Ne mogu da zamislim nijednu državu koja bi ćutala na činjenicu da joj neka država ne priznaje nacionalnu pripadnost manjine u dijaspori u toj državi i ne bi koristila međunarodne institucije za promjenu takvog stanja. Ne postoji veća diskriminacija od negiranja nacionalnosti. Srbija daje sebi za pravo, ono što joj ne pripada ni po jednom pravu, da arbitrira postoji li neka nacija ili ne. Red bi bio da je g-din premijer Đukanović Srbiju podśetio na te činjenice. I nije samo problem što nas Crnogorce ne priznaje ni zvanična ni nezvanična Srbija, već mi kao da ne postojimo ni u realnom životu.
Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Tresla se gora, rodio se miš. Gromoglasno najavljivana pośeta premijera Crne Gore pamtiće se po sitnim novinarskim provokacijama i tematskim emisijama koje govore da se ništa nije promjenilo u Srbiji u percepciji Crne Gore, crnogorske nacije, položaja Srba u Crnoj Gori i obratno. Svi će vam reći u Srbiji kako Crnogorci više nego uživaju sva prava, kako zauzimaju rukovodeća mjesta u Srbiji, profesori su univerziteta, glumci, policajci ...
Na jednoj strani se ubiše da od Njegoša naprave Srbina, sve tvrdeći da se on tako izjašnjavao, a na drugoj strani, one koji se ubiše da im dokažu da su Srbi - koriste ih kao Crnogorce da dokažu kako Crnogorcima teče med i mlijeko u Srbiji. I ne čuh nijednom da neki zvaničnik iz Crne Gore priupita kolegu iz Srbije, da mu reče bar jedno ime Crnogorca koji je avanzovao u Srbiji. Misle li to na Borisa Tadića? Ako ljubav nije obostrana, onda je ona patnja za onoga koji voli. A čini se da je paćenička strana u ovoj neostvarenoj ljubavi crnogorska.
(Ne)vidljiva diskriminacija: Za Crnu Goru, pak, problem crnogorske manjine u Srbiji ne postoji. Ako postoji, onda se nećemo konfrontirati sa Srbijom zbog njega, kako reče predśednik Crne Gore. Doduše, u pitanju je bio „problemčić“ zvani - nepriznavanje crnogorske nacije u Srbiji! Ne mogu da zamislim nijednu državu koja bi ćutala na činjenicu da joj neka država ne priznaje nacionalnu pripadnost manjine u dijaspori u toj državi i ne bi koristila međunarodne institucije za promjenu takvog stanja. Ne postoji veća diskriminacija od negiranja nacionalnosti. Srbija daje sebi za pravo, ono što joj ne pripada ni po jednom pravu, da arbitrira postoji li neka nacija ili ne. Red bi bio da je g-din premijer Đukanović Srbiju podśetio na te činjenice. I nije samo problem što nas Crnogorce ne priznaje ni zvanična ni nezvanična Srbija, već mi kao da ne postojimo ni u realnom životu.
Bez obzira na to kakve manifestacije organizovali, bez obzira na to što se već tri godine organizuju Dani crnogorske kulture, što je ove godine u čast 200 godina rođenja Petra II Petrovića Njegoša organizovano šest značajnih umjetničkih događaja, sve je propratio muk u Srbiji. Uzalud trud da se informišu mediji u Srbiji, ni slova! Nažalost, nijesu bili mnogo bolji ni mediji u Crnoj Gori. Valjda nas je uvijek krasio nedostatak empatije prema svojim sunarodnicima, sebičnost i nesposobnost da se sagleda značaj te nevelike pomoći prema potpuno medijski izolovanoj dijaspori u Srbiji. To je jedna od rijetkih stvari koju bi trebalo Crna Gora da uči od Srbije. Mislim na količinu, ne na kvalitet.
Državni bijeg o vlastite odgovornosti: Zloupotrjebiću jednu duboko pogrešnu parolu iz nekih prošlih vremena - da se Crna Gora brani u Dubrovniku - jer sam ubjeđen da je suštinski istinita parola - da se Crna Gora brani u Beogradu! Toliko važnim za Crnu Goru smatram ostvarivanje prava crnogorske manjine u Srbiji. Siguran sam da bi to dalekosežno pomoglo i rješavanju nacionalnih podjela u Crnoj Gori. Začuđujuće koliko o tome ne postoji svijest u ministrastvu u čijoj je, navodno, nadležnosti crnogorska manjina u Srbiji. Lijepo se baviti inicijativama o zajedničkom nastupu u regionu, grliti se, biti susretljiv, to je ona lijepa strana posla. Svi bježe od zasukivanja rukava i od onoga što ne donosi nikakvu političku i drugu korist, već, naprotiv, samo glavobolju i rizik po karijeru.
