Notorna je politička činjenica u Hrvatskoj, da HDZ i desnica općenito ne dolaze na vlast zahvaljujući svom ekonomskom planu, nego po čisto simboličkoj konfrontaciji s „lijevima“. Kao što noć smjenjuje dan, a oseka plimu, tako se ovdje u ciklusima – gotovo pa organski – nadiže konzervativna kuka i motika protiv vlasti koje nisu šovinistički nastrojene.
To je dobro osjetio, recimo, Stipe Šuvar na početku preprošlog desetljeća, kao i Ivica Račan na početku prošlog, a isto sada doživljava Zoran Milanović, aktualni premijer Republike Hrvatske.
Udružena desna koalicija: Političku desnicu u Hrvatskoj ne čini tek jedna stranka ili višestranačka koalicija, nego su tu i drugi, nepartijski subjekti. U prvom redu Crkva – ona većinska, rimokatolička, dakako – i stanovite organizacije ratnih veterana, jedne specifične populacije koju se već 20 godina rado dade korumpirati privilegijama dobro plaćenog nerada. Pa, kao i kler, ta zapjenjena bratija isključena je iz iole zdrave socijalizacije kroz proizvodni proces.
I, dok oni tako ništa ne rade, nije čudo što im sve ne pada na pamet samo da bi u dugoročnoj perspektivi obranili poziciju svoje političke moći. U modi je netrpeljivost prema Srbima i homoseksualcima; prvi to ionako stalno trpe, drugi su im tek ovih dana i mjeseci aktivnije poslužili za oglednu vježbu treniranja strogoće. Ćirilicom, kao identifikacijskom oznakom Srba, oni tako čitavu ovu godinu plaše Hrvate – da im je ugrožen njihov identitet, ako već i načelno popuste.
Vukovarska groznica: Sve je počelo nastojanjem da se provede zakon po kojem nacionalne manjine u područjima gdje prelaze udio od 30 posto stanovništva, imaju pravo na službene dvojezične i dvopismene ploče na svim javnim institucijama, prometne putokaze i slično. Jezik kojim govore Srbi u Hrvatskoj, u principu se ne razlikuje od onog kojim govore Hrvati. Ali, oni i dalje počesto koriste ćirilicu, pa je provedba tog zakona izazvala reakciju nalik „puzajućemu“ državnom udaru, na čelu s novoosnovanim takozvanim Stožerom za obranu Vukovara.
Upravo u tome gradu-žrtvi došlo je do pucanja nataloženih strasti, a dvopismene table dotad nisu smetale, valjda, nikome u izvjesnim selima po Slavoniji, Lici, Dalmaciji, Baniji. Vukovarska ratna tragedija zloupotrebljena je utoliko do maksimuma, pa je i tijelo koje će ponijeti glavninu bunta prozvano upravo fortifikacijskim, te svakako militantnim imenom. Na postavljanje spornih latinično-ćiriličnih natpisa oni su uzvratili čekićima po fasadi, naočigled policajaca.Dnevnik uvreda i govor mržnje: Otada je u Hrvatskoj zabilježeno pedesetak različitih incidenata na istoj osnovi, od razbijanja ili krađe takvih ploča, do verbalnih uvreda i govora mržnje, ili čak fizičkih nasrtaja na Srbe. Lani, bilo je svega toga bar upola manje. A sami Srbi u Hrvatskoj, kao formalni ili neformalni kolektiv, u međuvremenu nisu promijenili svoje ponašanje ni za jotu. Štoviše, u velikoj mjeri ostali su naprosto „zaleđeni“, uslijed brige oko daljnjeg razvoja zbivanja.
Pobuna je u cijelosti motivirana pragmatičnim, vlastohlepnim otporom prema SDP-u, pri čemu su njegova bojažljiva antifašistička te internacionalistička stajališta interpretacijom desnice protumačena kao prosrpstvo. I, jasno, prijetnja hrvatskom identitetu, ma šta da on značio. Slično se dogodilo i na temu seksualnih prava i sloboda, gdje su namjesto Srba fasovali homoseksualci. Zanimljivo je da su obje te skupine u Hrvatskoj danas podjednako mnogo vidljive – uglavnom tek kao bauk u desničarskoj projekciji.
