Kada bi me neko pitao da li iz istorijske prošlosti Crne Gore, koja je opjevana u usmenoj epici, postoji tako kompletna ličnost, koja je i moralna i veliki junak kao Bajo Pivljanin, ne bih ga umio naći. Malo je ljudi u našoj usmenoj književnosti koje su prošle jedan veliki moralni put kao što je Bajo i zato je on živa legenda - priča za Portal Analitika o čuvenom pivskom hajduku profesor narodne književnosti i knjiđevnik dr Novak Kilibarda. O Baju Pivljaninu su i danas žive legende ne samo u njegovoj rodnoj Pivi, već i na primorju, a zabilježili su ih etnolozi i istoričari umjetnosti, kako bi evidentirali našu nematerijalnu baštinu.
„U Pivi, u svim selima ovog kraja, živi legenda o Baju, a pričaju ih i stari i mladi. To je ličnost koja je najživlje ostala sačuvana u narodnom sjećanju. Dok je sela i života na njemu, mislim da će i legenda o Baju biti živa, jer ljudi na selu su ti koji čuvaju legende, a ne mi u gradu“, kaže za Portal Analitika etnološkinja Stana Marušić, direktorica Zavičajnog muzeja u Nikšiću. Ona je prošle godine bila u stručnom timu koji je obilazio opštine Nikšić, Plužine, Šavnik i Žabljak, bilježeći živu tradiciju.
- Kada smo popričali sa ljudima koji žive na sjeveru, koji su nas tako toplo primili i pokazali nam što sve znaju, kakve predmete prave i koliko je svaka priča i legenda živa u njihovim sjećanjima, učinilo nam se kao da je vrijeme stalo. Vjerovatno će se dio legendi vezanih za Baja Pivljanina naći na listi nematerijalne baštine, kaže Marušić.
A kako je pivski junak dospio u legendu, zašto Piva, i ne samo ona, čuva Baja od zaborava?
Profesor Kilibarda kaže da je Bajo Pivljanin i istorijska ličnost i lik iz narodne književnosti. Napominje da ima mnogo priča o tome kako se i zašto odmetalo u hajduke , ali u svoj toj priči izuzetan je Bajo Pivljanin.
Morački uskoci: „Bajo je iz pivskog bratstva Nikolića. Trgovao je stokom i dolazio do primorja prodajući volove, ali neki trgovci su mu ometali trgovinu. Zbog te nepravde otišao je ne u hajduke, kao što se misli, već u mjesto Ljevište gdje su bili morački uskoci. To su bili ljudi koji su došli iz raznih krajeva, Hercegovine, Sandžaka, bježeći od učinjenog zla, a i sami su pravili izgrede, pljačkali, napadali... Kada je Bajo vidio, kao što jedna priča kaže, neljudski odnos tih ljudi, on je odstupio od njih“, priča profesor Kilibarda.
U narodu je, kaže, ostala priča da su svatovi nekih muslimana, tu oko Pljevalja, vodili djevojku, a uskoci su ih napali, pobili svatove i silovali mladu. Bajo se zgrozio nad tim činom, napustio uskoke i postao epski junak.
„Izgleda da je bio mudar i sposoban i po planinama je hajdukovao sa družinom, ali kad bi došla zima i popadali snjegovi, hajduci su tražili spas i išli na teritoriju Mletačke republike“, kaže profesor Kilibarda i naglašava da je Bajo sa družinom bio lijepo primljen od mletačkih vlasti. Stanovao je u okolini Perasta koji je bio evropski grad. Kasnije su ga preselili u Pulu, potom u Zadar. Bajo Pivljanin je živio u vrijeme dva velika rata između Mletačke republike i Turske, Kandijskog i Morejskog, i u oba je učestvovao. Njegov životni put se i završava u bitki - poginuo je na Vrtjeljci iznad Cetinja 3. maja 1685.
Glavnu snagu u borbi na Vrtjeljci činili su hajduci koje je predvodio Bajo Pivljanin, objašnjava profesor Kilibarda i podsjeća na nepravdu koja se dogodila Pivljaninu.
„Pritrefili su dubrovački poklisari u Carigradu na dvoru sultana da nose harač i neke darove i zabilježili ono što su vidjeli. Na kolčevima oko dvora bilo je 180 hajdučkih glava, a na jednoj glavi je pisalo Bajo Pivljanin. Možete misliti koliko je značila ta hajdučka snaga kad se sultanu otpremilo toliko glava. Međutim, kada Antonio Zen izvještava svoju vladu, svoju sinjoriju o porazu mletačkom na Vrtjeljci, ne pominje ni Baja ni njegove hajduke, a pominje poginule koji su državljani Mletačke republike, nekoliko desetina njih iz Paštrovića i Kotora. Bajo i njegovi hajduci su bili iskorišćeni”, priča o sudbini pivskog junaka naš sagovornik.
No, jedna pjesma, kaže Kilibarda, više govori o uzreloj ličnosti i moralnoj i istorijskoj Baja Pivljanina, koju možemo danas odmjeravati po njegovoj kuli u Perastu.
- Pjesmu „Bajo Pivljanin i beg Ljubović“ Vuku Karadžiću je saopštio Filip Višnjić. Otkud Filipu Višnjiću detalji, čak imena mjesta od Pive do Gacka koja se pominju u pjesmi. Filip Višnjić, taj sposobni pjevač pjesenik, išao je kao svi prosjaci što su išli od manastira do manastira i obreo se o Gospođinu dne kod Pivskog manastira .Tamo je čuo da pjevaju Pivljani o Baju i to zapamtio. A Pivljanin je u toj pjesmi dat kao veličanstvena ličnost, bezmalo rijetka u narodnoj poeziji. Bajo je tako ušao u vrhunsku usmenu epiku“, objašnjava profesor Kilibarda.
