U kakvu mizeriju profesor Perović to pokušava da pretvori jedino što valja iz njegove medijske biografije? Zašto čovjek koji guši hvalisavom pričom o svojem misionarstvu i doprinosu emncipaciji crnogorskog društva, tako stupidno prosipa kredit i kod posljednjih naivčina koje su mu vjerovale? To, na žalost, ne znamo jer nije bilo potpitanja koja bi nam omogućila da raščistimo kakve se kombinacije vrte u glavi profesora računa?! I je li mu se omaklo da genocid u Srebrenici nazove "zločinom", a crnogorsko nacionalno i državno pitanje proglasi riješenim od momenta kad je Andrija Mandić saopštio da neće navijati za Moldaviju?! 
Poražavajuće mala je crnogorska zaostavština iz 90-ih, koje se možete sjetiti s ponosom. Izvan i najmanje sumnje, u nju spada neđeljnik Monitor. Danas će mu to priznati i oni od kojih su ga čitaoci krili ispod jakne, militantni velikosrbi, tada situirani u širokoj lepezi partija - od DPS do SNO! Ko je mogao pomisliti kako će upravo ta bulumenta i ondašnji šešeljjugend danas biti najvjerniji čitaoci nečega što još izlazi pod istim nazivom!? Pritom, da ne bude zabune, četnici su ostali ideološki postojani, a tranziciju sistema vrijednosti doživio je Monitor.
Kad je nekadašnje glasilo najboljeg dijela Crne Gore izgubilo identitet i dostojanstvo, postavši puki instrument za namicanje para i političkog uticaja grupici ljudi, prestao sam da ga čitam. Ne, neću sad ući u patetiku, jer sam lako da lakše ne može raskrstio sa listom za koji sam napisao preko dvije stotine tekstova. Prosto, to više nije bio moj Monitor i nijesam htio da dozvolim ga mi ogade i sjećanje na ono što je bio. Kao svojevrsnu zaštitu brenda, ponekad sam, s predumišljajem, znao grubo okarakterisati ono u šta su ga pretvorili. Da se zna kako je od herojskog Monitora iz devdedesetih ostao samo logo!
Danas se vraćam toj temi jer je jedan od osnivača, ali i ključnih vinovnika posrnuća "nezavisnog crnogorskog nedjeljnika", pokušao da oblati časne godine Monitora! Miodrag Perović je u četvrtak kazao kako je Šeki Radončić doveden u redakciju da bi imao ko "srcem" da piše o problemima muslimana!!!? Šta je tajkun htio da kaže? Da niko od nas pravoslavaca, novinara antiratnog, antišovinističkog, građanskog Monitora, nije sasosjećao sa nevoljama naših komšija islamske vjeroispovijesti?! Pa je trebalo dovesti muslimana da piše o progonu "njegovih"!
Stotine i stotine tekstova u kojima je Monitor osuđivao agresiju na Bosnu, teror nad Sarajlijama, genocid u Srebrenici, etničko čišćenje muslimana, odnosno Bošnjaka i Muslimana, Štrpce, Bukovicu, Pljevlja, deportacije... nije mogao napisati sam Šeki Radončić. Istina, ponekad je pero ubadao i Esad Kočan, ali, izgleda, za Perovića on baš i nije bio neki musliman?! Gro tih tekstova napisali smo mi, manje više vjerski nezainteresovani, ali na fašizam jako osjetljivi Crnogorci. Kao što se Radončić u seriji tekstova borio za prava cetinjskih mladića ili ministra Branka Abramovića, iako je znao da njihove ruke Kuran nijesu listale.
U kakvu mizeriju profesor Perović to pokušava da pretvori jedino što valja iz njegove medijske biografije? Zašto čovjek koji guši hvalisavom pričom o svojem misionarstvu i doprinosu emncipaciji crnogorskog društva, tako stupidno prosipa kredit i kod posljednjih naivčina koje su mu vjerovale? To, na žalost, ne znamo jer nije bilo potpitanja koja bi nam omogućila da raščistimo kakve se kombinacije vrte u glavi profesora računa?! I je li mu se omaklo da genocid u Srebrenici nazove "zločinom", a crnogorsko nacionalno i državno pitanje proglasi riješenim od momenta kad je Andrija Mandić saopštio da neće navijati za Moldaviju?!
Monitor jeste bio glas građanske Crne Gore, u vrijeme kad je za to bila potrebna istinska hrabrost, ali Miodrag Perović nikad nije bio glas te redakcije. U četvrtak se to vidjelo jasnije nego ikad. Ideja da o Muslimanima "srcem" piše samo olovka u ruci muhamedanca, antiteza je svega što je stari Monitor bio. Za "Matematika", tada i sada, sve bilo je račun! Samo što je nekada antiratnom retorikom množio grantove, a sada izrugivanjem imenom Šemsudin sabira (čije li?) glasove koaliciji kojoj napadno izigrava gurua.
Ironija je kolosalna, Miodrag Perović strmoglavim je padom u šovinističko blato, skrenuo pažnju sa tema zbog kojih se povremeno mora samopozvati u goste svojim medijima. Samo, nijesam siguran da se htio legitimisati kao groteskna verzija prebogatog, militantnog Mahatme. Pravda se, međutim, ponekad naprosto desi, kao neplanirana egzekucija sopstvenom rukom. Mada, maska profesora razbarušene kose koji iz čistih ideala ugoni Crnogorce u demokratiju odavno se ofucala i jedan medijski blam više-manje neće bitnije promijeniti njegov javni profil.
Nedopsutivo bi, međutim, bilo prećutati pokušaj da se opogani stari, dobri Monitor, najsigurnije utočište čojstva i junaštva tokom sumanutih, krvavih devedesetih. Po ovome što sad drži u rukama, Perović može da radi sve radnje koje mu se prohtiju. Na ono što nije mogao bitnije uticati tada, neće, vala, ni sada.
Darko ŠUKOVIĆ
Kolumna u emisiji "Radio-veza", Radio Antena M
