Sa diskriminacijom se prvi put susrela na časovima fizičkog vaspitanja još u osnovnoj školi. Ostala djeca nijesu željela da joj pruže ruku, jer je njena bila tamnija od njihove. Ta slika, kaže Fana Delija u razgovoru za Portal Analitika, ni danas ne blijedi.
- Kada si stalno u takvom okruženju, gdje neće niko da ti priđe, to ostavi dubok trag na čovjeka. Jako je teško, a razumije samo onaj ko je to doživio. Zato sada sa romskom djecom na radionicama u potpunosti saosjećam, jer sam i ja njihove patnje proživjela, otvoreno priča Fana.
Prave borbe nije bilo u porodici; slijedila je običaje i tradiciju, ali roditelji nijesu bili previše strogi i rigorozni. Njena majka podigla je desetoro djece; osmoro svojih, dvoje od đevera. Do svoje petnaeste godine Fanina brojna porodica živjela je u Nikšiću u dvije prostorije: imali su samo sobu i kuhinju.
No, ljubavi nije falilo.
-Do svoje petnaeste godine smo spavali sa majkom i ocem. U te dvije prostorije smo jeli, učili, odmarali, pričali... Iako nas je bilo dosta, do svađe je rijetko dolazilo, počinje priču tridesettrogodišnja Fana.
Najstariji brat je pazio na sve. Majka je morala da ide u trgovinu i obavlja kućne poslove. Otac je bio dosta povučen, pa je sve brige prepričavala majci. Samo je ona uspijevala da strogog oca ponekad nagovori da Fanu i sestru pusti da izađu u grad, ili da školski drugari dođu kod njih da se igraju.
-Otac je uvijek bio zatvoren. Po prirodi je takav – ćutljiv. Uvijek je malo pričao sa nama. A majka je drugačija, ona je više poput drugarice. Tako se ponaša i sa ostalima, ne samo sa mnom. Blage je naravi. Dešavalo se da se sa ocem posvađa zbog nas, samo da bi nas zaštitila, prepričava iskreno Fana doživljaje iz djetinstva. Osobine svoje majke, danas prepoznaje kod sebe.
Lijepa riječ gvozdena vrata otvara: Iako strog, otac nikada nije podigao ruku na nju. Fana kaže da su je roditelji učili da se dijalogom rješava sve; ako se i desi da onaj preko puta baš ne želi da promijeni mišljenje, treba nastaviti dalje i prestati sa prepirkom.
- Tako smo vaspitavani. Nema svađe, niko nije podigao ruku na mene, ni otac ni braća. Isto tako, znali smo da roditelji ne smiju nekoliko puta da nam ponavljaju stvari. Morali smo biti poslušni. Ali, veoma smo složna porodica i jako smo vezani, dodaje Fana.
Iz duboke porodične vezanosti proistekla je i odanost korijenima. Većina ljudi misli, a često su na seminaru kolege znale da pogriješe, da je Fana Delija Romkinja. Međutim, sagovornica Portala Analitika je, kako sa ponosom ističe i naglašava – Egipćanka. Prema predanju njene porodice, njen prađed je došao iz Egipta u Crnu Goru. Razlika između Roma i Egipćana je, prema njenim riječima, velika: običaji su posve drugačiji, kao i vjeroispovijest i tradicija.
- Nama, Egipćanima u Crnoj Gori maternji jezik je albanski. Interesantno, svi koji se i van Crne Gore izjašnjavaju kao Egipćani govore albanskim jezikom, muslimanske su vjeroisposvjesti i slave Bajram. Romi su uspjeli da sačuvaju svoj jezik i govore romskim, a većina je pravoslavne vjeroiposvjesti, objašnjava Fana.
I, kao što to biva sa drugim vjerskim zajednicama, rijetki su slučajevi da se Romi i Egipćani vjenčavaju međusobno. Ukoliko, pak, do svadbe dođe, porodice se ne mire, a roditelji se često odreknu sina ili kćerke.
-Podjela ima i kod nas. Uvijek mi je to bilo smiješno i tužno jer živimo u istim naseljima i dijelimo iste probleme, naglašava Fana, dodajući da je ovom stavu doprinijela njena majka koja je čitavog života željela da joj se djeca obrazuju, te da ljude ne dijele po nacionalosti i vjeroispovjesti.
-Moja majka dolazi iz obrazovane porodice. Ona je šnajderica. Moj ujak je profesor matematike, tetka sudija, a njena kćerka hirurg. S obzirom na to da je rasla u takvom okruženju, ona je nas uvijek učila da je obrazovanje na prvom mjestu i nije željela da napustimo školu, za razliku od oca, čija porodica, pa ni on sam, nijesu bili dovoljno obrazovani i nijesi imali tu svijest da je obrazovanje ključ uspjeha, dodaje Fana.
