Analiza izbornih rezultata sa Cetinja, iz Mojkovca i Petnjice, govori da je Đukanovićev DPS pobjednik „lokalnog rata“ a da su ostali mnogo toga izgubili, uključujući čak i SDP koji je osvojio više glasova nego ranije. Lokalna bitka je tek uvod u politički rat koji čeka na proljeće i, mada može da zvuči čudno, promjene su potrebne i pobjednicima i poraženima: DPS-u i SDP-u ako žele zajednički ostati na vlasti, a opoziciji, DF-u, Pozitivnoj i SNP-u, ukoliko hoće da se domognu vlasti.
Cetinje i Mojkovac - apsolutne pobjede, Petnjica - ubjedljiva premoć. U trostrukoj izbornoj utakmici koju je vodio sam protiv svih, DPS je uzeo sve: tri od tri! Iako u subotu veče nije bilo neke pobjedničke euforije, nakon rezultata na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, u partiji Mila Đukanovića moraju biti više nego zadovoljni – oni su jedini, istinski, pobjednik izbornog odmjeravanja snaga na lokalnom nivou.
Kad je jedan dobitnik, gubitnici su - svi ostali. Ali, i tu valja praviti razliku. Neke partije su tek dobile znakovitu opomenu jer su prije izbora gromoglasno najavljivale - poput SDP-a ili Pozitivne - krupne promjene političkih odnosa unutar onoga što se, makar uslovno i na osnovu partijskih programa, zove suverenistički blok. Neki drugi bi – prije svega DF i SNP - rezultate lokalnih izbora morali shvatiti kao posljednji signal za korjenitu promjenu strategije, ukoliko ne žele da lagano postanu marginalni politički igrači, ili vječiti opozicionari.
Premda su izbori bili samo u tri crnogorska grada, a uzorak izbornog istraživanja ograničen na nekih 28000 glasača, politička i nacionalna raznolikost izbornog tijela na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici može biti dijagnostička slika za skeniranje i skiciranje budućih političkih dešavanja u Crnoj Gori.
Iskušenje DPS/SDP saveza: Još od referenduma 2006. godine Đukanovićev DPS nije se suočavao sa težim izazovom nego što su bili lokalni izbori - prvi put su ostali sami na političkoj ledini.
Jaz između depesovaca i socijaldemokrata - koji je postojao i ranije, ali je tokom predsjedničkih izbora u martu ove godine bio tako vidljiv - lagano je, tokom javnih prepucavanja oko strateških ekonomskih problema (sudbine KAP-a, budućnosti EPCG ili usvajanja rebalansa budžeta) prerastao u otvoreni politički sukob. U međuvremenu, ohladili su se i lični odnosi (čitaj: zamrznuli su se) između dvije najjače ličnosti DPS-a i SDP-a - Mila Đukanovića i Ranka Krivokapića – čija je politička bliskost godinama unazad bila najjače vezivno tkivo koalicije.
Dan pred izbornu šutnju lider SDP-a je, otišao je korak dalje, jasno najavio da će SDP na Cetinju tvoriti vladajuću koaliciju – ali bez DPS-a - a skupa sa Lekićevim Demokratskim frontom i svim ostalima koji to žele. Sasvim je moguće da je Krivokapićev javni istup bio prevashodno motivisan pragmatičnom namjerom da se, distanciranjem od DPS-a, dodatno mobilišu kolebljivi simpatizeri SDP-a, ali i da se prikupe glasovi bivših glasača LSCG-a koji Đukanovića doživljavaju kao političkog uništitelja Liberalnog saveza. Odavno već SDP voli da igra tu igru opozicije unutar vlasti i da se prave kao da sve loše što je radila vlast ne ide na njihov konto. Sada su pomislili da bi možda sa opozicijom mogli da otkinu dio vlasti od DPS-a, makar na Cetinju, za početak. Krivokapić je - svjesno birajući da mostove saradnje sa Lekićem, Mandićem i Medojevićem potraži posredstvom glasila vlasnika opoziciji naklonjenog medijskog koncerna – poslao dvije značajne poruke u etar:da SDP više DPS ne smatra prirodnim saveznikom te da je SDPvoljan da traži nove partnere na drugoj strani. Čak i tamo gdje postoje bitne, reklo bi se, nepomirljive programske razlike.
