Valjenke

Piše: Mihailo RADOJIČIĆ

Izjava ruskog  ambasadora  u Beogradu A. Čepurina o crnogorskom putu u NATO više liči na uličarsko dobacivanje nego na diplomatski manir. Čak je nalik na provincijsku prozivku koju anonimni besposličari, po malim varošima, upućuju nekome ko je znamenitiji i znaveniji od njih.

U najkraćem, dobacivanje  je osveta inferiornih...a to baš ne pristaje uz Ruse. Crnogorska diplomatijA je reagovala ostrašćeno jer je g.Čepurin crnogorsku čvrstu orjentaciju prema NATO-u nazvao nešto kao - majmunskim poslom. Jedan niži činovnik u MVP Crne Gore, u vezi sa tom sintagmom, ožešćeno pomenuo i „rusku čizmu”. U diplomatiji se čizma rijetko koristi, kao izraz, ukoliko nije u pitanju pokoravanje, agresija, ili rat. U svakom drugom slučaju bolja je „valjenka”, ruska autentična obuća od valjane vune, u kojoj se mekano gazi i gotovo nečujno hoda. Ona je ne samo mekša, već udobnija i toplija, kad promjena vremena najavljuje zahlađenje. No, ni ruski ambasador se nije poslužio valjenkama. Nije valjao vunu no - gluposti. Ako se ambasador jedne super sile baš tako „majmunski” izrazi o politici zemlje s kojom njegova ima diplomatke odnose više od tri vijeka, onda se može pomisliti da je taj diplomatsku nastavu pohađao neđe u zoološkom vrtu. A opet se ni takva primisao ne može pripisati velikoj Rusiji.

Crnogorsko-ruska istorija: Nije dovoljno znati opštu istoriju diplomatije kao univerzitetski predmet za diplomatski nauk, već je poželjno znati i istoriju vlastite diplomatije (svoje zemlje).

To se mora znati u svakom trenutku i biti spreman za nevrijeme i zahlađenja. I ako je navedena izjava mimo diplomatkih manira tu nema ništa mimo svijet. Još je vladika Danilo Petrović, rodonačelnik dinastije i savremene Crne Gore, morao da zaskače zapreke i špijunske mreže koje su mu suspendovala svaku vrstu diplomatije ne samo s Rusijom nego i s užim i najširim okruženjem. Njegoš je to iskazao u ime glavnog junaka Gorskog vijenca ali i u svoje lično,”sirak tužni bez iđe ikoga...” ili još dubljim vapajem, „da je iđe brata u svijetu da zažali ka da bi pomoga”. U njegovoj zaostavštini je sačuvana i gotovo neshvatljiva konstatacija za ono vrijeme kad nam je Rusija bila „majčica”... kako bi rado pošenuo rusku ruku sa svoga ramena. Ali  diplomatija nije prestajala zahvaljujući ozbiljnom nasljeđu.

Međunarodna korespodencija Petra I može se uzeti kao obrazac najvišeg diplomatkog protokola na toj užasnoj crnogorskoj vjetrometini sa svakoje strane. Kad je u Napolenovom pohodu na Crnu Goru zarobio tri visoka francuska oficira, Francuzi su ponudili razmjenu.Umjesto razmjene Sveti Petar je predložio - otkup. Posla im je aber da za razmjenu ište „dvadeset tovara praha i olova jer je to nama potrebnije nego vama”. Ovo danas liči na humor sa visokim cinizmom ali je to onda bila zbilja, bez imalo šale, s diplomatskom porukom usred okršaja...Tući ćemo vas s vašom municijom kad ste tolkiko kidisali na Crnu Goru. Može se zamisliti francuska zabezeknutost takvim zahjevom, jer su znali da u poruci nije „štamparska greška” jer je Svetac izvanredno poznavao francuski jezik.

Znaci prepoznavanja na Cetinju: Dakle, crnogorska diplomatija nikada nije nazadovala bez obzira na prepreke. Imala je čak uzlete  koji se daju gradirati visokim stepenom takvog ophođenja.

Dvije najveće diplomatske građevine, početkom 20-og vijeka na Cetnju, bile su italijanska i ruska ambasada. Objema dinastijama i Savojama i Romanovima tazbina je bila pod Lovćenom. Dokazivali su se u tazbini. Talijanska je građena sa mješavinom stilova s neorenesansnim akcentom, a ruska monumentalnija sa detaljima poznog baroka. I Francuzi su ih pratili sustopice. Nadgornjavali su se u monumentima. Što će reći da je malo Cetinje bilo mnogo više za međunarodne odnose. Dokazivali su se pred njim i na njemu.

Međutim, šta biva? Prilikom otvaranja ruske ambasade odnosi su, ka mnogo puta prije, bili zaladili. Crna Gora je ignorisala svečanost. Obavila je to diskretno u diplomatskim rukavicama kao od najfinije svile i u valjenkama koji ni Rusi ne bi bolje uvaljali. Ignorišuči svečanost izrazila je svoj stav kratko jasno u Glasu Crnogorca: „Svečanost je održana u uskom krugu ovdašnjih Rusa i nije uzela šire razmjere.” Diplomatski sažeto, jezički čisto, sve izraženo bez uvrede.

Crna Gora je imala diplomate izvanrednog kova u neposrednim vladarima od Crnojevića preko Petrovića do skorih vremena. Imala ih je u i imenovanim ministrima u od Gavra Vukovića, Anta Gvozdenovića do Veljka Mićunovića a u nekoliko slučajeva imala je diplomate-poliglote. Ko ne poznaje „Moskovske godine” Veljka Mićunovića ne razumije što je diplomatija a pogotovo ne zna šta znači raskravljivati’’sibir’’staljinizovanog SSSR-a.

S toga, ako se poznaje vlastita diplomatska tradicija, a morala bi se znati, nije razumljiva takva domaća reakcija na’’majmunsku’’ doskočicu jednog, do dana izjavljivanja, anonimnog diplomate, bez obzirana to što predstavlja super silu. Zašto reagovati...Kad Crna Gora nikada nije imala Zoo vrt.