Borba sa stereotipima: No, u životu se pokazalo da pratiti majčin savjet nije lako. Naprotiv, u tom svijetu, uz ma kako dobre poduke iz kuće, okolnosti su nemilosrdne i često nas navedu da promislimo o tome šta je od toga što su roditelji učili – ispravno i izvodljivo. Fana kaže da je njen brat odustao od školovanja i postao konobar, jer je, kao i druga egipćanska i romska djeca, preživio traume tokom odrastanja koje su ostavile trajne tragove.
-U školi su nas starija djeca stalno zadirkivala. Očekivalo se od nas da u školi samo pjevamo i igramo. Tako su znali da nam ne daju da uđemo na glavni ulaz škole, dok nešto ne “izvedemo”. Jedan od braće zbog toga je ostavio školu, otvorena je Fana.
Jednom prilikom, nastavlja sagovornica Portala Analitika, htio je da popije vodu sa česme kod komšija. Komšije, ne da mu nijesu dozvolile, već su ga i udarile. Njeni roditelji to nikada nijesu prijavili policiji. Kaže – ko bi im povjerovao?
Sa diskriminacijom se i sama Fana susrela rano. Sa tugom prepričava događaj sa časa fizičke kulture. Kaže, to joj je bio najgori trenutak u djetinjstvu, koji i danas izaziva tjeskobu.
-I danas pamtim časove fizičkog vaspitanja. Niko od djece nije htio da mi pruži ruku, jer je bila tamnija od njihove. To nikada neću zaboraviti, iskreno govori Fana o svojim patnjama iz djetinstva koje su je podstakle da sebi obeća da će dati sve što je u njenoj moći da se diskriminacija suzbije i da ostaloj djeci pokaže, da se u različitosti uživa, a da su svima prava jednaka.
-Kada si stalno u takvom okruženju, gdje neće niko da priđe, to ostavi dubok trag na čovjeka. Jako je teško, a razumije samo onaj ko je to doživio. Zato sada sa romskom djecom na radionicama u potpunosti saosjećam, jer sam i ja njihove patnje proživjela, otvorena je sagovornica Portala Analitika.
Muškarci vode glavnu riječ: Za ugovorene brakove prvi put je doznala oko petnaeste godine, kada su prosci uveliko dolazili kod njenog oca. No, on nije htio da je uda sve do njene osamnaeste godine.
-Ukoliko se porodice dogovore za brak, kreću pripreme. Tačno se zna kada se dolazi u mladinu kuću, koliko će ljudi biti. O predbračnim protokolima vijećaju samo muškarci u jednoj zasebnoj prostoriji, a u drugoj žene prave spisak koji nakit treba uzeti. Spisak onda provjeravaju opet muškarci, koji imaju glavnu riječ u svemu, primjećuje Fana.
No, odluka njenog oca se nije obistinila: Fana je vješto izbjegla ugovoreni brak. Bilo je jasno ukućanima da je njen put drugačiji i pružili su joj podršku. Ali, da i u njihovoj zajednici postoji otpor za promjene svjedoči i ljubavna priča kojoj je bila svjedok. Njena drugarica, Egipćanka, dugo godina se zabavljala sa Crnogorcem. Ljubav je trajala nekoliko godina, ali su religijske i kulturne razlike ipak bile nesavladiva prepreka. Nije to film ili bajka, kaže Fana, pa da se sve završi lijepo i sretno. To je, uostalom - život.
-Ako je ljubav prava, onda treba preuzeti rizik i odgovornost, smatra Fana. Iz njenog iskustva, žene su hrabrije i smelije.
-Lično mislim da žene imaju mnogo veću unutrašnju snagu od muškaraca i da će se radije odlučiti na taj korak, zarad ljubavi, kaže kroz smijeh Fana Delija.
Njena borba protiv stereotipa traje već deset godina u Centru za romsku inicijativu. Trenutno završava studije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Kao izvršna koordinatorka, napisala je preko šezdeset projekata, održala duplo više radionica kako bi podučila mlade Rome i Egipćane o pravim vrijednostima. Jedna od njih je da ljude treba dijeliti na čovjeka i nečovjeka.
-Išla sam logikom da prvo moram da edukujem moju porodicu, pa zajednicu u kojoj živim. Ne mogu da radim nešto za društvo, a da stvari protiv kojih se borim postoje u mojoj kući. Moram sama dati pozitivan primjer. Ima dosta ljudi koji se deklarativno zalažu, a u svom domu ne mogu i ne žele da riješe te probleme, primjećuje sagovornica Portala Analitika.
