Tvoje lice zvuči poznato

 

 

Jeste to bila prva posjeta Mila Đukanovića nakon više od deset godina i jeste sve bilo na najvišem državnom nivou: svečani doček na Surčinu, počasna garda u punom sastavu, prijemi u Palati Srbija, večera dva premijera... Još da je organizovana specijalna priredba u Sava Centru, kao onda kada su dočekivali ruskog premijera Dmitrija Medvedeva; ili da su potpuno blokirali saobraćaj u Beogradu i bezbjednosno zavarivali šahtove na bulevarima kao onomad dok je Džozef Bajden boravio u Srbiji - moglo bi se reći da je zvanični Beograd dočekao crnogorskog premijera kao da je lider svjetske super-sile, a ne prvi čovjek susjednog, malog, Montenegra.

Vjerovatno se i sam Đukanović osjećao čudno: nakon decenije dočekao ga je Beograd u koji je rado hodio dok je postojala zajednička država, mnogo istih likova ispred nekadašnje Palate federacije, pregršt bratskih zagrljaja. Skoro kao nekad. I bilo je simbolike u slici koja se vrtjela televizijskim ekranima - dva su premijera slušali, stojeći mirno, intoniranje državnih himni dok je iznad njih dominirao bilbord kojim se reklamira televizijski spektakl: „Tvoje lice zvuči poznato“.

Realnost je, ipak, drugačija: lica jesu poznata, scena djeluje slično, ali su uloge drugačije. Ovonedjeljna posjeta crnogorskog premijera bila je moguća upravo zato što mnoge stvari u Beogradu – više nijesu iste.

Tri Đukanovićeve poruke: U tome se ogleda značaj nedavnog crnogorsko-srpskog samita na vrhu.

Dolazeći na državni prag Vučića i Dačića, crnogorski premijer je poručio da je prošlo vrijeme tinjajućeg hladnog rata državničkih elita Srbije i Crne Gore, koje je počelo nakon tragičnog odlaska Zorana Đinđića, ultranacionalističkom, imperijalnom politikom Vojislava Koštunice i trajalo sve do dana političkog sunovrata Borisa Tadića i njegove paternalističke politike miješanja u unutrašnje stvari u Crnoj Gori.

Đukanović je, u stvari, dobio satisfakciju - dokaz da su dugodišnje optužbe za antisrpstvo crnogorske vlasti bile uglavnom dio arsenala borbe protiv crnogorske države i sredstvo za diskreditovanje politike zvanične Podgorice. Da nije tako, zašto bi ga svečano ugošćavali Vučić i Dačić, a tako uporno, godinama, ignorisali i anatemisali Koštunica i Tadić?

U tom smislu, surovo pragmatični Đukanović je zaigrao i stranačku igru - liderima srpskih partija u Crnoj Gori indirektno je poručio da će u vremenu koje slijedi teško moći više da se predstavljaju kao jedini istinski politički partneri zvaničnog Beograda.

Beogradski susret ima i međunarodnu dimenziju. Potpisivanje Sporazuma o saradnji vlada Crne Gore i Srbije u procesu pristupanja Evropskoj uniji je signal Briselu da između Crne Gore i srbije nema velikih, otvorenih pitanja; da su i Podgorica i Beograd spremni za regionalnu saradnju i da čak žele biti lideri te nove politike. Nema sumnje, tu će crnogorsko-srpsku poruku vrednovati briselski posmatrači.

Poruke zvaničnog Beograda: Istini za volju, ima neke dijabolične ironije u činjenici da je Đukanović, nakon deset godina, položio vijenac cvijeća na mjestu gdje ubijen njegov prijatelj Zoran Điđić.

I to baš u vremenu kada su na vlasti u Srbiji političari koji su svojevremeno bili žestoki neprijatelji politike prvog demokratski izabranog premijera Srbije i gorljivi borci protiv Evrope i pošasti novog svjestkog poretka!

Ali, to je surova realnost. Preciznije: nova real-politika novih vlasti u Beogradu. Nekadašnji Šešeljevi radikali Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, baš kao i bivši Miloševićev socijalista Ivica Dačić, nijesu samo smijenili sa vlasti Tadića nego su promijenili i – strategiju državne politike Srbije. Ta promjena liči na istinski politički zaokret, što se uostalom i pokazalo pregovorima i potpisivanjem Briselskog sporazuma i normalizovanjem odnosa Beograda i Prištine.

I sluti rađanju nekih drugačijih odnosa Beograda i Podgorice. Pravoslavni konzervativac Koštunica i Crnogorac poreklom Tadić godinama su mnogo energije – ali i golemog državnog novca – trošili  organizujući dio prosrpske opozicije u Crnoj Gori, finansirajući rad srpskih sveštenika, podupirući ispod ruke čak i dio crnogorskih medija u borbi protiv Đukanovićeve vlasti. Zapisano je to i u zvaničnim dokumentima - poput one famozne Strategije Vlade Srbije u kojoj su pobrojani mehanizmi, sredstva i logistika punktova srpske politike u Crnoj Gori. Valjda su zbog toga neki ovdašnji medijski tajkunčići javno jadikovali – Eh, da je Tadić naš predsjednik, a njihovi mediji pratili lepog predsednika dok je hodio Crnom Gorom kao rod rođeni. Iza velikih riječi često se kriju veliki interesi. I novci, naravno.

