Kada je u pitanju SPC u Crnoj Gori tu nema ništa novo. Ona je vrlo dosljedna i principijelna u svom negatorskom i asimilatorskom viševjekovnom, nečasnom poslu prema crnogorskoj državi i naciji. Zvanična srpska politika, poslije takođe viševjekovnog negativnog odnosa, konačno najavljuje korektan stav prema Crnoj Gori, što treba uočiti. Međutim, baš zato treba biti dodatno oprezan. Jer, politika je to! I to srpska politika.
Crnogorski kralj Nikola I, a poslije njega i crnogorski komunisti odoše sa političke scene, a sa njima ode i država Crna Gora. Prvi put - sa Nikolom, država Crna Gora ode privremeno, drugi put – sa padom komunističkog sistema, i novodošlim „oslobodiocima država Crna Gora je u odlasku već dvadesetpet godina“ ! Da li će se Crna Gora osloboditi od svojih „oslobodilaca“ ili će se „oslobodioci“ osloboditi Crne Gore tek ćemo vidjeti. U svakom slučaju, oba puta bilo je to nedopustivo i prenaivno od strane onih koji su, prevashodno, bili zaduženi da čuvaju crnogorsku državnost! Danas imamo opoziciju, koja je dominantno angažovana protiv države Crne Gore, a sa druge strane, imamo crnogorsku vlast dominantno zabrinutu za vlastiti režim i, istovremeno, prilično ravnodušnu za krajnju sudbinu države Crne Gore. Čini se da se njima ne može prigovoriti za naivnost, a pogotovu ne za prenaivnost, ma što bilo namijenjeno Crnoj Gori kao sudbina.
Pitanje - kakva je državna politika Crne Gore - razlog je za pisanje ovog teksta. Tu nema ništa novo. I ona – državna politika - principijelna je, dosljedna i vrlo pragmatična kada je u pitanju ona sama. Nikome tako dobro ne bi pristajalo, (dodatak imenu), KVD (kako vjetar duva), kao što bi DPS-u. KVD bi kod njih isključivo označavalo održivost postojećeg vlastitog režima! Vlast, koju drže već 25 godina, za njih ima primarnu važnost, dok su Crna Gora i mi u njoj, samo sekundarni ”teret”.
Priča o Hramu je mnogo puta ispričana i tu nema ništa novo. Za DPS to je samo događaj u funkciji opstanka režima kojem oni stoje na čelu. Nažalost, mora se priznati da je alternativa DPS-u u Crnoj Gori, po pitanju crnogorske državnosti i crnogorske nacionalnosti, jadna i žalosna. Kad neko ko je tako loš skoro da nema konkurenciju, makar nešto manje lošeg kandidata, onda ta činjenica govori mnogo o svima nama. Ne piše nam se dobro, o čemu svakodnevno dobijamo nove i nove činjenice.
Kako se, iz ugla političke misli i nauke, može (ili ne može) objasniti činjenica da zabrinjavajuće veliki broj crnogorskih građana ne prihvata slobodu kao najveći ljudski cilj, slobodu koja ne ograničava i ne ugrožava slobodu drugih? To su one slobode koje ubijaju zlo. Ni dvije i po decenije nakon dolaska novog režima većina ne želi dar koji nam kao ljudskim bićima pripada! Ali, taj dar možemo imati pod uslovom da nijesmo samo po formi ljudska bića (izgledom), već i suštinski. Naši đedovi, a naročito očevi, u vremenu (velikih ideja !) u kojem su živjeli, upokojiše Boga (bez posebne potrebe i bitnog razloga) i po kratkom postupku. Njihovi unuci i sinovi odoše korak dalje i upokojiše čovjeka. Nepromišljene odluke i izvršenja po kratkom postupku, obično donose dugoročne posljedice. Crnogorska stvarnost, najkraće rečeno, izgleda ovako: Boga se ne bojimo (upokojili smo ga), a čovjeka skoro ne primjećujemo, jer je takvih ostalo vrlo malo. Imamo duhovnu bijedu, siromaštvo, nemoral, surovost, sebičnost, gramzivost, urušen i devastiran sistem vrijednosti...
