Lukšić je objavio tekst pod nazivom "Simbolika 2014-te", u kojem navodi svjetske događaji čije godišnjice će se obilježavati u godini pred nama, ali i crnogorske koje su uticale na istorijski tok i društvena zbivanja. Potpredsjednik DPS-a se osvrnuo na AB revoluciju, referendum iz 2006. godine, kao i na trenutka politička dešavanja na putu ka Evropskoj uniji.
Prema njegovim riječima, članstvo u EU i NATO je samo simbol procesa, koji je mnogo važniji od članstva, te je 2014. zbog sveukupne simbolike, možda, "i prava godina da se da novi zamajac savladavanju tog, mnogo težeg od bilo kog izbornog, istorijskog izazova".
Tekst prenosimo u cjelosti:
"Ušli smo u godinu u kojoj je mnogo simbolike i veza sa istorijskim događajima. 2014. označava 100 godina početka I (Velikog) Svjetskog rata. Velikog i po žrtvama, jer je to bio prvi takav masovni rat, ali i po posljedicama. Prestrojavanja velkih sila multipolarnog svijeta u decenijama koje su prethodile sukobu, ispoljavanje imperijalnih ambicija, ali i nastojanje očuvanja postojeće podjele karata, imali su svoj više nego očigledan izraz na Balkanskom poluostrvu. Multipolarnost tadašnjeg svijeta nudi mnoge lekcije za današnji. Treći Balkanski rat postao je svjetski i utro je put ključnim događajima koji opredjeljuju svjetska kretanja narednih 100 godina.
Ove godine se obilježava i 75 godina od početka II svjetskog rata, na neki način nastavka prethodnog, jer je dobrim dijelom uzrokovan posljedicama Velikog rata. Obilježava se i 25 godina od pada Berlinskog zida, odnosno kraja Hladnog rata, kao i 15 godina od prvog proširenja NATO nakon pada Zida i 10 od velikog proširenja EU. Veza između svih ovih događaja je jasna i premda evrocentrična i obilježavajući kraj jednog doba, može se reći da predstavlja početak novog multipolarnog, ali ne i evrocentričnog svijeta.
Ipak ne treba smetnuti s uma i da se 2014. godine obilježava 50 godina od usvajanja važnog zakona o građanskim pravima (Civil Act) koji je promovisao predsjednik Lindon Džonson, a posljedica velikih građanskih pokreta predvođenih Martinom Luterom Kingom, koje je simpatisao i predsjednik Kenedi. Džonson je time utro put novom talasu emancipacije američkog društva, što je, svakako, podstaklo i nastanak nove generacije ljudskih prava i standarda koji obezbjeđuju njihovo poštovanje u zapadnom svijetu. Ne zaboravimo, fundamentalna i primarna uloga države je upavo zaštita osnovnih ljudskih i svojinskih prava.
Simbolika 2014. prisutna je i u Crnoj Gori i prožima se sa istorijskim događajima. Na kraju Velikog rata Crna Gora je izgubila svoju nezavisnost i državnost, da bi tokom II Svjetskog rata obnovila državnost. Obnovljena nezavisnost 2006. godine, značila je ubrzavanje samostalnog puta prema članstvu u EU i NATO. Ipak, prethodne decenije pokazale su da je to trnovit put. Ove godine navršava se i 25 godina i od crnogorske tzv. AB revolucije, događaja koji jedni poistovjećuju sa tranzicionim počecima Istočne Evrope, a drugi povezuju sa nadiranjem nacionalizma, koji je region gurnuo u građanski rat. Istorija će sa objektivnije distance suditi, ali ono što je teško osporiti (premda neće nedostajati onih koji će pokušati), jeste da je Crna Gora, pored svega, uspjela ostvariti značajne uspjehe u prethodnom periodu. Izbjegnuti su direktni sukobi, u najvećoj mjeri i NATO bombardovanje, dok je na miran način obnovljena nezavisnost. Otvoreni su pregovori o članstvu u EU, na vratima je NATO članstva, uvažen je činilac regiona i međunarodnih multilateralnih institucija, solidnog je poslovnog ambijenta, destinacija je mnogih važnih investicija.
Cijena zaostajanja za drugim zemljama nekadašnjeg istočnog bloka, je, svakako, velika. Otežana i zakašnjela ekonomska tranzicija i pogrešan redosljed poteza u ranoj fazi su očigledni. Primjera radi, da je početkom devedesetih sprovedena pretvorba društvene u državnu svojinu, pa restitucija nekim oblikom vaučera, pa potom privatizacija u svim oblicima, danas bi imali povoljniji poslovni ambijent, jer bi se lakše okončala tranzcija iz ekonomski neproduktivnog i politički inhibirajućeg socijalizma, prema funkcionalnoj tržišnoj ekonomiji. Međunarodne sankcije su itekako ostavile traga, ne samo na ekonomiju, već i na moralne kategorije društva. Kejns je govorio, da ako želite da razorite moral jednog društva, najprije mu razorite valutu. Hiperinflacija je ostavila traga. Međutim, to su neuporedivi gubici ako znamo da su izbjegnuti sukobi i ratna razaranja. Premda je dobar dio devedesetih bila sudionik politike koja nije promovisala evropske težnje, Crna Gora je sačuvala ljudsku supstancu. Da bi to cijenili, valja se porediti sa okruženjem, gdje je veliki dio stanovništva ostajao bez doma i najbližih. Tim prije, ako se ima u vidu kakve je sve tragične trenutke Crna Gora u prošlosti doživjela usljed turbulencija u regionu.
