Sve upućuje na ponovnu „ljubavnu romansu“ dva snažna i uticajna politička subjekta u Crnoj Gori: Demokratske partije socijalista i Srpske pravoslavne crkve. Milo Đukanović i Risto Radović znaju da je njihovo udruživanje onaj politički ključ iz kojeg proizlazi efekat: „I vuci siti, i ovce na broju“.
Piše: Ranko ĐONOVIĆ
U Crnoj Gori smo uglavnom saglasni da je Crna Gora naša država. U njoj imamo dvije pravoslavne crkve - Crnogorsku i Srpsku. Ova prva je naša - po pravilu koje važi u svim državama svijeta; ova druga, stoluje već 95 godina, kao ostatak okupatorskih srpskih trupa iz 1918. godine. Takvo što ne postoji ni u jednoj državi na svijetu. Ovo bi trebalo da znaju svi pismeni građani Crne Gore. Ali, zahvaljujući baš njima Srpska pravoslavna crkva opstaje u Crnoj Gori.
Bez obzira na ove činjenice, čestitaću novu 2014. godinu i jednoj i drugoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori.
Mojoj - CPC - čestitam Novu 2014. godinu sa željom da joj se tokom nje vrati oteta imovina, „snagom države“, a u pravnoj državi Crnoj Gori! Sve suprotno izjavama i postupcima aktuelne vlasti i premijera Mila Đukanovića, a u skladu sa onim što smo očekivali, a ne dočekasmo, od predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića (nebitno je da li objektivno ili ne)!
Onoj drugoj - SPC - želim sreću u Novoj 2014. godini i, konačno, srećan put - da što prije krene svojoj kući, vrati se u svoju državu i, konačno, poslije 95 godina, vrati otetu imovinu mojoj Crkvi! Uz izvinjenje za sva njena nečasna djela i djelovanja u svih tih 95 godina, koliko je snagom sile prisutna kod nas. Naravno, kada je u pitanju put SPC prema njenoj kući, podrazumijevam da joj se po crnogorskom zakonu riješi status u Crnoj Gori.
Moje želje se neće, nažalost, ostvariti ni jednoj ni drugoj crkvi. Kako su želje najčešće samo pusta nadanja, realnost je ono što priređuje okrutna igra sudbine.
Neka mi ne bude zamjereno da, ukratko, predvidim mogući rasplet i ovog problema u Crnoj Gori, na koji se, prirodno, nadovezuju i mnoge druge teme, posebno političke, pa - zahvaljujući tome - zalazimo u sferu dodatnih nepredvidljivosti i neizvjesnosti. Epilog je, međutim, mnogo izvjesniji ukoliko moguća rješenja tražimo iskljičivo kroz prizmu uskopartijskih – ličnih interesa (nekih crnogorskih gromovnika), kako obično biva u politici na našim prostorima.
Nova-stara koalicija: Dakle, sve upućuje na ponovnu „ljubavnu romansu“ dva snažna i uticajna politička subjekta u Crnoj Gori: Demokratske partije socijalista i Srpske pravoslavne crkve!
Njihovi čelnici već se u toj „ljubavnoj romansi“ drže za ruke; zapravo - nijesu ih nikada ni ispuštali. Sada je samo stisak jači. Ovog puta, sa najavljenom ljubavlju, vjerovatno će se ići do kraja - u političkom smislu, dakako. Milo Đukanović i Risto Radović znaju da je njihovo udruživanje onaj politički ključ iz kojeg proizlazi efekat: „I vuci siti, i ovce na broju“. Ćutanjem je bilo obilježeno njihovo suprotno političko djelovanje – izjave (navodno neslaganje). Vuci su, zna se, Milo i Risto, a ono drugo smo - svi mi ostali u Crnoj Gori!
Inače, Milo i Risto su se uvijek međusobno solidarisali, ispomagali. Podržavali su jedan drugog najodanije kad im je to bilo najpotrebnije. U njihovoj komunikaciji nikada nije bilo suštinskog nesaglasja. Podržavao je Milo Rista čak i novčano (našim parama) za izgradnju srpskog hrama, sokoleći istovremeno CPC da na svom putu izdrži bez takve pomoći. S druge strane, veliki Srbin Risto je podržavao Mila Đukanovića i kada je ovaj izvodio završne radove u razdvajanju Crne Gore od Srbije, smješkajući se, nedodirljiv i siguran, čak i na organizovane proteste protiv njega i na parole na kojima je pisalo - „Risto Sotono”!
Znaju Milo i Risto za latinsku izreku: ”Tenere lupum auribus”. Ali, da li znaju da ona, ovog puta, ima uzročno-posljedničnu vezu?! Obostrano!
Ko je pobjednik, ko je gubitnik: Neću analizirati sva moguća politička događanja, jer sam uvjeren da su sve kombinacije realne. Zato, usmjerimo pažnju samo na relaciju DPS – SPC, i sagledajmo šta ko od njih dobija iz njihovog političkog braka.
Đukanović, izvjesno, dobija dodatnu političku stabilnost DPS-a, koja mu je neophodna jer omogućava nove izborne pobjede. Odnosno, tako obezbjeđuje mir i poslušnost u svojoj partiji, uz istovremeno slabljenje ukupne opozicije. Nakon 15 godina jedinstva, slijedi i politički rastanak DPS-a i koalicionog partnera SDP-a, prema kojemu je Đukanović uvijek i neosporno imao džentlemenski odnos i ponudu. Ipak, taj rastanak odavno priželjkuju u Đukanovićevoj partiji. Njegovo okruženje ne krije ni zadovoljstvo najavljenom koalicijom sa SPC. ”Malo li je?”, rekli bi u Srbiji.
