mogućim novčanim pronevjerama sina Mike Špiljka; drugi navode kako je tu bilo i više aktera, no koji su se svakako borili za moć. Bilo je to vrijeme rađanja nove elite u krilu Partije, modernije i manje poznate, tehnomenadžerske. Ona je u Srbiji, recimo, porodila jednog Slobodana Miloševića, s poznatim epilogom.
Stjepan Đureković, u mladosti partizan, već se bio uspeo po ljestvici poslovnog uspjeha, došavši na poziciju jednog od direktora INE, tada najpotentnije hrvatske kompanije. Iz njena vodstva regrutirao se kadar i za izvršnu vlast, ali Đureković se - suočen s tajnovitom prijetnjom - prepao i utekao u Njemačku, usamljen i unezvjeren. Tamo ga vabi nacional-politička emigracija, pa dolazi u krugove s kojim se u malo drukčijim okolnostima zacijelo ne bi lako zbližio, no taj dio priče nije morao zanimati Perkovića ili Mustača, i druge udbaše koji su ga dobili pod krvavi radni zadatak.
Likvidiran je već godinu dana kasnije, upadljivo efikasnom hitnošću, mada niti prave ustaše Jugoslavija nije po svijetu baš tako žustro progonila. Naime, u domovini su se nove elite stratificirale već žestoko i nesmiljeno, a za sve izrazitiji princip njihova odvajanja poslužit će republički, tj. etnički kriterij. Posrijedi je bila najobičnija podjela tržišta i utjecaja na njemu, shvatit ćemo dosta kasnije, kad uvidimo da razni veliki vođe našeg doba uopće nisu bili tako nacionalno inspirirani, koliko su to marketinški garantirali svojim potrošačima. Oni su jednostavno vodili svoj biznis.
Sudbina današnje INE simbolizira tu gorku istinu: Ivo Sanader, kome su usta bila puna Hrvatske, po svoj prilici je kriminalno prepustio tu firmu Mađarima, za nekoliko milijuna eura provizije. Kako god, više nije narodna svojina, a mnogi i dalje smatraju da je Đureković ubijen zato što je bio „previše Hrvat“ ili „Hrvat kad se nije smjelo“.
Tu množinu tragičnih, epohalnih zabluda neće sanirati ni pravna država niti pojedinačno suđenje. I zato je na neki perverzan način upravo svejedno što će na kraju biti s Josipom Perkovićem.
Igor LASIĆ