Zato su u Đukanovićevom DPS-u istup lidera SDP-a shvatili - ne samo kao borbu za lokalnu vlast na Cetinju - nego kao otvorenu najavu promjene strategije i uvod u konačni raspad DPS/SDP na državnom nivou. Borba za vlast na lokalnom nivou pretvorila se za depesovce u borbu za opstanak vlasti na državnom nivou. Osim neophodne pobjede na Cetinju, da bi zaustavili razgradnju državne vlasti, DPS je imao samo jednu političku opciju – da pobjedama u sva tri grada dokaže kako nije partija na silasku. Sve ili ništa, to nije bila baš neki sjajan izbor.
Uzroci i izazovi DPS trijumfa: U subotu veče je postalo jasno da DPS zna kako da se nosi sa najvećim izazovima i da su najopasniji onda kada izgledaju najugroženiji.
Brojke o tome svjedoče. Na Cetinju je Demokratska partija socijalista osvojila čak 58 odsto glasova, uprkos ogromnom odzivu od 71 odsto glasača: prikupili su čak 5.160 glasova, skoro koliko DPS, SDP i LP zajedno na parlamentarnim izborima, 636 više nego što je Filip Vujanović dobio ove godine, čak 1.258 više nego DPS na lokalnim 2010. godine! Očito, partijska mašinerija DPS-a, ali i rad ljudi iz opštinske vlade Aleksandra Bogdanovića, učinili su ono što je izgledalo nemoguće: za DPS su u subotu glasali, osim simpatizera Pozitivne i Liberalne partije, čak i neki novi glasači. Za svaku stranku je, osim izborne pobjede, najveći dobitak ukoliko uspiju da osvoje i nove simpatizere.
Ukoliko su se u DPS-u nadali da će osvojiti apsolutnu vlast na Cetinju, uspjeh u Mojkovcu je bio – pozitivan šok: tamo je DPS osvojila 17 mandata, čak 703 glasa više od najljućeg protivnika, Lekićeve koalicije koja nastupala udruženo sa Milićevom SNP. U Petnjici je, možda, uspjeh bio „već viđen“ ali i to je potvrđeno: DPS je najjača stranka, falilo im je tek 15 glasova za apsolutnu pobjedu, iako je SDP pokušao da zadobije naklonost većine jer su upravo socijaldemokrate bile najupornije (i najzaslužnije) da Petnjica postane opština.
Kada se tri pobjede u tri crnogorska grada analiziraju iz drugog ugla, onda iz šume brojki izranja jedna zanimljiva tendencija. U suverenističkom jezgru Crne Gore, na Cetinju – pobjeda; u Mojkovcu, gradu gdje je veliki broj srpskih glasača – pobjeda; u Petnjici, gdje većinsko stanovništvo čine Bošnjaci/Muslimani – pobjeda DPS-a. Građani različitih nacija, pa i drugačijih političkih uvjerenja, očito su Demokratsku partiju socijalista prepoznali kao - državotvornu stranku. Đukanovićeva partija nije, niti za mrvu, osnažila koalicioni kapacitet, ali jeste dobila nešto drugo, značajnije od pukog osvajanja lokalne vlasti: njihov demokrartski kapacitet ovjerili su građani na tri strane Crne Gore.
