„Pomisliš - nedajbože da se ovo meni desi. A desi se svima. Jer, Crna Gora je mala i pogana, i nema toga ko ne dođe jednom na red za medijsku šikanu i 'toploga zeca.“
Ovim riječima Branko Vojičić opisuje efekat izložbe „Riječ, slika i neprijatelj“, koja je postavljena u podgoričkom Umjetničkom paviljonu.
„Izložbu 'Riječ, slika i neprijatelj', radili su novinari o novinarstvu. Ona je nešto jedinstveno što se može vidjeti na ovim prostorima, jer prvi put na tako eksplicitan način pokazuje instrumentalizaciju profesije koja se smatra jednim od bitnih stubova savremenoga društva i demokratije. Pogledamo li se u to ogledao, vidimo lice monstruma, a to nije prijatno. Ali, to nije moja krivica. Znam, veoma je nezgodno kada te kritikuje, i to argumentovano, neko iz profesije, ko poznaje sve mehanizme i tehnike, ko poznaje tajne zanata upregnutog u službu manipulacije i neprofesionalizma. To je kao da ti neko dođe i traži 200 eura, ti kažeš da nemaš, a žena ili dijete te demantuju upadicom – kako nemaš, kad si danas donio hiljadu!“
Sagovornik Portala Analitika, ugledni crnogorski novinar i kolumnista, autor knjige „Rat za mir“, komentariše burne i odbojne reakcije jednog dijela crnogorske javnosti na Konferenciju o novinarstvu na Zapadnom Balkanu „Riječ, slika i neprijatelj“, koju prati istoimena izložba čiji je urednik.
Uostalom, malo što od onoga što je u svojoj dugoj karijeri potpisao, ostavljalo je ljude ravnodušnim.
Crne rupe novinarstva: Za potrebe izložbe, Vojičić je pregledao oko 10 hiljada naslovnica svih crnogorskih listova koji su izlazili od 2000. godine naovamo, tražeći karakteristične primjere koji ilustruju sunovrat senzacionalizma, tabloidizacije, manipulativnosti u koju je crnogorsko novinarstvo potonulo, nakon decenijskog ideološkog jednoumlja i ratnohuškačkog perioda devedesetih godina.
„Da budem precizan. Namjera je bila da se obuhvati period od 2000. godine. Ali, u arhivi Gradske biblioteke, koju smo koristili za ove potrebe, nema Monitora iz 2009, a Vijesti se pojavljuju tek od 2006, iako su osnovane devet godina prije! Nemam objašnjenja, samo konstatujem,“ kaže Vojičić, ističući, da je i sam impresioniran utiskom koji ostavlja izložba. Sve to, kaže, djeluje kao jedna naslovnica koja se ponavlja iz dana u dan.
„Impresioniran sam rezultatom. I očajan u što se profesija pretvorila! Jasno je da struka više ne uređuje novine, već specijalci, a da je na sceni, kako je to neko definisao - krvožedno novinarstvo. Sve to konzumiramo svakodnevno, već godinama, ali kada to skupiš na jednom mjestu, zaista 'ubija'. Imali smo namjeru da za izložbu odaberemo oko 200 naslovnica. A kada je počelo pregledanje, ne znaš što da odbaciš. Pa kada si odabrao, vidiš da tu postoji nekoliko definisanih cjelina, koje je valjalo selekcionisati i grupisati. Meni to liči kao da gledaš jednu istu naslovnu stranu.“
Ciklično ponavljanje istih tema: Izložba je podijeljena na više cjelina, kako bi se lakše pratila. Vojičić ističe izuzetan rad na njenom likovnom i vizuelnom identitetu, za koji je zaslužna Ana Matić.
„Nije bilo lako osmisliti ovako nešto, što po prvi put vidimo u Crnoj Gori, i kao koncept i kao ideju. Odrađen je vrhunski posao, jer se lako moglo upasti u konfuziju i haos. Sva idejna i grafička rješenja odrađena su minimalistički, ali likovno čisto i savremeno. I ta modernost tako odudara od provincijalnog duha koji izranja iz najvećeg broja izloženih naslovnica!“, ističe autor izložbe.
Eksponati su grupisani po tematskim cjelinama koje su se nametale tokom rada na izložbi, bukvalno u hodu.
„Istina je da je prvi efekat da je sve to ista naslovna strana, ali se jasno izdvajaju teme koje se ciklično ponavljaju. Na jednoj su strani otvorene i direktne laži. Pa tema korupcije i kriminala i načina na koji se tretira u našoj štampi. Pa segment o zloupotrebama štampe, o napadima 'ad hominem', ili o 'bratskoj hajci' i 'udaru na državu', konstantnom negiranju crnogorske državnosti, ne samo u crnogorskim medijima, o pokušajima da se zamijene institucije...
Vojičić je danima pregledavao naslovnice Vijesti, Dana, Pobjede, Publike, Republike, Istoka, CKL-a, Glasa Crnogoraca, Monitora, ali i listova iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine.
