Na Škver se slilo nekoliko stotina posjetilaca, a spomenik bosanskom kralju, iz dinastije Kotromanića, visine 6 m, u bronzi, s krstom i mačem, u odeždi oivčenom simbolima dvoglavog orla, otkrio je predsjednik opštine Herceg Novi, Dejan Mandić, javlja Radio Jadran.
U ime šetovjekovne istorije grada i sjutrašnjeg praznika 28. oktobra, Dana opštine, on je kazao da ne treba biti skroman, već treba reći da su stanovnici Hreceg Novog među rijetkima koji se mogu pohvaliti da znaju svog osnivača:
- Davne 1382. godine u Župi Dračevici, na ulazu u Bokokotorski zaliv Tvrtko I Kotromanić, sin kneza Vladislava Kotromanića i Jelene Šubićeve, naslijedivši presto od svog strica bana Stjepana II počeo je zidati svoj novi grad i dao mu ime Sveti Stefan u slavu i spomen Svetog Prvomučenika Stefana - podsjetio je Mandić.
On je dodao da je lokacija za podizanje grada odabrana pažljivo. Pretpostavlja se da je prva tvrđava počela da se gradi krajem maja, a bila završena krajem septembra iste godine. Prvo utvđenje nalazilo se na samoj obali Topaljskog zaliva, strateški dobro postavljeno za odbranu od eventualnih napadača, a povoljno za gradnju luke i pristanak brodova.
U blizini grada na riječici Sutorini podignut je trg soli sa skladištima. Prve lađe natovarene solju dolazile su već u avgustu što je za novi grad značilo i početak njegovog života. Nakon nekog vremena grad je dobio ime Novi, ali uz različite varijacije od onoga Castel Nuovo do današnjeg Herceg Novi, mada ga mnogi još i danas zovu i znaju samo kao Novi, podsjetio je Mandić na manje-više poznate činjenice o nastajanju grada. Simboliku posavljanja spomenika je protumačio:
- Spomenik kralju Tvrtku I Kotromaniću postavljen je na ovom mjestu simbolično, na ulazu u grad sa mora, na izlazu iz zaliva u svijet, na mjestu sa kojeg se hvata ili sa kojeg puca pogled u budućnost. Tvrtkova vizija je netragom nestala i pripala istoriji, ali onom dijelu istorije koji se nalazi i živi u nama, i samo nama, a ne svijetu oko nas. Želimo da ovaj spomenik bude i ostane sinonim sudbine našeg grada, osjećanja čovjeka da je uvijek kod kuće, među svojima, sinonim sigurne luke, pripadnosti i podrške, mjesta gdje svako uvijek može naći svoj dom, kazao je između ostalog, Mandić.
