Dok sjedite u kokpitu svemirskog šatla prije samog poletanja uopšte ne čujete odbrojavanje. Postoji samo tišina dok gledate kako se brojevi na satu nižu unazad. Onda dolazi nula, rakete se pale i istog trenutka imate osjećaj kao da vam je neko zabio šiljak u kičmu.
Tokom prvog leta to su bile stvari koje nisam očekivao. Ti uslovi nikada nisu bili simulirani. Sekundu kasnije, desila se sljedeća izuzetno interesantna stvar – počeo sam vrlo silovito da se tresem sa jedne strane na drugu. Prvih deset sekundi bilo je poput vožnje toboganom, mislio sam – “Čovječe, ovo je baš ozbiljno”.
Od tog prvog leta, proveo sam više od godinu u svemiru. Radio sam na teleskopu Habl, na svemirskoj stanici Mir i bio sam na šest svemirskih letova.
Tokom svih tih misija imao sam puno filozofskih trenutaka, ali sam takođe morao da nastavim sa životom iz dana u dan.
Konzumiranje hrane i pića znatno je zanimljivije nego na Zemlji. Cijelo iskustvo je poput kampovanja, socijalni aspekt je vrlo bitan. Dio ste male grupe, na svemirskoj stanici sam bio samo sa još jednim astronautom, tako da je važno da ste jedni prema drugima nježni i veoma pažljivi. Znatno pažljiviji nego sa članovima porodice.
Iako hrana nije sjajna, ima sasvim dobar ukus. Isto je i sa pićem. Ukoliko na stanici imate barem malo alkohola, veoma ćete uživati u njemu.
Na stanici Mir je bio konjak. Usisate nekoliko kapi uz pomoć slamke i on se širi u vašim ustima, a dio može otići i u nos, pošto nema gravitacije koja bi ga vukla ka grlu.
Alkohol se apsorbuje skoro istog trenutka, poput instant izmaglice koju imate kada povučete prvi dim cigarete. Onda, dok silazi niz grlo, dobijate taj osjećaj toplote.
Život u svemiru nikada ne postaje normalan. Uvijek pokušavate da se snalazite sa onim što vam je na raspolaganju, uvijek improvizujete i izmišljate stvari. Baš iz tog razloga ste svjesni koliko ste zapravo izolovani.
Jedini put kada sam se nekoliko trenutaka osjećao očajno bilo je tokom osipa koji sam dobio na tijelu ubrzo pošto sam stigao na stanicu. Na raspolaganju sam imao samo jednu tubu masti, a ljudi koji su imali lijekove upravo su me napustili.
Najupečatljivi trenutak bio je sudar sa teretnim brodom teškim sedam tona dok sam bio na svemirskoj stanici Mir. Izgubili smo sve napajanje i trećinu kiseonika. Okretali smo se bez kontrole u svemiru. Sjećam se da sam došao do prozora stanice i stavio prst na njega, naspram zvijezda, kako bih mogao da procijenim koliko brzo se okrećemo.
Nisam vidio Zemlju, nije bilo nikakvog svjetla, samo galaksija. Bio je to zapanjujuć pogled – crvene, zelene, žute zvijezde. U bilo kom drugom trenutku divio bih se tom pogledu.
Umjesto toga, rekao sam sebi: “Znaš da tamo postoji barem milion drugih civilizacija, ali one ne mogu da ti pomognu. Nije ih briga za ono što ti se trenutno dešava. Ljudi su toliko mali i beznačajni i moj problem je toliko nebitan naspram svega što se napolju nalazi. Međutim, to je moj problem i ja moram da ga riješim”.
I riješili smo ga.
Sada sam penzionisan. Postoji šansa za moje vraćanje u svemir, ali samo kao putnika neke komercijalne kompanije koja će ljude voziti u svemir.
Posljednjih deset godina pomagao sam drugima da odu u svemir i volim da gledam koliko su uzbuđeni zbog toga. Život kroz druge ljude je savršeno razuman način da se ponovo vratite u svemir.
(b92)