Njene sestrične sada uredno pohađaju školu i planiraju da upišu fakultet. One sada nemaju problem, jer je Fana probila barijeru. I njen otac je, kako priznaje, bio sumnjičav kako će se ona snaći tom svijetu. Nositi to breme nije nimalo lako. Otežavajuće okolnosti nijesu samo dolazile iz njenog neposrednog okruženja, nego i od onih koji bi po pravilu i kodeksu, trebali da olakšaju život manjinama.
Mediji potpomažu stigmatizaciju: Da sami novinari i mediji pothranjuju stigmatizaciju i stereotipe govori i slučaj kada je nakon seminara o nasilju u romskim porodicama, koji je prije izvjesnog vremena održao Centar za romsku inicijativu, u novinama je osvanuo naslov – „Žene biju, ćerke prodaju“.
-Mediji na taj način šire predrasude i učvršćuju stereotipe. Naslovima, gdje instistirate da je neko romske populacije i stavljate fotografije gdje su neuredni, samo pojačavate utisak koji većinsko stanovništvo ima, kaže Fana.
Tome, izgleda, nijesu ni mediji jedini vični. Dešavalo se da je na ozbiljnim seminarima, u pauzama za kafu, koleginice iz struke upitaju da li zna da - gata.
-Znamo da ima Romkinja koje se time bave, ali ne možemo tako da posmatramo sve žene iz te populacije. Smeta mi takav stav i vrijeđa. Jednako kao što i dan - danas na ulici čujem „ako se ne budeš ponašao lijepo, daćemo te Ciganima“. To zaista razočarava, kaže Fana.
Promjene kroz obrazovanje: Ako se dijete, poput ovog iz Fanine priče, sa takvim stavovima podiže, teško da se poslije te predrasude mogu iskorijeniti. Zato, kaže naša sagovornica, obrazovne ustanove treba maksimalno da se potrude da upravo u najranijem uzrastu, kada sve upijamo kao sunđer, usadimo prave vrijednosti i objasnimo zlo koje diskriminacija nosi.
-Škole ne primjenjuju zakonske norme. Dešava se da romska djeca odustanu od nastave, jer žive u lošim uslovima i ne mogu da priušte knjige, pa ni odjeću ili obuću. Zato lokalne uprave treba da pomognu i vrate djecu u školu. Ako je po Ustavu osnovno obrazovanje obavezno, zašto to ne bi važilo i za Rome, pita se Fana i prisjeća priče oko maternjeg jezika, kada je ministar obrazovanja svojevremeno izjavio da će se djeca koja ne dođu u školu zbog protesta - kazniti.
-Zašto tako nijesu reagovali kad su Romi i Egipćani u pitanju, pita Fana.
No, pomaka ipak ima. Kada je Centar za romsku inicijativu počeo sa radom, 2004.godine, samo osmoro djece nikšićkih Roma i Egipćana je išlo u školu. Sada ih je preko 100.
-Ima roditelja koji smatraju da ne treba njihova djeca da idu u školu i sa njima imamo problem. Ali, mi dajemo sve od sebe da promijenimo njihovu svijest i da im ukažemo da je obrazovanje i njihovo uključivanje u zajednicu kroz posao i školu izuzetno bitan, podvlači Fana.
Preko trnja do zvijezda: Njen rad nije ostao nenagrađen. Neko je ipak morao primijetiti trud i volju koji je ova Nikšičanka pokazuje posljednjih deset godina. Prošle godine je Fana dobila nagradu Ana Lind za životno djelo, koja joj je dodijeljena u švedskom parlamentu. Nagrada se dodjeljuje u znak sjećanja na ministarku inostranih poslova Švedske koja je ubijena u Stokholmu, aktivistkinju za ženska prava.
-To je nešto što te vraća na pravi put, kada neko uoči i prepozna tvoj rad i trud. To daje dodatnu snagu da nastaviš dalje i da se boriš, zaključuje Fana.
Njena borba nije završena, ali Fana je odlučila da se ne predaje i da, dok god vjeruje da će njene ideje uroditi plodom, bitku nastavi do kraja.
Ona je svojim primjerom pokazala da svi zaslužujemo jednake šanse, a dokle ćemo stići ne bi trebalo da zavisi od boje kože, vjeroispovijesti ili nacionalnosti, već od volje i sposobnosti. I to nije zadatak pojedinca, već čitavog društva.
Aleksandra STANKOVIĆ