Potonja se politička sila nedavno izborila za referendum kojim je u Ustav RH uneseno da je brak ekskluzivna zajednica muškarca i žene. Baš kao da su se svi pederi i lezbijke ovog svijeta urotili u žarkoj čežnji da se presele u Hrvatsku, majoriziraju je i svojim svatovima zakrče sve prilaze svim matičnim uredima. Na tome se primjeru, ako već ne u tobože izrazitoj pojavnosti Srba u Hrvatskoj, lijepo vidi o koliko je simboličkom i praktički tek hipotetskom pitanju riječ.Ćirilica kao bauk: Realni sadržaj ukupne te konzervativističke akcije upravo zato treba iskati u drugom redu stvari. Neuralgične točke u toj priči odreda su apstraktni vrijednosni sudovi, u vidu moralističkih pojanja i svjetonazorskih prodika, što ne znači da su manje opasne od nekih opipljivijih. Tako i jest moguće da se desnica pobuni kontra zakona o dvojezičnosti koji je onomad donijela glavna njezina stranka – HDZ! Nema mjesta čuđenju, jer simboli mijenjaju značenja, i obrnuto.
Jučer je dvopismena tabla na općinskoj zgradi predstavljala dobrohotnost Hrvatske u skladu s europskim civilizacijskim normama, koliko god to patetično bilo, a danas predstavlja izdajničku sklonost pervertiranih vlasti. Prema tome, samo je pitanje kakva motivacija stoji u pozadini čitanja naoko jedne te iste pojave. A ovdje je posrijedi mobiliziranje političke i parapolitičke opozicije, radi svrgavanja vladajućih i preuzimanja zemlje pod kontrolom onih koji su od nje, mržnjom i pljačkom, napravili ovakvu karikaturu.
Prvu bitku na otvorenoj fronti oni su dobili već kad su neki dan, o godišnjici pada Vukovara, usred toga grada zaustavili memorijalnu vladinu povorku. Za drugu se spremaju tražeći novi referendum o faktičkom ukidanju javne i službene upotrebe ćirilice u Hrvatskoj. Vlada se povukla u prvoj, terenskoj zgodi, dok za drugu već poručuje da novoga sličnog glasanja nipošto neće biti. Ali, nije joj palo niti na kraj pameti da, recimo, najavi moguće ukidanje vjeronauka u školama.Opasne tendencije: Uostalom, čitava ta provincijalistička fašistoidna kampanja – ili, preciznije kazano, ustašoidna – možda i ne bi bila tako zlokobna da nije pojedinih upozoravajućih signala u širem, generalnom kontekstu. Jer, narod je materijalno u sve goroj situaciji, sve teže pritisnut egzistencijalnom neizvjesnošću, i kao takav je podatniji za manipulaciju. Na vidiku, pak, nema uvjerljive lijeve snage, nekakvih socijalista ili sličnog, koja bi ga progresivno usmjerila.
Takve zajednice, kao što nas uči povijest, dade se proporcionalno lako zarobiti u njihovu rastućem strahu i nesigurnosti, ojađenosti i uvrijeđenosti. Temeljito sluđenoj čeljadi vidik se (ponovno) drastično sužava, pa na zlo sluti ako joj u blizini nema dobronamjerne i efikasne pomoći. Zato su u pravu oni koji opominju da se nešto slično događalo i početkom tridesetih godina 20. stoljeća u Njemačkoj, kad su nacionalsocijalisti iskoristili okolnosti usporedive s ovim.Nacionalitet i socijalnost u paru očito jamče eksplozivnu smjesu. Ali, ne treba pritom zaboraviti historijsku odgovornost prevladavajućeg stranačkog dijela ljevice, socijaldemokrata. Kao i tad u Njemačkoj, tako i sad u Hrvatskoj i globalno, oni gadno zakazuju po aspektu ekonomske politike u obrani socijalnih prava naroda.
Zaštita manjinskih etničkih vrijednosti, kao i mnogih drugih ljudskih prava, nije dovoljna. U vrijeme većih ekonomskih neprilika, to se pogotovo ne smije zanemariti; u protivnom – evo nacista.
Igor LASIĆ
