Rođen je 2. septembra 1919. godine u gradu Gaeti, u Italiji, gdje je tada bila velika baza izbjegle crnogorske kraljevske vojske nakon Božićne pobune 1919. godine. Jovov otac Milo diplomirao je teologiju i bio je profesor bogoslovije, a 1918. crnogorski komita i član Crnogorske federalističke stranke. Pored Jova imao je još dvojicu sinova - Pavla i Vlada i kćerku Anku.
Jovo je odrastao na Cetinju gdje je završio osnovnu školu i pet razreda gimnazije. U šestom razredu gimnazije bio je isključen iz škole zbog učešća u štrajku gimnazijalaca. Pošto je isključen bez prava na redovno školovanje u srednjim školama, morao je privatno da se priprema. Šesti, sedmi i osmi razred gimnazije i maturu položio je u kotorskoj gimnaziji.
Veoma mlad se uključio u omladinski revolucionarni pokret. Kao petnaestogodišak primljen je u članstvo SKOJ-a, 1934. godine, a dvije godine kasnije i u članstvo Komunističke partije Jugoslavije.
Aprila 1941. godine, poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, po zadatku Partije, upućen je u Crnu Goru gdje, jula 1941. godine, postaje član Okružnog komiteta KPJ za Cetinje.
Kao član Okružnog komiteta, aktivno je radio na organizovanju prikupljanja oružja, formiranju gerilskih grupa, jačanju organizacije KPJ i opštim pripremama za ustanak.
Kao jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka u cetinjskom kraju, i član Okružnog komiteta KPJ, imao je vidnog uspjeha u dizanju i razvoju ustanka, kao i u njegovom ponovnom oživljavanju krajem ljeta i u jesen 1941. godine.
Kada je, 21. decembra 1941. godine u Rudom, formirana Prva proleterska NOU brigada, u njen sastav je ušao i Lovćenski bataljon. Jovo je sve do oktobra 1942. ostao u Prvoj proleterskoj, u kojoj se kao politički komesar više puta istakao: u Igmanskom maršu na leđima je nosio svoje iznemogle i promrzle drugove; a februara 1942, zajedno sa komandantom bataljona Perom Ćetkovićem, prešao je hladnu Neretvu.
Bio je među bombašima u borbama za Konjic i Livno, a oktobra 1942. godine postavljen je za zamijenika političkog komesara Druge dalmatinske udarne brigade. Godinu kasnije postao je politički komesar Treće udarne divizije, a krajem 1944. godine i komesar Dvanaestog vojvođanskog korpusa NOVJ.
Bio je prvi ministar unutrašnjih poslova NR Crne Gore, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova FNRJ, ambasador u Mađarskoj i Švedskoj.
U vrijeme raspada Jugoslavije, početkom devedesetih, Kapičić se protivio Miloševićevoj politici i podređenoj ulozi Crne Gore u odnosu na Srbiju.
„Zahvaljujući srpskom nacionalizmu i Slobodanu Miloševiću, Jugoslavija se raspala u krvi i zločinima", rekao je Kapićić.
U decembru 2011. su ga na ulici u Beogradu fizički napali i ozlijedili nepoznati počinioci.
U jednom od posljednjih intervjua, koji je dao za list "Danas", Kapičić je kazao da su najsvetije dvije ljudske dužnosti odbrana porodice i odbrana otadžbine.
"I opet bih išao i sto puta otišao za to. Kada je pala kraljeva vlast, bio sam student medicine i komunistički vođa, organizacioni sekretar partije. Bila je to vodeća sila, kao što su danas studenti. Da, uradio bih isto".
Kapičić je kazao da se u životu samo borio i smatrao da je naša zemlja svetinja za koju treba umrijeti svakog časa, ako treba. Što sam tada radio za Jugoslaviju, sada bih radio za Crnu Goru, ali i za Srbiju ako dođe u nevolju, iako me Srbija progoni.
"Prvo, ozloglašen sam kao čovjek koji je bio upravnik Golog otoka, te da su tamo slati ljudi bez ikakvog povoda i razloga i iz mržnje, i možda zato što su malo više voljeli da budu prijatelji Rusije nego što je zvanična politika dozvoljavala. I da su bili mučeni. Nikada nisam bio upravnik Golog otoka, što mi je inače stalno zlonamjerno pripisivano, već sam bio samo tri puta tamo po par sati u drugoj funkciji! To me je ocrnila Miloševićeva ekipa, jer sam ga još krajem osamdesetih javno optužio da razbija Jugoslaviju i da će izazvati građanski rat. Ali, niko ne prikazuje kakva je to situacija bila... Hiljadu i sto je naših mladih ljudi umrlo samo izviđajući granicu, od naših bivših saveznika. Rusija je stalno povećavala pritisak na nas i rastao je broj informibirovaca, nije bila namjera da ih mučimo, nego da ih uklonimo sa političke scene, jer je naša država svakog trenutka iščekivala napad ruskih tenkova", kazao je Kapičić.
U jednom intervjuu za beogradski "Telegraf", Kapičić je kazao:
"Ja sam iz Crne Gore došao u Srbiju pošteno, a ne kao oni koji sve sagledavaju kroz politiku, misleći da će im se tako imena naći u istoriji. Istorija je jedno, politika je drugo. Za politiku može da se radi šta ko hoće, a za istoriju ne. Ja sam istorija i zato smetam i Vladi, i SPC, i nekim medijima".
Upitan da li se plaši zbog napada koji mu se dogodio u Beogradu, Kapičić je kazao da se ne plaši nikoga.
"Osjećam se slobodno. Ne plašim se nikoga. Sve o čemu pričam, pričam na osnovu sjećanja, ali već sam za to platio, i vjerovatno ću platiti još, ali ne brinem i ne plašim se, jer sam ja već na kraju života, meni je ionako blizu kraj", govorio je narodni heroj Jovo Kapičić.
foto: index.hr
