Nakon povlačenja Austrougarskih snaga iz Crne Gore 1918 , francuske i, još važnije, srpske snage su ispunile političko-vojni vakuum u Crnoj Gori. Predśednik Raymond Poincare rekao je kralju Nikoli 24. novembra 1918. da "izgleda poželjno da vaše visočanstvo treba odgoditi povratak u svoje kraljevstvo... život ćete  nastaviti uz sve svoje navike , naravno". U isto vrijeme, nova vlada u Beogradu (po Harold Nicolsonovim riječima) “pozvala je 'Narodnu skupštinu' u Podgorici (u Crnoj Gori) da izglasa i dobila glasove za neposrednu zajednicu sa Srbijom  i svrgnuće sa prestola kralja (Nikole) i cijele dinastije Petrović ". Suvišno je govoriti  da su crnogorski zagovornici srpsko - crnogorske unije smatrali srpske trupe "oslobodiocima", dok su ih protivnici unije smatrali "okupatorima".

Lord Sydenham je u Domu lordova rekao koju godinu kasnije: "Postoje okolnosti koje jasno govore o preumišljaju. Godine 1917, dok su Beograd i skoro cijela Srbija bili pod austrijskom okupacijom, srbijanska Vlada je davala koncesije u Crnoj Gori, a ja sam vidio srbijanske pasoše u kojima se za prestonicu Crne Gore, Cetinje, tvrdilo da je na teritoriji Srbije”.

Protivnici bezuslovnog ujedinjenja se povezuju i organizuju za samostalno istupanje na izbore, mada ne u svim krajevima Crne Gore sa istim aktivitetom. Oni ističu za Cetinje svoju listu od 10 kandidata povjerenika za okružni zbor. Tako su se na Cetinju pojavile dvije kandidatske liste povjerenika. Pristalice bezuslovnog ujedinjenja objavili su svoju listu na bijelom papiru, a njihovi protivnici na zelenom. Po boji tog papira prvi su počeli da se nazivaju bjelaši, a drugi zelenaši.

 

Protivnici ujedinjenja izbore u Podgoričkoj skupštini nazivaju prevarom. Pristalice ujedinjenja su tvrdili da, iako priznaju njihovu manjkavost, izbori ipak odražavaju volju većine crnogorskog naroda, koji je, po njima, pripadao etničkim Srbima.

Protivnici ujedinjenja 6. januara 1919. organizuju pobunu, poznatu pod nazivom “Božićni ustanak 1919 - 1926. godine” ("Pokret kome njegova socijalno-politicka suština, njegov karakter i cilj, opredjeljuju naziv — Crnogorski narodni pokret za očuvanje i odbranu crnogorske samobitnosti i za ravnopravnost Crne Gore, a ne "Božićna pobuna" - kakvo je ime, interesno-politički motivisano, dato tom činjenju Crnogoraca", pisalo je u Glasu Crnogorca). Na čelu pobune bio je Krsto Todorov-Zrnov Popović. Ustanici traže da srpske trupe napuste Crnu Goru.

 

Milovan Đilas je uveo još jednu komponentu, tvrdeći da je Crna Gora utonula u građanski rat, koji je bio obračun ne samo između protivnika i zagovornika “ujedinjenja”, već i između pristalica apsolutne monarhije i vodećih porodica koje nijesu prihvatale vazalni položaj, pristalica parlamentarne demokratije i kapitalista kojima je bilo dosta apsolutizma kralja Nikole.

 

Postoje naznake da su i u Forin Ofisu postojali zagovornici ovakvog pogleda na sukobe u Crnoj Gori.  Kod zapadnih sila vladalo je uvjerenje da su obje strane počinile zločine, začinjeno raspravama o "pravoj" prirodi srpskog prisustva u Crnoj Gori, o "pravoj" prirodi srpsko-crnogorskih političkih, etničkih ili rasnih i kulturnih veza (pitanje crnogorskog samoidentiteta).