Samo, pobjeda ponekad zna da zamagli vidike. DPS je bio dovoljno moćan da zadrži vlast na Cetinju i Mojkovcu, da postane najjača stranka u Petnjici uz podršku teške partijske artiljerije i moćnih državnih resursa. Ali, ideja o samodovoljnosti, koja se nakon subotnje večeri skoro pa može osjetiti u dijelu DPS-a - a koja je već viđena u slučaju ovogodišnjih predsjedničkih i ranijih izbora u Podgorici - može biti i zrno budućeg poraza. Đukanović i ekipa moraju da, konačno, srede stvari unutar vlastite partije; da se programski odrede jesu li partija tvrdih kapitalista ili stranka koja pripada evropskoj ljevici i koja može voditi društvo kroz promjene, da, konačno, pokažu spremnost da se odreknu makar jednog mangupa u sopstvenim redovima koji im ruži imidž partije... Biće neophodno, takođe, da – uprkos sadašnjem tihom ratu – sjednu sa SDP-om i pokušaju da nađu dogovor, ne radi golog opstanka nego da bi počeli efikasno da vode državu.
Cijena olako datih obećanja: Da nije bilo apsolutne pobjede DPS-a, u Krivokapićevoj SDP bi imali razloga za zadovoljstvo: na Cetinju su dobili 15 odsto podrške (skoro 300 glasova više), u Mojkovcu su uspjeli da se proguraju u parlament iako su bili stiješnjeni između dvije „koalicione vatre“; u Petnjici su, opet, pokazali da SDP ima izuzetno jako, prirodno uporište unutar bošnjaško-muslimanskog nacionalnog korpusa i da ih birači prepozanju kao građansku stranku...
No, ključni problem socijaldemokrata se ogleda u činjenici da nijesu ostvarili prilično samouvjereno najavljeni plan: da će oni biti ključni nosioci promjena u Crnoj Gori. Na Cetinju nijesu u mogućnosti da formiraju vlast sa Lekićem, Pajovićem, Milićem i ostalima; u Petnjici najvjerovatnije neće moći da učestvuju u vlasti, dok su unutar srpskog biračkog tijela, u Mojkovcu, ostali na margini, bez uticaja. Svojeveremeno su Ranko Krivokapić i drugi lideri SDP-a obećavali da će „promijeniti ćud Đukanovićevog DPS-a“. Nijesu, po vlastitom priznanju, postigli zavidne rezultate. Na Cetinju su nedavno obnarodovali namjeru da, skupa sa raznorodnom opozicionom grupacijom, sa lokalnog nivoaa pokrenu promjene politike na državnom nivou. Ostaje im da da čekaju drugu priliku.
Samo, teško da će SDP moći dugo da čeka: neizvodljivo je smijenjivati vlast, a istovremeno ostajati na vlasti. Množe se pitanja bez odgovora. Hoće li ostati saveznik DPS vlasti sa kojom očito nijesu zadovoljni ili će pak ispuniti prijetnje, napustiti Vladu i okrenuti se stvaranju nekog novog saveza: trećeg puta sa Pozitivnom i Forumom 2010. Ili će se, ipak, upustiti u avanturu stvaranja crveno-crne koalicije sa Demokratskim frontom?
Možda bi SDP najradije odgodio decidno izjašnjavanje, ali teško da će Đukanović dopustiti da – u osvit proljećnih lokalnih izbora – socijaldemokrate laganu igraju na obje strane i u posljednjem času izmaknu tepih ispod nogu DPS-a.
Znakovi pored puta za Pozitivnu, DF i SNP: Ako se za DPS može reći da su najveći dobitnici, ukoliko SDP može da bude zadovoljan zbog rasta partijskog rejtinga, Pozitivna Crna Gora Darka Pajovića mora prihvatiti realnost – oni su najveći gubitnici lokalnih izbora.
