Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
Pobjeda mi je ponudila razgovor na temu; Kako vidim medijsku scenu u Crnoj Gori? Odbio sam! Ne vidim ništa. Scena je u mraku. Neću da pričam ni sa kim na tu temu. Pisaću iz neviđelice po svom nahođenju. Ne trebam pitanja, drugo i drugačije mišljenje. Sve u skladu sa današnjim shvatanjem novinarstva. Pa ako prihvatate, prihvatate!? Ali prvo da krenem od činjenica.
„Nikad još nismo bili toliko obavešteni, i nikad još, nismo tako malo znali“, napisao je Jurij Gustinčič kao dopisnik Politike iz USA povodom atentata na američkog predsjednika Ronalda Regana 1981. Atentat je viđen tv i foto objektivima, ali jedan dio novina je pisao kao da se nije viđelo ništa, pa je to Gustinčiča, profesionalca visoke klase, nagnalo na citiranu konstataciju. Imenovani je, uz sve udese ove struke, preživio 70 godina u profesiji, i 90 godina života. Povodom te godišnjice, na fotografiji koju je objavila Politika, Jurij je, ruku pod ruku, u centru slike sa mnogo mlađim kolegom, urednikom Boškom Jakšićem. Da li je Gustinčič, majstor informacije, znakom „ruka pod ruku“ poslao poruku javnosti? Jeste! Simbolično je premostio grdni ponor Politike iz ’90-ih, te da je Jakšić sljedbenik najbolje tradicije tog glasila iz vremena pouzdane javne riječi. Ali, šta znači ta poruka u novinarstvu ovoga doba, koje je na komade razdrobilo carstvo sedme sile? Ništa. Ni slika, niti riječ, gotovo da više nijesu dokaz, već otkaz istini u ime klevete.
Jakšić je bio na međunarodnoj konferenciji u Podgorici „Riječ, slika, neprijatelj“. Na tom skupu niko se nije zadijevao za crnogorske medije, a kamoli za uređivačku politiku istih. A i zašto bi? Pozvani su iz regiona i Evrope da kazuju svoja, a ne tuđa iskustva. Ispraćeni su od nekih glasila, nepomenika, s klevetom. Za takvu medijsku stimu, najuglednijih novinarskih pera, zamjeranje Crnoj Gori, je u toku. Zamjeranje valja odmjeriti činjenicom, da to i nijesu crnogorska glasila, već zarobljenici sebe u tuđina, a ovđe su samo registrovani. To sam jedino iskazao ja, ne pominjući imenično nikoga. Samo to i ništa više! Međutim, sve najgore je pripisano gostima. Izvorni crnogorski protokol kaže: „Da mi nijesi u kuću došao znao bih ti odgovorit divno...“ Domaćin se po tom najkraćem protokolu na svijetu, prema gostu, makar i neprijatelju, ophodi uljudno i ispraća ga bez grke. Umjesto, ako se imalo šta zamjeriti, a nije, da im odgovore u glasilima iz kojih su, oni ih ogovaraju u glasilima iz kojih nijesu. Zavirivali su im na neviđeno, u stolicu u čašu, u tanjir...čak i pismenost!? Nepismeni su: Svetislav Basara, Goran Milić, Boško Jakšić, Brankica Stanković, Petar Luković, Jakša Šćekić, Aleksandar Stanković, Antun Vujić, Vesna Mališić, Nikola Samardžić, Florens Artman, Miloš Vasić, Filip Dust Blazi, Vanja Vardjan, Ivan Cvejić, Filip Ejdus, Goran Mihajlovski itd. Bez ovoga spasonosnog itd. koloni nikad kraja do kraja kolumne. Dobro im nijesu zakazali roditeljski sastanak za vikend, zbog slabe pismenosti. Basara je jedini reagovao, kratko, a dugoročno. Umjesto plajvaza ponudio im je crven ban, da se mogu raspišavati na sve strane po svojim novinama.