 

No, očigledno da nije bilo spora oko “legitimiteta” tzv. Velike narodne skupštine, kako kaže lord Sydenham u gornjem domu britanskog parlamenta: ”Plemeniti erl, predśedavajući ovog Doma, kazao je da je u novembru 1918. godine takozvana Narodna skupština sazvala u Podgorici i izglasala ujedinjenje sa Srbijom. Ali, saveznici, kako nam je rekao, nikad nijesu priznali to izglasavanje jer dobro znaju da je dobijeno prevarom i silom”.

 

"Prave" želje naroda u Crnoj Gori su dodatno “zasoljene” 1918. i 1919. diplomatskim tvrdnjama da je sukob oko tog pitanja podsticao nacionalizam i terorizam po cijeloj zemlji, poput “navodnog” progona albanske manjine Crne Gore i susjednih područja Srbije  i, s vremena na vrijeme, “navodni” albanski progon etničkih Srba koji žive u graničnim područjima Crne Gore. U to vrijeme su dopirale samo glasine o egzodusu albanskog naroda i međusobnim zločinima između Albanaca i Srba.

Alexandar Devine i druge pristalice kralja Nikole oštro su osuđivali odluke Podgoričke skupštine da se kralj Nikola I Petrovic Njegoš i njegova dinastija zbaci sa crnogorskog prijestola, da se Crna Gora sa Srbijom ujedini u jednu državu pod dinastijom Karadordevića, kao i prisustvo srpskih trupa na crnogorskom tlu. Devine je branio čast kralja Nikole i vlade u egzilu, koja je nakon svega još uvijek nominalno bila  saveznička vlada, i osudio je, kako je to on nazvao, "perfidnosti" i "varvarizam" Srbije. On je pozivao na "pravdu" i "ferplej" u brojnim pismima i pośetama Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu i Delegaciji britanskog mira u Parizu. Slično tome,  Devineov saveznik, Ronald McNeill, više puta je pozvao na javno razračunavanje sa politikom Britanije u vezi Crne Gore. Lord Sydenham je u Domu lordova u govoru između ostalog rekao : “Moja istraga me je dovela do zaključka da je izbor takozvane Velike narodne skupštine bio farsa, da je izvršen prevarom, zastrašivanjem i nasiljem i da ne održava volju naroda”.

Devine je koristio svaku mogućnost da dopre do ušiju Amerikanaca kao moćnom faktoru, posebno predśednika Wilsona. Iz svoje hotelske sobe u Parizu i sobe u Clayesmore školi u Winchesteru, kao bazi,  konstantno je bombardovao podacima ne samo Britance, već i Amerikance i, u manjoj mjeri, francusku delegaciju, gotovo jednakim intenzitetom. Mjera njegovog uspjeha je da su, usred meteža u Parizu, neke Devineove prepiske postigle svoj cilj i doprle do predśednika Wilsona. Ne samo da je predśednik načinio bilješke na margini u svojim čuvenim Grahame stenogramima, već je u nekoliko navrata odgovorio Devineu lično, kucajući odgovore na pisaćoj mašini koju je uvijek imao kod sebe (Ovo je pokazatelj Woodrow Wilsonovih dobrih namjera, ali i nedostataka kao izvršnog direktora - on je nerado delegirao posao i pokušavao je odgovoriti na što više pisama lično). Specifičnost je da se Devineova brojna pisma razlikuju od dana do dana, ali je tema uvijek ostala ista: on je energično branio položaj kralja Nikole i napadao ono što je rutinski  nazivao "vojna okupacija" Crne Gore od strane srpske vojske .