I u brojkama – samo na Cetinju su za godinu izgubili čak 1.103 glasa. Ali, ključni problem je u političkom pozicioniranju. Nakon blamaže u Nikšiću i Budvi, Pozitivna je mnogo unutrašnje energije utrošila za opravdavanje vlastitih grešaka i dokazivanje lojalnosti opozicionim kolegama; pokušali su da zadrže partijsku autonomiju, odbijajući saradnju sa Pravednom ili SDP-om, a istovremeno se trudili da se, nekako posredno, akciono sjedine sa opozicionim blokom koji predvodi Miodrag Lekić... U tom magnovenju izgubili su stranački identitet - niti su dio opozicionog fronta, niti imaju snage da podrže makar jednu dobru inicijativu vlasti. Birajući između dva puta, prestali su da budu stranka trećeg puta: prepolovili su se na Cetinju, nema ih na listi mandata ni u Mojkovcu ni u Petnjici.
I ljudi iz Demokratski fronta su u subotu veče imali besanu noć. Na Cetinju im je gotovo petina simpatizera okrenulo leđa pa se „naučni eksperiment“ sa Građanskim klubom inertnog Božidara Ivanovića pokazao neuspješnim i DF neće biti „božja čestica“ u novoj vlasti. Kako Demokratski front može da govorio o osvajanju vlasti u Crnoj Gori kad u Prijestonici, srcu Crne Gore, jedva osvaja deset odsto glasova?
No, izborni poraz na Cetinju je još i dobar rezultat u poređenju sa „Mojkovačkom bitkom“. Tamošnje udruživanje DF-a sa SNP-om imalo je za posljedicu izbornu katastrofu: novoformirana koalicija osvojila je 84 glasa manje nego što su 2012. godine na parlamentarnim izborima osvojile DF i SNP – kada su nastupali odvojeno.
Umjesto sinergije, negativna energija: Pobjednički Mojkovac Miodrag Lekić je osvojio 1.480 glasova manje nego predsjednički kandidat Miodrag Lekić osam mjeseci ranije!
Očito da je pojava Miodraga Lekića na predsjedničkim izborima samo prikrila stvarne unutrašnje mane i prograsmke neusaglašenosti konstituenata DF-a, Mandićeve Nove i Medojevićevog PzP-a. Istovremeno, zajednički nastup sa SNP-om je otkrio sve zablude ovdašnjih „nezavisnih“ medijskih stručnjaka koji su, godinama unazad, savjetovali opozicione lidere da je dovoljno da se oni ujedine pa da procvjeta pobjeda, svejedno na kojoj se političkoj platformi obavljalo opoziciono jedinstvo.
E, što bi se reklo u onoj reklami, nije svejedno. Sada, ako DF hoće naprijed, moraju prethodno da odluče: hoće li ko snositi odgovornost zbog pogrešnih odluka, ili će, već po navici, isti ljudi voditi u nove poraze. Do konačnog debakla.
Upravo bi iz mojkovačkog poraza SNPSrđana Milića morala da, konačno, izvuče neke pouke. Na Cetinju su išli sami i osvojili mandat koji im je malo ko prognozirao; u Petnjici su takođe izvojevali jedno odborničko mjesto iako im to baš niko nije predviđao. Ali, u Mojkovcu - gdje su očekivali najviše - izgubili su najviše. Rezultat na Cetinju i Petnjici trebalo bi da u SNP-u tumače kao signal da je sazrelo vrijeme da partiju pozicioniraju kao građansku stranku, jasnog socijalnog, a ne nacionalnog naboja. Ukoliko ne misle da iščile sa političke scene.
Kraj bitke i početak rata: Analiza izbornih rezultata sa Cetinja, iz Mojkovca i Petnjice, govori da je Đukanovićev DPS pobjednik „lokalnog rata“ a da su ostali mnogo toga izgubili, uključujući čak i SDP koji je osvojio više glasova nego ranije.
No, novembarska bitka je tek uvod u politički rat koji sve čeka na proljeće i savim je izvjesno - mada može da zvuči čudno - promjene su potrebne i pobjednicima i poraženima: DPS-u i SDP-u unutrašnji konsenzus ako žele ostati na vlasti; DF-u, Pozitivnoj i SNP-u nova akcija, ukoliko se jednog dana hoće domoći vlasti.
Draško ĐURANOVIĆ
