Od kada azilanti, umjesto tri, dobijaju samo jedan obrok dnevno, počeli su problemi. Dešava se da kradu po prehrambenim prodavnicama na Koniku i po Starom aerodromu, ne iz obijesti ili koristoljublja, samo zato što su gladni. Vlada im je ukinula dva obroka, a oni ništa sa sobom ponijeli nisu. U 80 odsto slučajeva nemaju para - kaže Pavle Milić, koji drži smještaj i menzu za azilante u podgoričkom naselju Stari aerodrom.
Nekako od istoga perioda ljetos, od kada su mu „stanari“ više gladni, nego siti, presahnula su i sredstva za Milića.
„Ništa mi nisu platili već četiri mjeseca – smještaj i 24 hiljade obroka. Nema kome nisam dužan. Franci za meso, ostalim dobavljačima za druge neophodne namirnice, kako prehrambene, tako i za sredstva za higijenu,“ objašnjava sagovornik Portala Analitika, uz opasku da svakako navedemo da se „nada da će Vlada izaći iz ove trenutne situacije“.
Trenutna situacija – koja traje: Za azilante, preciznije - tražioce azila u Crnoj Gori budžetom za ovu, 2013. godinu izdvojeno je 100 hiljada eura. A samo Miliću, koji drži smještaj za njih u podgoričkom naselju Stari aerodrom, država Crna Gora, po njegovoj tvrdnji, za samo četiri posljednja mjeseca duguje 84 hiljade eura! Prosta računica pokazuje da državi treba oko 250 hiljada eura da podmiri godišnje obaveze koje je preuzela samo prema Miliću.
„Od te 84 hiljade eura, više od 60 odsto je moj trošak. Ostalo je zarada za cijelu moju porodicu koja je angažovana oko ovoga posla, za kuvare, obezbjeđenje, održavanje soba i objekata, za slomljeno i pokradeno,“ objašnjava Milić. Ako nekoga iznenađuju ove cifre, valja objasniti da jedan dan jednoga azilanta državu zvanično košta - sedam eura. Tačnije, toliko Milić dobija od države, uz njegovu obavezu da im obezbijedi i hranu i spavanje, i čistu posteljinu i sapun i peškir....
Prema informaciji koju je Portal Analitika dobio iz Ministarstva za rad i socijalno staranje, pod čijom su azilanti ingerencijom, pored pomenutih sto hiljada, UNHCR je obezbijedio iz donacija još šest hiljada za cijelu 2013. I to je, kažu, sve.
A tih šest hiljada manje je od onoga što se duguje Ranku Ivanoviću sa Zlatice nakon iskustva koje, kako kaže, „ni za kakve pare ne bi ponovio“.„Od prošle godine mi duguju 10 hiljada eura, prema zapisniku koji je napravljen za slomljeno i odnešeno nakon što mi je posljednji azilant izašao iz kuće. Ne znam da li ću ikada to naplatiti. Držao sam radnike, i dao oglas. Tako me je kontaktirala jedna agencija. Dogovorili smo se oko cijene, koja nije bila visoka, manje od 2,5 eura po ležaju za noć, ali sam računao na potpunu popunjenost za sve vrijeme trajanja ugovora“, priča Ivanović, kojeg i danas obuzima bijes prisjećajući se biznisa u koji se prošle godine upustio sa svojim bratom.
Pored Milića, u velikoj barandžastoj kući na Vrelima, koja se vidi na objavljenoj fotografiji, azilante drži i Coka Ramović, koji nije mogao da razgovara, jer je tokom rada na tekstu, imao vjerske praznike, pa ne znamo kakva je njegova finansijska situacija po pitanju „stanara“.
Državna (ne)spremnost: Je li Crna Gora spremna za prihvat sve većeg broja azilanata? Da li će prihvatni centar u Spužu, čije se otvaranje najavljuje za kraj godine, riješiti problem?
„Tamo je kapacitet 60 kreveta, sa mogućnošću da se smjesti do sto ljudi za noć. A samo ja imam dnevno blizu 200 azilanata u moja tri objekta“, objašnjava Milić, neskriveno skeptičan.
Broj onih koji u ovom momentu u Crnoj Gori traže azil primakao se brojci 300. Od 2008. godine, kada ih je bilo samo troje, do sada, kroz Crnu Goru je prošlo ukupno 4.208 tražilaca azila iz 26 zemalja svijeta. Dakle, 2009. godine zabilježeno ih je 17; 2010. godine osam; u 2011. godini - 240, da bi prošle godine njihov broj naglo porastao na 1.464! Do oktobra tekuće godie, 2.643 osobe je zatražilo azil u Crnoj Gori. Samo tokom jula i avgusta u centrima na Koniku, kod Milića i Ramovića, gdje im je obezbijeđen smještaj i hrana, ostvareno je 11 hiljada noćenja za ukupno 1.300 lica.