Dana 13. januara, predśednik Wilson je lično potvrdio prijem jednog od Devineovih pisama. Manje od nedelju dana kasnije, Devine je "odao zahvalnost" pišući "dragi predśedniče, ośećam da ste znali, ne od nekog razdražljivog pristalice sa Balkana ili nekog glavešine Engleza, suštinski kako stoje stvari, potpuno sam miran u mislima i ośećam zadovoljstvo". On je zatražio intervju s predśednikom. U pismu od 27. januara Devine se žali na britansku vladu zbog dva mjeseca  kašnjenja u dobijanju duže vize za Francusku  i, istovremeno, na napad R.W. Seton - Watsona i Wickama Steeda zbog njegovog prisustva u Parizu, koji su, napisao je, “zloglasni (u V. Britaniji) glavni zagovornici agresivnih težnji Srbije”.  On je upozorio predśednika da su Seton - Watson i Steed bili u Parizu da “povlače konce” i “rade na svojim planovima sa jasnom političkom pristranošću”, dok predstavljaju sebe kao iskrene branitelje potlačenih naroda, tako da čovjeku "nedovoljno sofisticiranom,  priča o ‘samoopredjeljenju’ i  ‘očuvanju malih nacionalnosti 'izgleda kao prava i iskrena stvar' ". On uvjerava predśednika da ne traži nagradu, teritoriju ili moć za taj “siromašni  (crnogorski) gorštački narod”, samo pravdu. Još jednom  je zatražio razgovor sa predśednikom.

U početku Wilson je nalazio vremena da odgovori na Devineova pisma. Ali svaki odgovor na jedno od Devineovih pisama samo je ohrabrilo dolazak još više pisama, obično uz priloge u vidu raznih dokumenata, iśečaka iz  novina i članaka iz časopisa (mnoge je napisao sam Devine) sa namjerom da se predstavi  predśedniku "ispravan" pogled na crnogorsko pitanje. Na kraju je  predśednik Wilson prestao sa odgovorima, a nikada nije omogućio Devineu audijenciju koju je tražio. Čak i u tom slučaju, neumorni Devine je nastavio bombardovati Wilsona člancima i knjigama, koje je Devine propratio riječima "dalje, nadam se nepristrasnom i poštenom odnosu na patnje i nepravde koje su nesretni ljudi (Crne Gore)  imali podnijeti”. Ono što je važilo za Wllsona,  važilo je i za Stejt Dipartment, zapravo odjel je dobio čak i više korespondencije od Devinea od Bijele kuće.

Anglo-američka komisija 1919. godine

U suočenju sa "ekscesom” Srbije  u Crnoj Gori, kako su neki nazivali teror u Crnoj Gori, Foreign Office je  počeo prilagođavati svoju politiku i postupke kao podršku Beograda. Zvaničnici u Londonu i Parizu su imali  Devinove argumente, koje je on ponavljao kao papagaj, ali većina se nije obazirala na njih.

U početku, 1919, u Forin Ofisu se razmišljalo o anglo-američkoj ili, što su Britanci smatrali još boljom varijantom, američkoj okupaciji Crne Gore, dok se definitivno ne donese odluka na Mirovnoj konferenciji u Parizu o njenoj budućnosti. Američka vlada je odbila takav prijedlog i Velika Britanija je odlučila da takve korake ne preduzima sama (Ministarstvo rata je tvrdilo da ne može da obezbjedi vojnike iz rezerve). Nakon toga, britanski ministar vanjskih poslova, lord Balfour, je predložio, a američka vlada prihvatila, da se formira zajedničko anglo - američka komisija za istragu stanja u Crnoj Gori iz prve ruke.

U početku se smatralo da izvještaj ove komisije treba da igra važnu ulogu u formulisanju naknadne britanske i američke politike prema Crnoj Gori. Balfoura su zanimale "prave želje crnogorskog naroda". Konkretno, on je htio da se utvrdi da li su svi izvještaji "da se razdor u Crnoj Gori  namjerno preuveličava za potrebe italijanske propagande" (ovu je tvrdnju iznosio Andrija Radović, "lider stranke za potpuno ujedinjenje (srpsko–crnogorsko) u Parizu").

 

(U četvrtom nastavku: Misija grofa Džona De Salisa)