Piše: Slobodan Jovanović
Svaka rasprava, pa i prepirka, o nekom teorijskom predmetu svakako može biti korisna za obje strane u dijalogu jer koriguje, potvrđuje ili podstiče nove misli. Da bi rasprava bila učinkovita, potrebno je da oba sagovornika budu dorasli jedan drugome po erudiciji, intelektu i vještini vođenja dijaloga. U suprotnom, ako nekome nedostaje erudicija neće biti u stanju da shvati argumentaciju protivnika, a ako mu nedostaje intelekt to može izazvati neprimjerene reakcije, prljava podmetanja, pa sve do uvrede. Onaj ko se sretne sa takvom ličnošću, vrlo brzo će shvatiti da nema posla sa nečijim intelektom, već sa radikalnim u samom čovjeku.
Diskriminacija ateista: U Crnoj Gori je u dobroj mjeri, a može se reći i u cijelom svijetu, raširena diskriminacija prema ateistima, humanistima i slobodno-mislećim ljudima. Nije rijedak slučaj da se njihovi stavovi smatraju čak i zločinom.
Laž je da ateisti žele da ukinu religiju. Istina je da ateisti žele da religija bude predmet kritičkog preispitivanja kao svaki društveni fenomen, bez privilegija i povlašćenog statusa kakav joj se daje na ovim prostorima. Vrlo često se, pogrešno, izjednačava ateizam i komunizam.
Evo što kažu sljedbenici Bude koji je rođen pola milenijuma prije Isusa iz Nazareta, u vrijeme kad je Karl Marks bio daleka budućnost, na pitanje o postojanju Boga: “Ne, ne vjerujemo. Za ovo postoji više razloga. Buda je, kao i moderni sociolozi i psiholozi, vjerovao da religiozne ideje, a naročito ideja o Bogu imaju svoj korijen u strahu. Buda kaže: ‘Savladani strahom ljudi idu u svete planine, svete gajeve i šumarke, sveta drveća i hramove’. (Dp. 188)
Buda je učio da treba da pokušamo da razumijemo svoje strahove, da umanjimo svoje želje i da mirno i hrabro prihvatamo stvari koje ne možemo da izmijenimo. On je strah zamijenio ne iracionalnim vjerovanjem, već racionalnim razumijevanjem.... Drugi razlog zašto Buda nije vjerovao u Boga je to što ne postoje nikakvi dokazi koji bi podržali tu tvrdnju. Postoje brojne religije i svaka od njih tvrdi da samo oni imaju Božije riječi sačuvane u svojim svetim knjigama, da samo oni razumiju Božiju prirodu, da samo njihov Bog postoji, a ostali ne... Treći razlog iz kog Buda nije vjerovao u Boga je taj što vjerovanje nije neophodno.
Neki tvrde da je vjerovanje u Boga neophodno da bi se objasnilo porijeklo svemira. Ovo nije tačno. Nauka je veoma ubjedljivo objasnila kako je svemir nastao, bez uvođenja ideje o Bogu. Neki tvrde da je vjera u Boga neophodna čovjeku da bi vodio srećan i smislen život. Opet možemo da primjetimo da to nije tako. Postoje milioni ateista i slobodnih mislioca, a da ne pominjemo brojne budiste, koji žive korisnim, srećnim i smislenim životima bez ikakve vjere u Boga. Neki tvrde da je vjera u Božiju moć neophodna jer ljudi, budući da su slabi, nemaju snagu da pomognu sebi. Još jednom dokazi ukazuju na suprotno. Često možemo čuti priče o ljudima koji su prevazišli svoje poremećaje i hendikepe uprkos malim šansama i velikim teškoćama, samo svojim trudom i oslanjajući se na unutrašnju snagu, bez ikakve vjere u Boga…”
Kolektivna opsesija koja je stvorila privid humanizma: Maks Veber u svojoj definiciji religije vidi pitanje slabljenja uticaja religije kao posljedicu intelektualnog razvoja čovjeka koji je uslov demistifikacije svijeta. Ako čovjek želi da razumije hrišćanstvo od današnjeg vremena prema prošlosti ono što on može primijetiti, ako posmatra bez emocije, jeste kolektivna opsesija koja je preplavila Evropu u posljednjih 2000 godina i u novije vrijeme cijelu planetu, stvarajući privid humanizma. Kad je hrišćanstvo postalo religija ono je izgubilo svoje univerzalno obilježje. U svojoj ukupnosti je postalo egzoterija. Religija više ne oslobađa već pruža zaštitu. Religiozan čovjek se može prepoznati po tome što sebe smatra stvorenjem Božijim, pa čak i slugom (rabom), u svakom slučaju odvojenom od Boga, kao neko kome je potrebna zaštita i skrovište, gospodar u čijoj sjenci bi se osjećao zaštićen i siguran od “sila zla”. Samo učenje jevanđelja nije religija ali je hrišćanstvo relativno rano postalo religija. Postavlja se pitanje da li je religiji bilo potrebno radi opravdanja svoga bića da iskrivljuje i “kreativno” tumači njegove djelove? Hrišćanstvo je svjesno i zbog svjetovnog interesa, zlonamjerno počinilo niz falsifikata radi sticanja moći i da bi principu svjetske moći još više bilo potrebno da sam sebe opravda religijom.