„Još jednom ću reći – istina je da dominiraju naslovnice Dana, Vijesti i Monitora, ali je istina i da su to listovi koji najšešće već naslovnicama krše osnovne standarde profesije. CKL je, recimo, obilovao jezikom mržnje i uvredama, ima ga i u Pobjedi, ali, da smo se bavili unutrašnjim stranama, to ne bi bila izložba, već enciklopedija“, objašnjava Vojičić i nastavlja:
„Opredijelili smo se za naslovnice. I nije moja krivica, niti krivica organizatora što je ogromno kopanje na površinu izbacilo ovakav rezultat. Iskreno mi je žao zbog toga, jer sam u neke od tih listova ugradio značajan, možda i najznačajniji dio svoje karijere. I ne samo karijere.“
Eksperti za jednokratnu upotrebu: Sagovornik Portala Analitika iznosi zapažanja do kojih je došao tokom rada na izložbi „Riječ, slika i neprijatelj“:
„Ima tu svega. Recimo, postao je manir da se nađe neka osoba iz inostranstva, najbolje neki član Evropskog parlamenta, koji, uzgred, broji više od 700 članova, a koji će reći da je Crna Gora zarobljena mafijaška država, koja zaostaje na putu integracija. Imali smo dosta tih eksperata za jednokratnu upotrebu čije su riječi zloupotrijebljene u naše dnevnopolitičke svrhe“, kaže Vojičić.
Segment „Udar na državu“ ilustrativno govori o nekim prelomnim fazama naše najnovije istorije, kao što su referendum, priznanje Kosova, ili dobijanje datuma za pregovore.
„Tu nema nijednog medija sa uravnoteženim izvještavanjem. Svi su bili svrstani na jednu ili drugu stranu. Zamislite naslov: 'Zločincima priznali državu', 'Gori od Turaka', 'Albanci im donijeli državu'', pa termine 'genocidne tvorevine', 'zločinci', 'mafijaši'... Kad se sve ovo osloni na naš mrak, na naše osmerce i deseterce, na ulogu crkve koju ima u društvu, to postaje veoma moćno oružje, kao tokom uloge u pripremi rata“, kaže Vojičić.
Naši mediji su, dodaje, eksplicitno svrstani na jednu ili drugu stranu, naročito ako treba nešto da se odlučuje, od referenduma do lokalnih izbora.
„Imate naslov na prvoj strani: 'Zaokruži mafiju, zaokruži broj 13'. Nezavisno novinarstvo, nema što.“
No, pored esktremne i otvorene pristrasnosti, Vojičić ističe da se naši mediji ne libe ni udaraca ad hominem.
„Naravno, način i jačina udarca su različiti. Recimo, uz priču o 'prvoj familiji' objavi se nečija slika, kako bi se diskreditovao. I ja sam prošao kroz crnogorsku medijsku šikanu, jedno vrijeme nisam pisao. Kada sam ponovo počeo da pišem, vidim da se klatno javnosti potpuno promijenilo. Danas se koriste samo jaki izrazi - 'zločinac', 'ubica', 'kriminalac', 'mafijaš'...Izbor je veliki i sigurno vam je poznat. Najstrašnije je što se ljudi bez pardona diskredituju, a to je tipično za one koji malo znaju, ili koji manipulišu“.
Odlika naših medija je i to da se, radi diskreditacije, ne libe da na stub srama stave i autoritete u nekim oblastima. Upliću se u sve, pa i u dijagnoze ljekara.
„Bez pardona će ih staviti na stub srama, pri čemu je najveći dio novinara danas sa srednjom školom. Ali, to u našoj sredini ima uspjeha, jer je naš mentalitet težak i ciničan,“ veli Vojičić.
Intencija da se postane surogat institucijama sistema: Jedan od segmenata izložbe je onaj koji ilustruje pokušaj medija da zamijene institucije sistema.
„Mediji kod nas preuzimaju sudske i tužiteljske uloge. Uočljiv je trend da se, na jednoj strani, obesmišljavaju i omalovažavaju državne institucije, pogotovo sudovi i policija, a na drugoj se od njih zahtijeva efikasnost, nepristrasnost i nezavisnost. Pa, kada je presuda u korist nekoga iz interesne sfere vlasničke strukture medija - sud je odličan; kad sudija oslobodi i ne postupi po nalogu tužioca za ljude iz njihove interesne grupe - onda je to hrabrost. U suprotnom, riječ je o zarobljenoj državi, instrumentalizovanom sudstvu i tako dalje. To je pokušaj da postaneš surogat institucija sistema, što je prilično opasno“, kaže sagovornik Portala Analitika.
Primjetna je, dodaje, i koncentraciju naslova u kojima se pominju milioni, kamioni, milijarde...
