Zoran Leković, rođen je na Žabljaku 8. juna 1971. godine i rodnom mjestu se često vraća, jer u njemu još žive njegovi roditelji. Osnovnu školu završio je na Žabljaku, u Njegovuđi, dok je srednju školu pohađao u Kuli. Školovanje nastavlja u Podgorici, gdje je završio Ekonomski fakultet.
Više od 15 godine radio je kao ekonomista, i to na mjestima šefa računovodstva i direktora finansija u privatnim kompanijama u Podgorici.
Profesionalni put nastavlja u Televiziji Crne Gore, gdje je od 1999. do 2003. bio urednik i voditelj emisije Perper i Euro. Od aprila 2009. godine radi kao jedan od urednika Dnevnika, zatim je urednik ekonomske redakcije i emisije Okvir na Javnom servisu. Sa ponosom ističe da je njegova emisija, po istraživanjima Stratedžik marketinga najgledanija na TVCG.
Neoženjen je i živi u Podgorici. Za čitaoce Portala Analitika otkriva da voli sport, pa slobodno vrijeme koristi za rekreaciju, posebno tenis.
Najvećim izazovom u karijeri smatra emisiju Izborna noć emitovanu nakon posljednjih predsjedničkih izbora, kada je rekao sebi da nije bitan on već mir u zemlji. Zbog toga je danas ponosan na sebe, ali i na kuću u kojoj radi.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Puno toga! Moje djetinjstvo bilo je zaista divno. Ispod Durmitora, uz zimske čarolije, topao dom i drage drugare. Bila je to ekipa iz snova!!! I zaista, istina je, čovjek prave prijatelje upozna u djetinjstvu, sve poslije je nekako loša kopija, bar u većini slučajeva. Zdravko, Peđa, Todor, Danka, Senka i ja - to je ekipa iz snova. To je povjerenje za sva vremena. Ponosan sam na njih i na to što smo i danas takvi jedni prema drugima.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Priznajem da mi je bilo bolje dok sam bio dijete. Drugačije sam gledao na život nego sada, što je negdje i logično. Mislim da je svijet dobro mjesto za život, ali da to ljudi ne cijene i čine sve kako bi bilo suprotno. Najviše cijenim to što sam nezavisan i slobodan čovjek, koji ne robuje stereotipima, niti žudim za tim da se nekome dopadnem po svaku cijenu. Takav sam kakav sam. Ko me voli - voljeće me, ko ne voli - zavoljeće.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Gluma! Trebalo je da se okušam i u tome. Mislim da bih bio dobar.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Volim dugo da spavam, pa propustim najljepši dio dana - jutro! Trudim se da to promijenim, ali ne ide mi.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Iskrenost. Toga najviše fali našem društvu. Prvo - prema sebi, pa prema drugima. Odraz u ogledalu ponekad i nije prijatan, ali je realan. Kad to spoznate, imate vremena da se mijenjate i napredujete. Mnogi se zavaravaju i bježe od istine, ali to je zapravo bijeg od sebe samoga. Teško da se od sebe može pobjeći i da se ostane pri zdravoj pameti. Iskrenost prema drugima, zna biti i bolna, ali samo prema onim osobama, koje bježe od iste. Licemjera je na pretek, iskrenih ljudi manjka. To je odraz u ogledalu našeg društva.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografiju i ko biste voljeli da glumi Vas?
- „Borba s vjetrenjačama“ bi bio adekvatan naziv. Glavnu ulogu ne bih povjerio nikom do mom sestriću Acu, koji je precrtani ja.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- To obično ne radim. Ali, evo: veseo, dobronamjeran, nepristrasan, pomalo naivan.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Ja sam kao voćna salata. Svega po malo, ali sve slatko i ukusno. Najbolje je da me jedete natenane, da osjetite sve blagodeti koje nosim u sebi. I da na kraju kažete: Uhhh, baš je ukusno!!!
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Tarzan je moj omiljeni lik. Moć da govorim sa životinjama! Često znam da kažem kako su životinje bolje od ljudi, jer te nikada ne mogu povrijediti kao što to može čovjek. Stojim iza toga. Životinje obožavam!
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Ne bih se mijenjao ni s kim. Ja sam ja i u mojoj koži mi je najbolje!
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Nedjeljom poslije podne radim, baš kao i prije podne! Budući da je „Okvir“ na programu nedjeljom od 21 sat, taj dan mi je radan, udaran, što se posla tiče. I dok drugi uživaju u odmoru, ja nedjeljom uživam u poslu.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- „Jesen stiže dunjo moja“, od Đoleta Balaševića. Skoro pa autobiografska!