Zasluge za ovakvo stanje pripadaju prevashodno aktuelnom režimu koji stoluje četvrt vijeka. Ali i odanom savezniku ove vlasti - Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je beskompromisno ubijala Boga potpomognuta režimom, dok je sam režim ubijao čovjeka potpomognut ovom Crkvom. Uglavnom, prećutno skladno su se nadopunjivali u ovoj ĐAVOLJOJ RABOTI. U tom periodu, aktuelni režim ”kleo se” u snagu države, ljudska prava, civilizacijske vrijednosti, a SPC u Boga i ostale hrišćanske vrijednosti. I, kao što to obično biva, poslije političkog licemjernog udvaranja, ostali smo bez onoga u šta se zaklinjahu i jedni i drugi. Zar vrijeme komunizma (istina po mnogo čemu prevaziđenog, dalje neodrživog sistema) po ovim pitanjima u odnosu na danas nije bilo pravo blagostanje? Ovo se odnosi kako na režim, tako i na crkvu, koju sa njim dobismo.
Ima nas dosta koji smo po uvjerenju agnostici ili ateisti. Time, formalno, ne pripadamo Bogu. Ipak, gledajući na božje zakone, najveći dio nas je bliži Bogu od najvećeg dijela novokomponovanih vjernika. Naročito su od Boga daleko službenici SPC na čelu sa srpskim Mitropolitom u Crnoj Gori, Ristom Radovićem. Kakva bi samo sreća bila kad bi svi, na čelu sa njim, nastanili Boga u sebi samima! Jer, ako je Bog – Bog, i ako je „preživio neđe sakrivajući se od nas“, svi kojima je primarno osjećanje humanost, sveto sve što je časno i pošteno i koji ne čine drugima što ne bi željeli da drugi čine njima – nemaju razloga da zaziru od Boga. Jer, Bog, podrazumijeva se, blagosilja one koji žive u skladu sa ovim načelima i principima, koji poštuju te norme i pravila, rečeno današnjim jezikom, a ne one koji drastično krše božje zakone, i to sve idući u crkve i noseći oko vrata sve veće i veće krstove. A takvih bogohulnika je mnogo, naročito u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Kada bi bi bilo moguće da se većina mojih sudržavljana vrati Bogu, da tako kažem (ali, ne iz pomodarstva, kao što je danas najčešći slučaj), i kad bi se o tome odlučivalo na referendumu, glasao bih Za. Bog o kojem ja govorim, nema nikakve sličnosti sa onim kojeg nam natura i promoviše SPC, na čijem je čelu Risto Radović. Njima Bog ”služi” da sa njim prepadaju, varaju, navode na grijeh itd. narod kojem, navodno u ime Boga, stoje na čelu. Nijesu, očigledno, bolji ni njegovi čelni drugovi iz političke partije iz koje on dolazi - Srpske pravoslavne crkve. Građani treba da znaju da što su bliži ovoj crkvi (makar u Crnoj Gori), dalji su od Boga. Prvo, službenici ove Crkve moraju da shvate, odnosno prihvate da je Bog samo dobro, a to je sve suprotno od ovoga što oni danas čine Crnoj Gori i njenim građanima. Jer, nije po božjim zakonima da nam okupatorska crkva druge države zauzima sve naše vjerske objekte (crkve i manastire). Nije valjda po božjoj volji da 40 ODSTO pravoslavnih građana Crne Gore nemaju pravo na crkve koje su gradili naši preci izmedju bitaka, i u kojima su stolovale naše crnogorske vladike? U naše pravoslavne hramove nikad nijesu ulazili bjelosvjetski kriminalci da ”brane” naše svetinje od nas samih, što nam priredi Risto Radović (kojeg, da je božje volje, ne bismo nikada dobili u Crnoj Gori, jer nam nije trebao jedan Justinovac jastrebovske linije, da nas svađa i širi zlu krv i među nama i sa našim komšijama). Nije nam trebao da nas na rat huška na naše komšije, da rehabilituje fašističke saveznike (četnike), nije nam trebao da ruši Mauzolej koji mi Jugosloveni izgradismo kao simbol sloge i crnogorske suverenosti, a da nam vrati Aleksandrovu kapelu kao simbol bratske, a klasične okupacije. Uostalom, neka taj i takav Risto Radović objasni Bogu zašto ni poslije 25 godina ne smije sam prošetati Cetinjem koje predstavlja centar crnogorske države, nacije, pa, ako hoćete, i centar crnogorskog pravoslavlja? Zašto ga danas tamo svi zovu ”Risto sotono”? Imao bi on kod Boga mnogo i premnogo posla. No, njega Bog uopšte ne bi ni primio. Ni na razgovor.