„Zanimljivo je i da, kad god je neka kriza u svijetu, bilo Sirija, Egipat, Al Kaida, uvijek se nađe neko ko će da kaže da je Crna Gora povezana sa tim, ili kroz šverc oružja, ili kao leglo terorizma. Ljudi smatraju da to proizvodi vibracije u javnom mnenju. Na jednoj naslovnici piše 'Cane kupio pola Crne Gore'', na drugoj ''Deripaska kupio pola Crne Gore''. Imate u srpskoj štampi jedan primjerak gdje stoji 'Marović ruši zajedničku državu', a u drugom, tih istih novina 'Marović ne ruši zajedničku državu'. Da ne govorim da je cijela jedna sfera sastavljena od potjernica, hapšenja, suđenja, sanaderizacija... 'Hoće li Milo biti Ivo', 'Suđenje u Bariju, hapšenje do juna'', pa do sljedeće godine, pa će u Hagu odgovarati, pa će dobiti 40 godina zatvora, pa pozvao se, pa nije se pozvao na imunitet. Ne znam koliko je puta do sada rečeno da je režim u panici i da ga samo treba pokupit s' ulice.“
Redakcije funkcionišu kao sekte i iza rovova: Vojičić kaže da kod nas ne važe ni kodeksi evropskih konvencija o zaštiti ljudskih prava, koji preporučuju da je svako nevin dok se drugačije ne dokaže na sudu.
„Kod nas mediji često sami dižu optužnice i sami donose presude, sve to u sprezi sa određenim interesnim grupama i nevladinim organizacijama. To je ista matrica, ista pamet, ista logika, ista leksika, isti koncept, koji traje već godinama“, objašnjava.
„Ali, mi pokazujemo sindrome nezrelog društva! Ono što se jednog dana nađe na naslovnici, drugoga osvane u parlamentu, a onog sljedećeg je već u Evropskom parlamentu! Pa se javi neki evropski činovnik, kojem govor takođe napravi neki, još niži činovnik, da izrazi duboku zabrinutost za slobodu naše štampe, a sloboda štampe, ovakva kakvom je shvaćena kod nas, lomi glavu!“
U vrijeme kada je postojala podjela na ratne huškače i one protiv rata, postojao je neki međuprostor, kaže autor izložbe.
„Sada nema međuprostora. Ili si 'tamo', ili si 'ovamo', redakcije funkcionišu kao ratni štabovi, kao rovovi ili sekte. Samo ako ne pripadaš tim krugovima i ako bezrezervno ne podržavaš njihove stavove i metode, svrstaće te u mafiju. U svim redakcijama, ima sjajnih ljudi i profesionalaca. I u primjercima novina čije su naslovnice izložene, bilo je zasigurno vrijednih i profesionalno odrađenih tekstova, koji su ostali nezapaženi uz ovakve naslovnice.“
A koje su, po njegovom mišljenju, posljedice svega ovoga na javno mnenje?
„Ovakva medijska situacija zaplašila je i ono malo inteligencije koja bi bila voljna da se oglasi povodom raznih društvenih aktuelnosti. Ne smiju, da se ne zamjere, s jedne strane vlasti, a sa druge toj mašini – medijima udruženim sa određenim nevladinim organizacijama, koje ih brane matematičkom predvidljivošću. Ko to jednom doživi, hoće da se distancira i ne upliće.“
Vojičić je mišljenja da je pogani rječnik poguban za formiranje istinski demokratskog javnog mnjenja.
„Pa 13 godina traje duvanska afera! Kao čovjek koji cijeli radni vijek radi u crnogorskom novinarstvu, tvrdim da smo došli do neprirodnog i bolesnog stanja. Podsjeća me na vrijeme kada se medijski pripremao rat u Hrvatskoj i u Bosni. Rat još nije ni počeo, a već su se uveliko u medijima koristili termini 'ustaše', 'mudžahedini', 'genocid'....To se na kraju i dobilo. Javno mnenje je po jednoj definiciji – prostor između neznanja i ništa. Ali, sve mi se čini da će se u Crnoj Gori desiti kao u onoj priči o pastiru i vuku. Od ovolike količine mraka, reakcija može biti samo - kontra. Nasuprot takvom viđenju novinarstva i misije novinarske profesije, ubijeđen sam da je ovakav stil poguban za formiranje istinski demokratskog javnog mnjenja, da je zamoran i kontraproduktivan. Jednostavno se stvore anti-tijela i otupiš, postaneš rezistentan. Ljudi postaju rezistentni, iako otrovani. Da zaključim – svrha ove izložbe nije napad, već snažni pokušaj odbrane profesije i esnafa od pogubnih upliva, kako vlasti, tako i drugih struktura moći. Ako se to tako ne shvati, nema spasa ni prefesiji, ni društvu na koje mediji imaju nesumnjivo ogroman uticaj“, smatra sagovornik Portala Analitika.
Gordana BOROVIĆ
Foto: Balša RAKOČEVIĆ