Crnogorci u Srbiji su očekivali da će pośeta premijera Đukanovića oštrije otvoriti pitanje njihovih prava, spremni da u svako doba uporede položaj Srba u Crnoj Gori i svoj u Srbiji. Da se vidi čime raspolažu jedni, a čime drugi. Danas je vrlo oportuna kuknjava o ugroženosti nacionalnih prava, prava na slobodno novinarstvo, raznorazna druga manjinska ili bilo koja prava, pa se često trpa u isti koš i postavljanje pitanja prava Crnogoraca u Srbiji. A istina stanuje neđe drugo i vrlo je sumorna. Ako Crnogorci budu, pored nevjerovatnih zahtjeva koje postavlja zakon o nacionalnim savjetima, formirali Nacionalni savjeta Crnogoraca u Republici Srbiji, pripašće im iz budžeta cca 70.000 eura. Pet hiljada i osamsto eura mjesečno! Otprilike. Ako neko pridružuje ovome finansijsku pomoć iz Crne Gore, što je uobičajeno za druge države koje imaju manjinu u Srbiji, moram napomenuti - nema je! I sve to uz animozitet sredine u kojoj se egzistira. Pa zar nije mnogo isplativije biti „Srbin iz Crne Gore“, ili to treba dokazivati? Siguran sam da bih i ja bio mnogo omiljenije štivo u Srbiji, možda bih dospio i na RTS, na TV Oko recimo.
Televizijska namještaljka: U emisiju TV Oko dospio je crnogorski premijer. Televizija Srbije je, dodjeljujući ulogu voditelja jednom potpuno nepoznatom i nedoraslom jurodivu, valjda odredila i značaj, da ne kažem poštovanje, koje pridaju ličnosti premijera Đukanovića. U Srbiji je u posljednjih dvadesetak godina odgojeno i etablirano u svim sferama društva mnoštvo ispranih mozgova pretjeranom upotrebom srpstva i nedostatkom osjećaja da i drugi imaju svoja prava i kad je u pitanju nacija, i slobodan život, identitet, država ili štogod.
Premijer je, naravno, vidio sa čime ima posla, pa je, uz osmjeh, odgovarao na mnogobrojne primitivne provokacije, pokušavajući intelegentnim doskočicama očinski ukoriti mladog jurodiva. Ne shvatajući da će u Srbiji taj mladi jurodiv biti „heroj“, a „inteligentne doskočice“ - premijerovo „vađenje“ i „vrdanje“.
Nacionalna zastupljenost u državnoj upravi: Jedna od provokacija je bila nedovoljna zastupljenost Srba u državnoj upravi u Crnoj Gori. Molim cijenjeni publikum da me obavijesti, ako zna, kakav je nacionalni sastav državne uprave u Srbiji? Ne vjerujem da ne-Srba ima više od par procenata, kad se isključe lokalne samouprave. Biću maliciozan pa ću upitati - koliko ima Albanaca? Ili Kosovo nije Srbija kad se radi o zastupljenosti u državnoj upravi? Jedini argument koji se može zloupotrijebiti jesu oni Srbo–Crnogorci sa početka teksta. Oni su vazda neiscrpni argument idilične nacionalne ravnopravnosti u Srbiji vi-za-vi Crnogoraca.
Premijer je „otrpjeo“ tih četrdesetak minuta, vratio se svojoj kući vjerovatno ubijeđen da je obavio ono zbog čega je otišao u Srbiju. Evropske integracije će biti zadovoljne, formalni odnosi u regionu će biti zadovoljni, ko smo mi da kvarimo takve grandiozne rezultate. Što je bitno što ćemo mi i dalje dobijati čireve na stomaku od unutrašnje nervoze gledajući prošle i buduće emisije TV Oko, uživajući u nadahnutim glupostima voditelja i voditeljki po „Andrić–gradu“ i njihovih sagovornika na otvaranju Njegoševog spomenika, novinskih članaka, drugih televizijskih emisija drugih televizijskih kuća u kojima nacistički nadareni voditelji, istoričari, domaćice pretresaju nedostojnost Crnogoraca svojih predaka koji su, je'te, vazda bili cvijet srpstva, ginuli za srpstvo.
Jalova su očekivanja Crnogoraca da će zvaničnici Crne Gore dignuti glas protiv dnevnog vrijeđanja nacionalnih ośećanja svojih sunarodnika. Čak bi bolje bilo da nas ne pohode više jer je ośećaj poniženja jači nakon podcjenjivačkog odnosa sveukupne javnosti prema Crnoj Gori i Crnogorcima u pripremnim obraćanjima javnosti prije pośete i tretmanom same pośete. Čini se da te pośete samo dodatno inspirišu maliciozne, podcjenjivačke i komentare prepune istorijsklih lažibajki, hegemonizma i krađe kulturne baštine.
