veliki skok njegovog kursa. Ako je banka to znala, a drugi saugovarač to nije znao, onda je logično pitanje zašto banka to nije objasnila svojim klijenitima. U razgovoru sa klijentima, svi oni tvrde da im o navedenom riziku niko nije govorio, da su dobijali informacije da je to najeftiniji i najsigurniji kredit. Moguće je da bankarski službenici nijesu ni znali ništa o tome, uostalom oni nijesu bili „arhitekti“ ove podvale, oni se ne nalaze u Crnoj Gori, Crna Gora je samo mjesto za izvođenje prljavih radova, u kojima stradaju naivni građani. Njih niko nije štitio, ponajmanje oni koji primaju platu za to.A da li su centri ove podvale znali za sve to, na posredan način ukazuje reagovanje centralnih banaka u okruženju. Tako npr. viceguverner Hrvatske narodne banke još 2006.g. u Hrvatskom saboru izjavljuje da „gradjani nijesu svjesni kakav rizik preuzimaju vezujući svoje dugoročne kredite za CHF...premda su ti krediti jeftiniji, oni koji se za njih vezuju, preuzimaju rizik kod kredita na dvadesetogošnji rok da im u međuvremenu kurs ne poraste na 10 do 18%“. Zbog toga ova banka u svom Biltenu o bankama br.12 objavljuje 2006.g. „Analizu
rizika koji nose krediti uz valutnu kaluzulu s promjenjivom kamatnom stopom“. Slično postupa i Narodna banka Srbije, koja u svom saopštenju 2007.g. navodi da je i Međunarodni monetarni fond (MMF) ukazao na rizike kredita koji su vezani za CHF. Ova banka svoje građane upoznaje da su i centralne banke drugih banaka u Centralnoj i Istočnoj Evropi uputile upozorenje svojim gradjanima (CB Mađarske, CB Austrije). To je na najdrastičniji način učinila i Nacionalna banka Švajcarske, čiji član Odbora Jordan Tomas kaže „što niži kurs franka, to je veći rizik investitotra koji ulaze o nove poslove...Nijesam siguran da su svi učesnici na tržištu svjesni ovog rizika“.
Na kraju je simptomatično da je EU otkrila manipulacije sa međubankarskim kreditima u kojima se primjenjuje Eurolibor i Libor, pa je njena komisija 18.09.2013.g. Parlamentu predložila nacrt nove regulative referentnih kamata, gdje se napušta način samoregulisanja i uvodi strogi nazor formiranja referentnih stopa, kako bi se obnovilo povjerenje tržišta u inegritet njihove primjene. Suština ovog predloga je da ove stope ne formiraju oni koji od njih imaju koristi, dakle oni koji ih zloupotrebljavaju. Zato se predlaže da se ove stope odobravaju i stalno kontrolišu na nacionalnom, ali i na evropskom nivou.
Sve ovo ukazuje da je Hypo Alpe Adria banka iskoristila crnogorsko tržište da plasira štetan proizvod (i novac je roba), iskoristila je neznanje i naivnost državnih organa i građana da se na tome obogate. Pri tome se ovaj štetan proizvod reklamirao agresivno i bez imalo odgovnosti da će takav proivzod uništiti živote građana koji ga budu „konzumirali“ .