Različita tumačenja drugog silaska Hristovog: Jevandelje po Marku predstavlja odraz i produžetak apokaliptičke nade i drugog silaska Hrista na zemlju. Ima mnogo mjesta u jevanđeljima po kojima je sasvim jasno da on vjeruje da će se njegov drugi dolazak desiti za života ljudi koji su tada živjeli. Izostanak parusije izazivalo je neugodna pitanja. Odgovori koji su davani na njih mogu se svrstati, uglavnom, u tri kategorije: 1) još odlučnije se tvrdi da u neposrednoj budućnosti predstoji parusija (Poslanica Petrova); 2) parusija se pomjera u dalju budućnost, a za to odlaganje se nudi teološko opravdanje: potreban je određeni period vremena za misionarsko djelovanje Crkve ( Jevandelja po Mateju i po Luki); 3) parusija je već nastupila, jer razapinjanje na krst i uskrsnuće Isusa predstavljaju, u stvari, istinski “posljednji čin” (eshaton) i hrišćani već mogu da stupe u “novi život” (Jevandelje po Jovanu)."
Na kraju se nametnulo ovo treće objašnjenje. Od tog doba od parusije se očekivalo da će primorati nevjernike da pristupe hrišćanstvu. Autor Jevandelja po Jovanu i njegov krug vjernika objašnjavaju odlaganje parusije time da je Carstvo Božije već uspostavljeno, ali njega ne mogu svi da vide, isto kao što ni Mesiju, inkarniranog u licnosti Isusa, nije mogla da vidi većina Jevreja - i kao što božansko porijeklo Hristovo ne mogu da shvate nevjernici.
Objašnjenje tako poznato u istoriji religija: epifanija svetog u okvirima “odabranog društva”, odnosno carstvo Božije samo u okviru organizovane institucije (čitaj Crkve). To je otvorilo mnogobrojne mogućnosti za manipulaciju: umjesto parusije, kao konkretnog ispoljavanja Božjeg trijumfa, potvrđenog uništenjem Zla i okončanjem istorije, duhovni život se može unaprijediti i na ovome svijetu. Tako se moglo dostići “savršenstvo i blaženstvo carstva Božijeg” i bez “Božijeg trijumfa”. Razumljivo, Carstvo će postati “vidljivo” samo za one koji vjeruju.
Uvjeravanje bez unutrašnjeg preispitivanja: Dok hrišćani citiraju psalme o nebesima koja pokazuju slavu Božju, o zemlji koja je djelo njegovih ruku i čovjeku kao kruni njegovog stvaranja, dotle se savremeni čovjek muči sam sa sobom i svađa sa Bogom zbog ovog i ovakvog svijeta, koji ne može skoro ništa reći u prilog slavi Božjoj. Vjera nije ništa drugo do uvjeravanje samog sebe, bez unutrašnjeg preispitivanja, da se nešto prihvati kao istina. Vjera se pouzdaje u nešto nevidljivo, dokazuje to što se ne može dokazati. Biblija uči da čovjek nema opravdanja ako odbacuje da primjeti “divnu moć vječnog Božanstva”. Ako neko ne postane vjeran Bogu, “neće izbjeći prokletsvo pakla”, niti će mu biti oprošteno “ni na ovom ni onom svijetu”. Moglo bi se zaključiti da Sveto pismo ne pokazuje mnogo simpatije za ljude koje vlastiti razum spriječava da vjeruju u Boga.
Sekularno društvo je dostignuće moderne epohe, a bez sekularnih vrijednosti i principa nema demokratije i poštovanja ljudskih prava.
Samo u sekularnom društvu je moguć zajednički život vjernika svake vjere, agnostika i ateista. Samo u takvoj državi svako može imati svoju crkvu, moliti se svome bogu, slaviti svoje vjerske praznike i držati se svojih vjerskih običaja.
Neophodno održanje sekularnosti države: Iako su konstituisane kao sekularne, sve države na Balkanu imaju problem kada je riječ o uvažavanju načela i vrijednosti sekularnog društva. Svaka rasprava o sekularnom društvu i religiji temelji se na određenom razumijevanju i definisanju same religije. Bez konkretne i koncizne definicije religije, njene uloge, njenih elementa i djelovanja, ne možemo govoriti ni o profanizaciji, konvencionalizaciji, racionalizaciji i, na kraju, njenom mjestu u sekularnom društvu. Za očekivati je da veliki procenat novokomponovanih vjernika želi ostvariti veliki uticaj u društvu koristeći religiju kao srednjovjekovnog ovna. Zato je velika odgovornost na vlastima da očuvaju sekularnost države, jer sve ostalo vodi ka disoluciji društva sa nesagledivim posljedicama. Posebno je Crna Gora ranjiva u tom pogledu jer nije samo poligon religioznog djelovanja crkava, već i plen političkih ambicija i zloupotrebe Crkve u nacionalnim političkim projektima koje ugrožavaju njeno samo postojanje. Nažalost, čini se da dio crnogorskih vlasti ide u susret takvim težnjama, bez svijesti (bar bih volio da je tako) o mogućim posljedicama.
