Selce, primorsko naselje koje je danas, u neku ruku, predgrađe Crikvenice, u ovo je doba godine poprilično pusto. Na ulicama nema nikoga, većina kafića i restorana ne radi, kapije dvorišta su zaključane, a škure na prozorima apartmana, koji su glavni izvor zarade lokalnog stanovništva, zatvorene. Izvan sezone, u kojoj se sa svih balkona poput zastava vijore ručnici i kupaći kostimi, ovdje praktički da i nema života, što ne znači da ga se ipak ne isplati potražiti. U jednoj od kuća s početka 20. stoljeća, zaklonjenih u labirintu uskih uličica starog dijela naselja kojeg, više zbog urbanističke specifičnosti (zbijenosti), a manje zbog nedostatka “dobre volje”, nije uspjela unerediti apartmanizacija, krije se nevjerojatna priča.
Na adresi Andrije Kršula 61 stanuju najstariji brat i sestra u Hrvatskoj, 102-godišnji Josip Kršul i 100-godišnja Jelena Jeličić. Oboje su u ovoj kući rođeni prije Prvog svjetskog rata i sada, nakon osam desetljeća razdvojenosti, ponovno zajedno žive pod istim krovom.
Osim što spada među najstarije živuće Hrvate, kao pripadnik američke vojske koji se borio na Pacifiku, Josip spada i među najstarije američke pa i svjetske veterane Drugog svjetskog rata uopće. Iza njega je nesvakidašnja biografija koja svakako vrijedi novinskog papira.
Živahni starčić, koji nas je dočekao za kuhinjskim stolom uz čašicu rakije, rođen je 10. prosinca 1911., u vrijeme kada su još bile aktualne i Austro-ugarska monarhija i Osmanlijsko carstvo i meksička revolucija predvođena Pančom Vilom. Godina je to kada je, recimo, u SAD-u, koji će više od pola stoljeća biti Josipov dom, osnovana Computing Tabulating Recording Company, preteča IBM-a i utemeljen automobil marke Chevrolet, dok su na drugom, Josipovom kraju svijeta utemeljeni nogometni klub Hajduk, ali i HŠK Građanski Zagreb, dvojbeni preteča današnjeg Dinama.
No, sve te trivije iz vanjskog svijeta koji je bildao mišiće za prvi od dva velika rata u to vrijeme malo su se ticale siromašnog Selca i siromašne obitelji Kršul čiji će članovi, trbuhom za kruhom, krenuti u emigraciju.
Josipov otac Jakov sa svojim sinom imenjakom, Josipovim starijim bratom, završit će u Peruu gdje će im se izgubiti svaki trag, tako da obitelj ni dan danas ne zna gdje im se nalazi grob. Josipa će put, pak, odvesti u Beograd, gdje će u vrijeme Kraljevine SHS završiti tehničku školu.
- U to vrijeme s tehničkom školom nisi mogao upisati university. Nakon škole vratio sam se u selo, ali nije bilo posla. Otišao sam u Šibenik, završio kurs za telegrafista i ukrcao se na brod. To mi se činilo kao lijep posao, you know, nisi mnogo odgovoran - priča gospodin Kršul, šaltajući s hrvatskog na engleski i u obrnutom smjeru u za njegove godine nevjerojatno lucidnim prisjećanjima i opažanjima. Na brod Zvir Josip Kršul ukrcava se u Roterdamu i na prvo putovanje kreće 1936. godine. Obići će u par godina čitav svijet, a u osvit Drugog svjetskog rata s brodom Kotor zateći će se u luci Galveston u saveznoj državi Texas. Tada pada odluka da želi ostati u Americi.
- Mnogi su mi na brodu pričali o Americi. Govorilo se, you know, da je to zemlja u kojoj novac pada s neba. Galveston, doduše, nije bio dobar izbor. Texas nije bio progresivna država - priča.
U Galvestonu u početku radi u restoranu hrvatskih iseljenika, prvo kao perač suđa, a kasnije napreduje do pozicije konobara. No, s preseljenjem u SAD, pada i odluka da se priključi američkoj vojsci te sudjeluje u Drugom svjetskom ratu.
- Bio sam mlad, svi su išli u vojsku. Osim toga, kao vojnik lakše sam mogao dobiti američko državljanstvo - govori Josip Kršul.
Kao tehničaru, Kršulu određuju vojni rod logistike te ga, nakon regrutacije na Floridi, ukrcavaju na brod i šalju na Pacifik. Sudjeluje u slavnim borbama, među ostalim i u onima za otok Ivo Jima, gdje je, nakon pobjede Amerikanaca, snimljena legendarna fotografija podizanja američke zastave.
(jutarnji.hr)
