„Sve je ili crno ili bijelo, a tako će izgleda ostati i do kraja. Iluzorno je očekivati od onih koje finansiraju države članice NATO da ćete čuti i jednu manu NATO saveza, odnosno prednost od onih koji su protiv NATO“, rekao je on agenciji MINA.
Prema riječima Bukvića, priča o bezbjednosti Crne Gore i o stranim direktnim investicijama su najčešće priče koje se eksploatišu u kampanji, sa aspekta koji odgovara promoterima „za“ ili „protiv“.
Kako je kazao, tačno je da bi Crna Gora, kao članica NATO, bila bezbjednija od vojnih prijetnji, navodeći da u članu 5 Sjevernoatlantskog sporazuma piše da potpisnice sporazuma, države članice NATO, smatraju da se oružani napad na jednu ili više potpisnica sporazuma, u Evropi ili Sjevernoj Americi, smatra kao napad na sve njih.
Zbog toga će, kako se navodi, u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnite, preduzimati odmah, sama ili u skladu sa drugim potpisnicama, korake koje se smatraju potrebnim, uključujući i upotrebu oružane sile.
„Postavlja se pitanje, ko će vojno ugroziti Crnu Goru, kada je okružuju države članice NATO, države koje žele to da budu i Srbija. Ako države članice NATO baštine demokratiju i mirno rejšavanje svih problema, valjda to neće uraditi Srbija“, kazao je Bukvić.
On je naveo da se, s druge strane, ulaskom Crne Gore u NATO, teoretski povećava njena izloženost novim transnacionalnim i asimetričnim prijetnjama, kao što je, na primjer, međunarodni terorizam islamskih fundamentalista.
„Ulaskom u NATO Crna Gora postaje jedna od prioritetnih meta Al Kaide i islamskog fundamentalizma, koji ima jake baze u regionu. Učešćem u ratovima koje NATO vodi višestruko bi se povećale i prijetnje po bezbjednost Crne Gore, jer će postati moguća meta svih protivnika agresivne politike NATO“, smatra Bukvić.
Kako je rekao, neprijatelj bi tada napadao na Crnu Goru kao jednu od lakših meta za zadavanje udarca cijelom savezu.
„Ulaskom u NATO Crna Gora ulazi u igru velikih sila u cilju realizacije njihovih globalnih interesa. Prema zaključku da teroristi ne djeluju izolovano, nego im treba pomoć „zlih država“, bivši predsjednik SAD, Džordž Buš, razvio je novu vojnu doktrinu kojom se opcije oružane intervencije protiv država koje ugrožavaju SAD opravdavaju kao pravo na samoodbranu“, dodao je Bukvić.
Tako je, navodi Bukvić, on utvrdio da Avganistan,
„Na taj način uz pomoć političkih konstruisanih opasnosti uspijeva stalna mobilizacija američke nacije i užasan porast vojnih troškova. Sa Irakom i Avganistanom posao je odrađen, pa se postavlja pitanje koja je sledeća država za „demokratske promjene“ na američki način“, kazao je on.
Prema riječima Bukvića, kada se govori o stranim direktnim investicijama u Crnu Goru, pristup je takođe jednosmjeran.
Kako je rekao, tačno je da su u pojedinim državama po ulasku u NATO bile povećane strane direktne investicije. „Države koje su u NATO savez ušle 1999. i 2004. godine, tada su činile poslednje korake ka Evropskoj uniji (EU), uzimale su novac iz pretpristupnih fondova i dodatno su se zaduživale“.
„Za taj period je karakteristično da je došlo do porasta BDP u većini zemalja Evrope. Kod država koje su kasnije ušle u NATO nije bilo značajnijeg ekonomskog napretka, među kojima su Hrvatska i Albanija“, naveo je Bukvić.
U 2010. godini, dodao je, prema podacima Konferencije Ujedinjenih nacija o razvoju (UNCTAD) u Hrvatskoj, koja je 2009. godine ušla u NATO, stiglo je samo 583 miliona USD stranih direktnih investicija, dok je Srbija istovremeno zabilježila 1,3 milijardi USD.
U 2010. godini, navodi Bukvić, Hrvatska je imala najmanje stranih ulaganja od početka 90-tih.
„Investicije u Crnu Goru ne dolaze samo iz država članica NATO. Za mnoge investitore članstvo u NATO je irelevantno. Za investicije je potrebna ekonomska i politička stabilnost, a ne članstvo u NATO. Ulazak u EU je dovoljan garant za investicije“, ocijenio je on.
Bukvić smatra da je teško dogovoriti da li će se ulaskom Crne Gore u NATO savez povećati strane direktne investicije. „Mogu, ali i ne moraju“.
„U NATO je lako ući, ali je teško izaći. Članom 13 Sjevernoatlantskog sporazuma uređeno je da nakon što je sporazum na snazi 20 godina, svaka strana može istupiti godinu nakon što je predala izjavu o istupanju vladi Sjedinjenih Američkih Država, koja će obavijestiti vlade drugih potpisnica o predaji takve izjave“, poručio je Bukvić.