Valjda neće napisati da je Milić doša k nama da ojača Al Džaziru na anonimnim novinarskim Al-ama...Ili da je Jakša Šćekić prispio da napoji Rojters na vrelima naše slobodne klevete. Što se tiče Boška Jakšića, čitam ga redovno. Prvo s izvinjenjem izlistam Politiku, pa ako ga nema, ostavim samohranicu na trafiku, aut-remitenda. Naš Bokelj u Zagrebu, Antun Vujić, zna Crnu Goru u prste, a na prste se mogu nabrojati oni koji bi mu mogli biti medijski bar-a-bar. Petar Luković je bio feral u onoj neviđelici od Beograda do Podgorice, od Splita do Zagreba. On mi je najbliži. Zajedno smo pokušali da spasimo Borbu s Našom borbom bez pare i popare. U vrijeme onog Monitora, takvi su nam trebali da znamo da nijesmo sami. Te i takve danas, isti ogovara. Đe su sada svi ti Lukovići, Milići, Jakšići, Vujići i svikolici...ići, toga soja? Svi su na istom mjestu! A đe je Monitor? Na tuđem.
Moj Monitor, kažem moj, jer sam ga utemeljivao, ušao je u Politiku da bi što dublje potonuo. Ne pobrkajte se, nije ušao u Jakšićevu spoljnu politiku, jer smo ino-zemlja, već u onu, ne-Jakšićevu provaliju, iz ’90-ih, zbog „pogleda i mišljenja“ koji su sicali iz te provalije, i na Crnu Goru. Pokrenuli smo Monitor da odgovorimo na urlik što gore prolama, jer trebalo je služiti česti i imenu, rekao mi je tada prvi čoek Monitora. Danas mu se Monitor odrekao startne osnove i svoje ugledno ime pretvorio u đevojačko prezime, one grdne Politike. Preudao se bez svoje prćije, za tuđi miraz jedne usjeđele tete, oslabljenih pogleda i otuđenih mišljenja.Teta više ne može da zavede ni svoje đuvegije huškače, ali Monitor joj se, sobom, podveo. Izrođeno potomsvo mu već deceniju utire tu stazu, pa sad svoga roditelja-rodoljuba, na kolicima guraju u tuđeljube i bežaniju. O Monitorovom (iz)rodu ne pada mi na pamet da govorim, jer nijesam participirao u porađanju. Babice su im bile iz vlasti pa su procijenili da neću biti pogodan za Vladu Crne Gore. Fala vladi Monitora što me izdade u pravom momentu. Zbog njega sam se sudio tri godine i dobio dvije... zapta! Uslovno na devet mjeseci, ako ikad propišem, osim po propisu! Knjigu autorskih tekstova „Ovoj strani se sudi“ za deceniju saradnje u njemu nijesu htjeli da mi izdaju. Izdao je Grafos Cetinje, pod izdavačkim sloganom: „Izdajemo sve liše Crne Gore!“ Onome Monitoru ne možete kopču odbit. Ovome kopče nema. Raspučio se ka Mara milosnica pred Politikom.
Izložba naslova iz njegovog poroda i bližih mu srodnika, nije falsifikat nego kopija originala. Paradaoks ove izložbe je u tome da sa njom nijesu zadovljni kreatori eksponata, a toliko su bili ponosni na svoje eksponiranje. Možda izložba i nije dobra, ali ideja je savršena. Svako glasilo makar koje provenijecije moglo bi da se isturi u svom retrovizoru, svake pete ili desete godine, pa bi svi viđeli koliko su krivi u pravom ogledalu...kad slika malo odstoji i pomaluša.
Svoj roman o ovoj profesiji „Život u dva primjerka“ sam motivisao uvodnim autosloganom: „Ako hoćeš da ti vjeruju i tuđe mane pripiši sebi!“ Niko iz Monitor-legla nije obnarodovao da je knjiga izašla iz štampe. On i njegova svojta, sve svoje mane pripisuju drugima!
Tekst Mihaila Radojičića objavljen je u današnjem broju Pobjede. Tekst je prenešen integralno, uz redakcijsku opremu naslovne konstrukcije.