Dugogodišnja paternalistička politika srpske elite stvarala je i obnavljala, čak i nakon referenduma, političke lidere, političke partije, ali i javne djelatnike u Crnoj Gori koji su disali i bitisali na vještačkim plućima Beograda.

Izazovi „dana poslije“: Da li sad odjednom duvaju novi vjetrovi i da li valja očekivati veće promjene?

„Vidite kako se Milo i ja slažemo! To je zato što ja nisam poreklom iz Crne Gore“, našalio se srpski premijer Dačić na zajedničkoj konfereciji za novinare. Ako je i vickasta doskočica, u svakoj šali može se naći zrnce istine.

Naravno, teško je iz jedne državne posjete, na osnovu par protokolarnih izjava, osmjeha i rukovanja, predvidjeti tok budućih političkih dešavanja na relaciji Beograd-Podgorica ili pomisliti kako su svi međudržavni sporovi - kao gumicom prebrisani. Izvjesno je da se problem dvojnog državljanstva neće ni lako niti brzo rješavati; da će se platni promet i dalje obavljati preko – Njemačke; da ostaje krupno pitanje položaja i imovine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori...

Činjenica je, međutim, da sadašnji politički kolosijek srpske vlasti ide uporedo sa trasom politike zvanične Podgorice i da bi – pod preduslovom da sadašnja orijentacija bude dio trajnije politike Beograda -  Đukanovićeva posjeta mogla da se tumači kao realan nagovještaj da će se budući odnosi rasteretiti mitova, taloga prošlih pogrešnih politika i zasnivati na partnerstvu i poštovanju pojedinačnih državnih interesa.

(Ne)pristojne ponude: I ne samo to. Dugoročnije gledano, stabilizacija državnih odnosa Crne Gore i Srbije je uslov da dođe do promjena na utarnjoj političkoj sceni: da konačno na dnevni red dođe i osjetljivo pitanje položaja i statusa i prosrpski orijentisanih partija u Crnoj Gori koje su od referenduma 2006. godine na političkoj, državnoj, ali i društvenoj margini. Crnogorska vlast je to otvoreno pitanje do sada, kao vrući kesten, bacala iz ruku, uporno ponavljajući da nije riječ o partijama koje su opozicija vlasti nego opozicija - vlastitoj državi. Lojalnosti vlastitoj državi jeste falilo kod nekih domaćih ljubitelja svesrpstva, ali to ne može biti dovoljan izgovor vlasti što je na priču o zastupljenosti Srba ili, preciznije rečeno, srpskih partija u državnom aparatu uglavnom - šutala, sliježući ramenima.

Upravo je zato zanimljivo što je, već tokom posjete Beogradu, premijer Đukanović je u intervjuu za RTS – valjda osokoljen razgovorima sa srpskim državnim vrhom – hitro pozvao srpske političke stranke da „uzmu učešća u vlasti u Crnoj Gori“, tvrdeći da nije riječ o demagogiji nego „najdubljem uvjerenju da je to put da se prevaziđe jaz nastao u godinama traženja odgovora na pitanje državog statusa“. Premijerova izjava bi se mogla tumačiti i kao prvo, otvoreno priznanje iz vrha DPS-a, ali i vrha vlasti, da politička podijeljenost nanosi štetu državi i društvu u Crnoj Gori.

No, prve reakcije lidera opozicije pokazuju da uopšte nijesu uvjereni u iskrenost premijerovog poziva. Ali da su nekako zatečeni ponudom. Prvi čovjek Nove, Andrija Mandić, nervozno je odbacio poziv, tvrdeći da je „neprihvatljiv i ponižavajući“; poslanik SNP-a Obrad Gojković je brže-bolje poručio da se  poziv ne odnosi na njih jer je „SNP građanska, a ne nacionalna stranka“, a Nebojša Medojević (koji se, zanimljivo, osjetio prozvanim kao da je dio srpskog političkog korpusa) panično je tvitovao i pozvao SDP da odmah - izađe iz Vlade... Ukratko: opozicija ne vjeruje, ili ne želi da vjeruje, u Đukanovićeve velikodušne ponude koje je, nakon Beograda, stavio na sto.

Što, drugim riječima, znači da i na efekte pomirenja zvanične Podgorice i Beograda treba gledati sa dozom  korisne rezerve: za početak je, izgleda, sasvim zadovoljavajuće što su dojučerašnji ljuti suparnici iz Beograda i Podgorice postali uljudni sagovornici i budući partneri. Ne treba biti optimista da će sada svi ostali horski aplaudirati i krenuti u dublje promjene - za to je u Crnoj Gori ipak potrebno da protekne vremena. Ili da dođu sposobniji, vispreniji lideri opozicije.

Draško ĐURANOVIĆ