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Ponovo čitam Njegoša i „Gorski vijenac“, i srdačno ga preporučujem svima. Očito je da ga nijesmo dobro shvatili, pa nije na odmet da mu se vratimo! Posebno u godini kada obilježavamo 200 godina od njegovog rođenja. Interesantno, u posljednje vrijeme ni jedan film me nije posebno oduševio. Filmovi za sva vremena po mom izboru su „Sjaj u travi“ i „Sati“.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Na Kubu! Uskoro će to biti i realizovano!
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Avion. I to od skoro. Bio je baš težak let na relaciji Beograd - Podgorica, turbulentan, sa vriskom putnika, propadanjem, gromovima... Bio je to vrlo neprijatan let, a ne volim kad mi je neprijatno.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Mom zetu Draganu, koji mi je kao brat. On zna sve o meni i u njega imam bezgranično povjerenje. On mi je tu i za savjet i za kritiku i za pohvalu. Za inicijativu, za tugu i radost.
Čemu se uvijek obradujete?
- Porodici. Imam roditelje, tri brata i tri sestre, pa njihovu djecu, pa djecu njihove djece... Zato često kažem da sam bogat čovjek. Nažalost, raštrkani smo. Iako smo sa Žabljaka, dobar dio porodice živi u Vojvodini, pa se ne gledamo tako često kao što bih volio. Nedostaju mi. Zato je ljeto tu za nas. I tome se najviše radujem.
Da li za nečim žalite?
- Mislim da svi za nečim žalimo, ali rijetko kad to i priznamo. Žalim što sam mnogo puta dopustio da me povrijede osobe u koje sam vjerovao i za koje sam smatrao da su mi prijatelji. Na tim greškama nikada nijesam naučio, nažalost. Al' neka ide život, sve na kraju dođe na svoje. Ovo je vjerovatno nešto s čim će biti saglasna većina vaših čitalaca.
Bez čega ne možete?
- Ako izuzmemo vodu i hranu, kao i familiju, bez ljubavi ne bih mogao. Ljubav dijelim ali i dobijam, srećna sam osoba.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Kao i svi, pogriješim i ja ponekad, bar se tako nadam. Posljednji put izvinio sam se djevojci, jer sam morao da otkažem put koji smo isplanirali.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Pošto su zlatne ribice svemoguće (ha-ha) prva bi mi želja bila zdravlje i dugovječnost porodice i bliskih ljudi. Tu računam i sebe, naravno. Smatram da je zdravlje najvažnije u životu i da ga ništa ne može zamijeniti. Uzalud vile i gradovi, uzalud avioni, kamioni, uzalud dobra auta, ako nema zdravlja. Sve je uzalud i bez smisla. Dakle, to bi mi bila prva želja a imam ih puno, jel’. Druga: da zli ljudi iz mog okruženja sami odu, da ih ne bih bacio kroz prozor. E sad, kad ste zdravi i dugovječni imate vremena i za druge stvari (ha-ha). Volio bih da sagradim kuću u mojoj Njegovuđi, pod Durmitorom i da tamo dočekam starost. Pošto ja nisam čovjek od tri želje, pustiću ribicu iz inata!
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Ako mislite na karijeru, to je svakako emisija „Izborna noć“ 7. aprila ove godine. Prvi put se desilo da iz dva izborna štaba predsjedničkih kandidata dobijamo dijametralno suprotne izvještaje o pobjedniku izbora. Bio je to uvod u vrlo dramatičnu noć u studiju, u kojem je jedan od gostiju prešao sve granice, vrijeđajući kuću u koju je pozvan kao drag gost. Gost koji je sedam puta ustajao sa mjesta za stolom, koji je pušio u studiju, optuživao da je sve smišljeno i da smo dio unaprijed dogovorenog scenarija. Nikada javno nijesam pričao o ovome. Priznajem da mi je bilo izuzetno teško, ali sam ponosan i na sebe i na kuću u kojoj radim. Tu noć sam sebi rekao da nisam bitan ja, već mir u zemlji. Zato sam i prelazio preko stvari preko kojih inače nikad ne bih.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Pa, da budem iskren, kako god bi ih proveo, bio bi crnjak, samim saznanjem da mi je kraj blizu. Trudio bih se da zaštitim porodicu, ono što bi mi bilo bitno je da oni ne pate. Dakle, moj zadatak bi bio da im smanjim patnju i pokušam da objasnim da je i smrt dio života, ma kako grozno zvučalo. Eto tu je i moj odgovor na ovo pitanje - svaki trenutak bih proveo sa porodicom i ljudima koje volim. Zadatak moje okoline bio bi da zaborave na patetiku i da me zasmijavaju i uveseljavaju. Al' priznaćete, težak zadatak, zar ne? Ne bojim se sopstvene smrti, ali me užasava smrt bliskih ljudi.
Kako biste voljeli da umrete?
- Umrem li, biće to od srca!
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „Ne stoj pokraj mog groba i nemoj tugovati. Ja nisam tamo, ne bih u njemu mogao spavati“
Priredila: K. ĆETKOVIĆ