Poštovanje protivnika: Podsjeća na stihove koje Bajo u pjesmi govori begu Ljuboviću: „Gospodaru beže Ljuboviću, šteta tebi poginut od mene, žao mene umrijet od tebe“. U ovoj pjesmi se, kaže naš sagovornik, osjeća onaj homerovski duh koji u protivniku vidi čovjeka prema kome se treba čovječki odnositi.
Baju Pivljaninu je stihove posvetio i Njegoš u “Gorskom vijencu” : “Soko Bajo su trides zmajeva, sačekaše Šenđera vezira na vrh ravne gore Vrtjeljke i klaše se ljetnji dan do podne. Luča će se vazda prizirati na grobnicu vašu osveštanu, pominjaće se Bajo dovijeka”. Tako Njegoš pjeva o Baju, ali on ga prije svaga veliča kao junaka, i u pjesmi nema asocijacija na krupnu moralnu ličnost Bajovu, kaže profesor Kilibarda.
Sjeća se profesor da je, kada je prije par godina bio na Vrtjeljci i vidio spomenik Baju Pivljaninu, bio prilično zapušten. Vrijeme ga je načelo, a Bajo je, kaže, zaslužio i po tome što ga je opjevao Njegoš kao najveći pjesnik crnogorski da njegov spomenik bude reprezentativan.
„Nemamo mi ni ulice, ni trgove nazvane po ličnostima naše istorije. Nema grada u Srbiji, od najmanje varošice do Beograda, gdje nema ulice Filipa Višnjića. Jedna nagrada nosi njegovo ime, podsjeća Kilibarda, napominjući da je najopjevaniji lik istorijski kod balkanskih naroda Marko Kraljević.
„Duga je priča zašto i kako, a taj lik uobličio je Tešanj Podrugović. A kroz lik Marka Kraljevića uobličena je i istina o istorijskom bitisanju ovog naroda pod Turcima. Sve je to uradio Tešanj Podrugović iz sela Kazanaca iz nikšićke opštine. U Nikšiću nema ulice, niti iko o njemu nešto zna ko nije studirao književnost. Tu Crna Gora pokazuje kako se odnosi prema ličnostima iz prošlosti“, smatra sagovornik Portala Analitika.
S druge strane ohrabruje što posebno Piva čuva sjećanje na Baja, a etnolozi i istoričari umjetnosti su zabilježili brojna predanja.
I mladi i stari znaju legende o Pivljaninu, a najčešće su one koje govore o tome kako je otišao u hajduke. U ovom kraju ima i toponima koji se povezuju sa Bajovim imenom, kaže Stana Marušić.
Prema jednom predanju Turci su došli u Bajovu kuću, htjeli da obljube njegovu sestru i Bajo ih je zbog toga posjekao i odmetnuo se u hajduke. Da bi mu hajduci vjerovali morao je donijeti tursku glavu pa je, po kazivanju, posjekao bega i donio glavu hajducima, nakon čega im se pridružio. Mjesto gdje je posjekao bega zove se Bajovo polje.
Bajovo polje i Bajova preskakala: Druga legenda govori da je Hamza beg imao namjeru da odvede odivu Jokovića. Djevojka je čuvala ovce i plačući naricala: „Sunce jarko na visoko li si, striko Bajo na daleko li si, sunce jarko pospušti se niže, striko Bajo primakni se bliže. Mene mladu odvedoše Turci, jer kad Baja među nama nema, bi rekao da je Piva sama i da je pritisnula tama“. To je Bajo čuo, rekao ocu da primi Turke i da će se on za sve pobrinuti. Turci su došli, poveli djevojku, a Bajo ih je sačekao. U borbi su pobijeni, a samo je Hamza beg uspio pobjegne. Bajo ga je stigao i posjekao i to mjesto se danas zove Hamzina bukva, priča Stana Marušić legende koje je zabilježila u Pivi.
Jedno od predanja kaže i da je Bajo bježeći od Turaka preskočio sa lijeve na desnu obalu rijeke Pive. To je učinio i Turčin koji ga je pozvao na dvoboj i to mjesto se zove Bajova preskakala.
O Pivskom hajduku ima legendi i na primorju, a kuća u kojoj je živio smještena je kod Kotora i danas je kulturno je dobro. Životni put Baja Pivljanina završava se na Cetinju i on je sahranjen kod Vlaške crkve.
Pitali smo Stanu Marušić je li zabilježila legende o Bajovoj pogibiji, a ona kaže da predanje o Baju prije svega govori o njegovom životu, junaštvu.
„To je građenje mita u vremenima kad ti treba nada, kada si potlačen, kada se boriš i kada je potrebna ličnost koja će se, ako ne u stvarnosti, onda u legendi, obračunati sa silom, sa neprijateljem. Svi narodi imaju svoje mitove, često imaju i dio zajedničkih mitova. Zamislite Grčku kad bi joj oduzeli Olimp i mitove“, kaže Cerović.
I kao što je Grčku nemoguće zamisliti bez njenih mitova, tako je i priča o našoj nematerijalnoj baštini nemoguća bez Baja Pivljanina. Satkana je kroz predanja u njegovoj rodnoj Pivi, Perastu u kome je trgovao, Vrtjeljci na kojoj se zatvorio njegov životni put, i Cetinju na kome počiva. Sve je to legenda o Baju iz pivskog plemena Nikolića...
Suzana KAPETANOVIĆ