Risto Radović dobija ono što je uvijek sanjao. Ovaj srpski mitropolit je više nego ambiciozan čovjek: karijerista kome je politika strast, a ne samo povremena obaveza. Izborom Irineja za srpskog patrijarha Risto je izgubio šansu da to ikada bude u srpskoj patrijaršiji, što je bio njegov životni cilj. Nekadašnji radikal, sadašnji potpredsjednik srpske Vlade Aleksandar Vučić samo što ga nije nedavno ćutnuo i šutnuo (zapravo: jeste i jedno i drugo), stavljajući mu do znanja ko je i što je, opominjujući ga pri tome da se više ne poigrava i ne gura nos đe mu nije mjesto!
Stvari se nijesu smirile, niti se Risto prepao, o čemu svjedoče njegove izjave oko izbora na Kosovu, u kojima, suprotno srpskoj aktuelnoj vlasti i srpskom patrijarhu Irineju, Risto poziva kosovske Srbe da ne izlaze na izbore! Time remeti već ionako složenu i političku situaciju u Srbiji, a da ne pominjemo situaciju na Kosovu. Risto to zna i on to namjerno radi, ne da bi pomogao Srbima na Kosovu, već da bi sebi obezbijedio alternativni, već vjerovatno isprojektovani put. Sve to bi, posebno malicioznima, moglo biti zabavno i vrlo interesantno da ulog nijesu građani Srbije i Kosova, inače već namučeni, izgladnjeli, bombardovani, gotovo uništeni ljudi…
(Ne)skrivene ambicije: I takav Risto bi mogao biti patrijarh u Crnoj Gori, zasjeo bi na čelo Crnogorske autokefalne crkve. Što bi bilo prvi put u istoriji! „Malo li je“ !
Ne treba sumnjati da bi Risto dobio blagoslov SPC iz Beograda, jer bi vjerovatno patrijarhu Irineju odlazak Rista Radovića bio jedan od najsrećnijih događaja u životu. Uz to bi, pretpostavljam, SPC u Beogradu dobila koji milion eura od crnogorske države, što je uobičajena praksa. Kada SPC bude dala blagoslov za autokefalnost CPC, dat će ga, zasigurno, uz osmijeh - zbog takva dva velika dobitka! Potom bi prestala potreba da u Crnoj Gori postoje dvije pravoslavne autokefalne crkve. Otpor prema Ristu Radoviću bio bi samo ”trenutno stanje”, a vlast i Risto bi našli načina da umire današnje predstavnike CPC... Uz osmijeh, naravno!
Najveći gubitnici u svemu ovome biće partije sa srpskim predznakom i za to već ima konkretnih dokaza (Mojkovac). Jer, svi čelnici ovih partija zajedno ne mogu i neće biti veći Srbi od Rista Radovića, čak ni kada on postane pridruženi Crnogorac. U prelaznom periodu će se sve odvijati po onoj nacionalno-hemijskoj formuli Momira Bulatovića - razdvajanjem imena od prezimena. Odnosno: po 50% svakoj od nacionalnosti!
Moguće je, naravno, i da nije baš sve ovako, ali… blizu svakako jeste! Ako se nešto desi drugačije, ako se pojavi potreba za dugačijom odlukom, biće to zbog datog trenutka. Odnosno – promijeniće se možda oznake i brzina na političkom putu, ali će se nastaviti ka istom političkom cilju!
Sitnice poput one konzerve na vrhu Rumije, ili dodati predznak - crnogorski - hramu u Podgorici, ili nešto slično... gotovo da i nije bitno i rješavaće se na divanu, uz tompus ili popodnevnu kafu… Natenane.
U međuvremenu, neko za to zadužen, smisliće neku novu konzervu, hram…U svakom slučaju – neku novotariju među svim našim podjelama, kako bi se narod međusobno o jadu zabavljao, a njih, u najvećoj mogućoj mjeri, ostavio na miru! (Da, da…vuci siti, a ovce… )
Šahovska partija: Milo Đukanović + Risto Radović svakako jesu objektivna politička činjenica i faktor koji na šahovskoj tabli - Crnoj Gori - imaju poziciju iz koje svim političkim strankama i snagama mogu, kad se za to ukaže potreba, dati MAT! Bilo pojedinačno, bilo svima zajedno.
Usklađeni, njih dvojica ponovo dobijaju veliku koncetraciju političkog uticaja i političke moći. To će potrajati. Takvom situacijom u Crnoj Gori, ne treba sumnjati, zadovoljni su i svi međunarodni faktori! I – evo nas: još jedan crnogorski apsurd! Apsurd nad apsurdima: Risto Radović, zalažući se protiv Crne Gore, CPC, NATO-a, evropskih integracija - u stvari učestvuje u ostvarenju svih tih ideja! Ne bih se začudio ni da sam sebe kandiduje za sveca. Već ga vidim kako, malo pognute glave i spuštenih vjeđa, saopštava kako je ”vazda bio za”: sve navedene ljudske vrijednosti, kao i ”za”: crnogorske posebnosti, autentičnosti i sve fakte samobitnosti... ali da za njih ranije nije bilo pravo vrijeme… I to je imao od koga da nauči!
Mora doći do promjena, bez obzira na to da li će to htjeti ili ne da shvate ovi moćnici. Kako sve ima svoj kraj, kao što je tako bilo i za vrijeme sjajne crnogorske dinastije , doći će kraj i ovim i svim drugim moćnicima.
A istoriju će, siguran sam, krečiti kako dnevno-politička situacija bude nalagala. Pobjednici – pobjednički. Naravno. Ne sumnjam. Uostalom, na usluzi će im, kao i uvijek, stajati i jedan značajan broj intelektualaca - samo čekaju poziv i projektni zadatak! Ipak, kreč vremenom izblijedi ili otpadne, pa će nešto i od istine ostati...