Ne bi Bog bio saglasan da se falsifikuje dokument Diptih Ruske pravoslavne crkve (iz 1850. godine) i da se iz njega izbriše autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, upisana 1856. godine, a što je dopisom od 10. juna 1992. godine (n.507) tražio Risto Radović, potpisujući taj dopis kao Amfilohije. Možemo samo pretpostaviti šta je sve falsifikovano i uništeno, dokle je jurisdikcija ove osobe dopirala. Ne bi Bog bio rad ni onoj skalameriji na vrhu Rumije, koja je postavljena suprotno božjim i svetovnim zakonima. Postavljena da svađa, a ne da miri sve božje ljude, i da vrijeđa sve osim pripadnika SPC.
Ako bi sam Bog odlučio da proklinje, a mislim da neće, jer to nije u opisu njegovih poslova i radnih zadataka, prokletstvo koje bi uputio izvršiocima ovih nedjela iz SPC bilo bi mnogo teže od onog prokletstva Carigradskog patrijarha Kalistena III iz 1346. godine srpskom patrijarhu Joanikiju III, proklevši mu srpsko, Dušanovo carstvo zbog grijeha koje načini SPC, a koje je potom zaista i propalo, samo nakon 9 godina postojanja.
Eto toj i takvoj crkvi u Crnoj Gori i tim i takvim crkvenim velikodostojnicima na čelu sa Ristom Radovićem predstavnici crnogorskog režima podilaze i daju legitimitet. To rade: ložeći njihove srpske badnjake u Crnoj Gori, poklanjajući novac crnogorskih građana za gradnju srpskog hrama, veličajući svojim prisustvom ovakvu paradu, koja je u funkciji nestanka crnogorske nacije i crnogorske države i koja predstavlja paradu političkog kiča, iza kojeg stoji politička stranka - Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, najveći, najuporniji i najduži neprijatelj crnogorske države i nacije!
Njegoša je za lokalnog sveca proglasio Risto Radović!? Takvim činom Risto je pokušao sebe da uzdigne, a Njegoša da ponizi. Nije uspio ni jedno ni drugo. Njegoš je svojim djelom odredio svoje mjesto na zlatnom crnogorskom prijestolu, a Risto svoje već za života kao kod Boga tako i kod naroda. Njegoš ne može biti veći nego što to već jeste, a Risto nikako manji. Kada bi Njegoš pisao preporuku Bogu za Rista Radovića, možemo zamisliti šta bi napisao. Ili, kada bi ga Njegoš proglašavao za nešto, što bi to nešto bilo.
Njegoš, srećom, nije ”prošao” kod srpske patrijaršije za sveca, iako ga je predložio Risto Radović. Ali, za Sv. Filipa, Sv. Mila, Sv. Sveta i, pride, Sv. i darovitog Mugija, ima još nade. Bilo kako bilo, dok je Rista biće i lokalnih svetaca. Kriterijumi su već poznati.
Nema sumnje da postojeći režim nema dileme i da poredak kojem stoji na čelu, ne želi ispuštati niti ga mijenjati za bilo što, makar cijena bila država i narod u njoj. Ali, pravo pitanje koje bi predstavnici ovog režima u Crnoj Gori trebalo da postave sebi jeste: Ako nema ove države i naroda u njoj, đe bi oni bili? Kamoli da se zapitaju: kome bi bili na čelu ? NATO i EVROPA su daleko. Sa NATO i EVROPOM država može biti sigurna, ali i nesigurna u određenim političkim događanjima. Naročito ako mi unutar Crne Gore ne znamo ni ko smo, ni što smo, pa u vezi sa tim - vrlo logično - ne znamo ni što hoćemo.
Pa, koju političku opciju podržati, kod ovoliko nečasnosti i nejasnoća sa svake strane? Neki politički subjekti otvoreno rade protiv Crne Gore, drugi politički tumaraju pa, u želji da budu prepametni i strahu da ne pogriješe, budu nepametni i veoma griješe, dok treći – vlastodršci i pričaju i ćute, i rade i ne rade, i misle i nemisle, … sve i isključivo za sitne vlastite interese, a u krajnjem - protiv Crne Gore!
Vrlo je prepoznatljivo da se režim u Crnoj Gori održava u životu uz ovu, ovakvu opoziciju i nesebičnu pomoć SPC. Kako sada stvari stoje, agonija Crne Gore i nas u njoj, potrajaće...(Autor je bivši predsjednik Liberalnog saveza)
