Međusobno razumijevanje, saosjećanje, davanje i primanje, dijeljenje dobrog i lošeg… sve to pripisujemo svojim prijateljima i zajedničkom odnosu u koji ulažemo vrijeme i emocije. Ako prijateljstva tako funkcionišu u privatnom životu, trebalo bi i u poslovnom, jer prijatelji su prijatelji, nezaisno od hijerarhije, prilikama za napredovanje i ostalim iskušenjima, zar ne?
Pravila prijateljstva, nazovimo ih tako, prilično su jasna, ali naša očekivanja pa čak i definicija prijateljstva izvan posla i na poslu ne bi trebalo da budu ista. Aristotel je, na primjer, cijenio prijateljstvo zbog njegovih civilizacijskih kvaliteta, ali je razlikovao javnu i privatnu stranu. Prema grčkom filozofu, prijateljstva su bila zasnovana i na korisnosti i na zadovoljstvu, bila su i sredstvo i cilj.
Saradnja, a ne koristoljublje: Upravo je korisnost najizraženija karakteristika kancelarijskih prijateljstava. Nije pritom riječ, ili ne bi trebalo da bude riječ o koristoljublju. Ta korisnost bi se prije definisala kao saradnja u kojem glavno pitanje nije „šta neko može da učini za mene“ nego „šta možemo da učinimo zajedno“, tumače organizacijski psiholozi.
Prijateljstva na poslu i započinju zajedničkim projektom, poslom, a kad se taj posao na bilo koji način prekine, uglavnom se prekidaju i prijateljstva jer glavna osnova za njih više ne postoji. Da bi se nastavila, potreban je jači motiv od poznavanja nečijih radnih vještina i etike ili uvida u ponašanje s povremenih neformalnih druženja izvan posla, a opet povezanih s poslom.
Možemo li onda veze koje uspostavljamo s kolegama uopšte nazivati prijateljstvom, odnosom koji ima posebno mjesto u našim životima? Ili bi te veze bilo najpoštenije opisati kao nešto više od poznanstva, a manje od prijateljstva, kao odnos koji pokriva samo posao, uz koji nam je dan prijatniji, a radni zadaci lakši jer znamo da imamo nekoga uz sebe ili iza sebe? Prema američkoj doktorki sociologije Jan Jager, to je prilično precizna definicija odnosa koji je višestruko koristan: jača moral grupe, omogućava nam da dijelimo zajedničke vrijednosti, osigurava kruženje informacija i povezuje nas na radnom mjestu na kojem ipak provodimo velik dio dana.
Ne treba brzati: Više od toga ipak nije realno očekivati, a i teško je izvodivo. Kako se, naime, postaviti prema prijatelju, koji nam je ujedno i kolega, kad poslovni rezultati krenu nizbrdo? Kako mu prigovoriti da je ne djelotvoran, da mu prijeti smanjenje ugovora ili otkaz ako smo veče prije s njim sjedjeli na piću, u nedjelju organizovali porodično druženje, a usput znamo da mu se brak raspada?
Takvi bliski odnosi s kolegama, posebno ako je riječ o različitim stupnjevima u hijerarhiji, mogu ljude da dovedu u tešku i kompromitujuću situaciju da moraju da biraju između posla i prijateljstva, što može biti traumatično iskustvo. Bliskije veze zaposlenih istog statusa nešto su jednostavnije, ali ni tu ne treba brzati.
Upoznajmo pravila igre: Da bi se razvilo istinsko prijateljstvo, potrebne su otprilike tri godine. Na poslu se sprijateljujemo mnogo brže jer smo svakodnevno upućeni jedni na druge i dijelimo isti prostor. Pritom smo često spremni da podijelimo i ono što ne bi trebalo, da pričamo više nego što slušamo, posebno kad tek dođemo u neku sredinu. Motivi su različiti, ali uglavnom je riječ o tome da želimo da se dopadnemo, uklopimo u novoj sredini.
Izvor: b92.net