Politički zaokret 1997. godine je značio povratak na put uspostavljanja vrijednosti zapadne civilizacije koji svoj formalni epilog treba da imaju u punopravnom članstvu Crne Gore u EU i NATO. Prioretizacija očuvanja društvene supstance i obnavljanja nezavisnosti je bila ispravna, jer je vodila tom cilju.
Ispunjen je potreban, ali ne i dovoljan uslov za uspostavljanje zapadnih vrijednosti. Taj potreban uslov se ogleda u državnom okviru. Sada je naglasak na onome što je dovoljan uslov, a to je sistem koji je sposoban da funkcioniše na osnovu tih vrijednosti. Tu se nalazi crnogorska veza između istorijskih događaja iz prethodnih 100 godina i zakona o građanskim pravima od prije 50 godina. Sada je država Crna Gora na ispitu, da dokaže da se uspješno nosi sa fundamentalnim zadatkom, zaštite ljudskih i svojinskih prava, u čijem su korpusu svi aspekti demokratskog sistema. Pažnju javnosti uglavnom uzimaju pitanja ekonomsko-socijalnog karaktera i ona su, svakako, važna, ali ne zaboravimo, da je to druga generacija državnih funkcija. Ta se pitanja ne mogu rješavati, ako ne vlada pouzdan sistem demokratskog poretka i vladavina prava. Ne zaboravimo, prva stvar koju građani očekuju od države je njihova bezbjednost i zaštita njihove imovine, a u današnjem vremenu i dodatno sloboda kritičkog izražavanja i izvještavanja. Ako nije ostvaren taj zadatak, ako građani brinu da li će ih u gluvo doba noći probuditi eksplozija, ako strahujete za posljedice zbog izgovorene riječi, tada evropska država 21. vijeka pada na najvažnijem ispitu, poslije koga popravni ispit biva dramatično teži.
Sasvim logično, posebnu i najveću odgovornost za dovršetak posla ima DPS kao državotvorna partija. Ta je odgovornost posebno izražena u kontekstu političkih odnosa u Crnoj Gori. Izostanak dovoljno kredibilne opozicije, jasno profilisanih stavova koji ne bi trebali da se ogledaju samo u smjeni DPS-a, i bez obzira na kritičare, učinkovitost koju u krajnjem građani cijene, ukazuje da će i u narednom periodu izborni izazovi ostati savladivi. Promjene su zdrave, ukoliko postoji zdrava alternativa. Dugotrajnost na vlasti sama po sebi nije grijeh. I u demokratski najrazvijenijim zemljama postoje primjeri višedecenijskog upravljanja jedne stranke. Međutim, da bi istorijska misija državotvorne partije bila uspješno okončana, potrebno je da DPS bude predvodnik novog načina ponašanja i razmišljanja, koji karakteriše transparentan, građanski kontrolisan sistem u kojem svi nosioci javnih funkcija imaju posebne odgovornosti da svojim odnosom potiskivanja ličnog interesa, doprinose uspostavljanju vrijednosti. Dakle sistem koji je oslobođen partokratije, koja prijeti da se uvuče u sve pore sistema, čak i više nego tokom jednopartijskog sistema, ako ništa, jer je sada mnogo više činilaca na političkoj sceni. Osim skupštinskih i pozicija u Vladi, odnosno pozicija državnih sekretara, ostalo, uključujući poslovne subjekte, treba da popunjavaju, prije svega i kao eliminatorni uslov, kompetentni ljudi kojima nije nužna partijska preporuka. To je posebno važno za pravosudni sistem. Ovo je nužno, čak i po cijenu možda kojeg procenta glasova manje ili ponekad razočaranih koalicionih partnera, ko god činio u tom trenutku aktuelnu vlast.
U suprotnom, rezultati će biti daleko iza proklamovanog cilja. Na to nemamo pravo. To je obaveza prema svim onim generacijama koje su stvarale Crnu Goru i koje su trpjele ono što je za nas simbolika 2014. godine. Članstvo u EU i NATO je samo simbol procesa, koji je mnogo važniji od članstva. 2014. zbog sveukupne simbolike je, možda, i prava godina da se da novi zamajac savladavanju tog, mnogo težeg od bilo kog izbornog, istorijskog izazova."