Kako je Portalu Analitika objasnio prije dvadesetak dana Željko Šofranac, direktor Uprave za izbjeglice, dominiraju pridošlice iz zemalja Dalekog istoka i Sjeverne Afrike. Najviše ih je bilo iz Pakistana, Alžira, Maroka, Avganistana, Sirije, Tunisa, ali su stizali i iz drugih zemalja, čak i sa Kube. Stižu ilegalnim kanalima iz Albanije i sa Kosova.Kada dođu u Podgoricu, prvo što urade je da odu u MUP za papire da su predali zahtjev, nakon čega mogu slobodno da se kreću po Crnoj Gori, sve do momenta kada im iz MUP-a stigne odgovor na njihov zahtjev. Odgovor je u skoro sto odsto slučajeva negativan, nakon čega mogu dobiti još malo na vremenu, dok im se riješi žalba na takvu odluku.
Nakon MUP-a, neko od zaduženih lica iz Uprave za izbjeglice, povede ih u jedan od aktivnih privatnih prihvatnih centara u Podgorici. Riječ je o ljudima koji su imali veći broj kreveta za izdavanje jer su ih, po pravilu, izdavali radnicima iz regiona uposlenima po podgoričkim građevinama.
Do njih je Uprava, prije koju godinu, kada su se kod nas pojavili azilanti, dolazila preko jedne agencije, dok se veze u međuvremenu, nisu „uhodale“.
Ko je pouzdaniji partner: Kako stvari stoje, država će i u budućnosti morati da računa na njihove usluge, pogotovo ako bude i dalje tendencije rasta broja azilanata. Privatnici su ušli u priču o kojoj nisu imali nikakvu predstavu, računajući da će im država biti pouzdan partner, te da je riječ o sigurnoj zaradi, budući da iza njihovih “stanara” stoji i međunarodna zajednica, sa svojim prohtjevima prema Crnoj Gori.
Cijela porodica Pavla Milića, nekadašnjeg poslanika u Skupštini Crne Gore, angažovana je oko prihvata azilanata. Jedan sprat njegove kuće na Koniku i sada koriste Milići, mada ne spavaju tu, već u svom stanu.
Sagovornik Portala Analitika ima dugo iskustvo sa „držanjem“ radnika, i čini se da, uprkos svemu, sve konce drži u rukama, iako mu je kroz kuću nezamisliva gužva od crnoputih, uglavnom mladih muškaraca, koji se vrzmaju po dvorištu, po stepeništu, sjede posvuda, izlaze i ulaze odnekud. Bježe od fotografisanja, ali slobodno šetaju gradom, a pogotovo Konikom i Starim aerodromom.
„Ovdje je nemoguće boraviti noću“, kaže Pavle. Najgore je, kaže, kada se stanari napiju. „Kako mahom dolaze iz zemalja gdje je zabranjen alkohol, lako se opiju, kombinuju pivo i vino, a nisu ni uhranjeni. Nalazili smo tu po pedeset dvolitarskih flaša piva.”
Kroz njegovu kuću prošlo je u ove dvije godine, od kada ima ugovor sa Upravom, oko 1.700 azilanata. „Ljudi iz Uprave svakodnevno su tu, tokom ručka, da ih prebroje. Ne smije se staviti da je neko prisutan, a nije. Što bi se desilo da taj napravi neko čudo negdje, a prijavljen je kod mene na hrani i spavanju?“, kaže Milić. U dvorištu kuće je poseban prizemni objekat sa menzom i kuhinjom.
Toga dana mirisalo je na pasulj i tek ispečeni hljeb. Red je primijetiti - sve je blistalo od čistoće.
Djetetu četiri litra mlijeka za 10 dana: Majke sa djecom imaju izvjesne privilegije, jer dobijaju posebne pakete.
Portal Analitika imao je na uvid ugovor koji je na deset dana sa Upravom za zbrinjavanje izbjeglica Ministarstva rada i socijalnog staranja potpisala majka jednog maloljetnog djeteta. Za to vrijeme, ona je imala pravo na 4 litra mlijeka, što je 400 ml na dan, pola kila trapista i pola kila pileće salame, što je 50 grama na dan, jedan margarin „Dobro jutro“ od 250 grama, kilogram keksa i 700 grama miješane marmelade (pakovanje PVC).
Baš onoga dana kada smo razgovarali, u kuće Milića stigle se 22 žene iz Somalije. „Sve je više žena, trudnica i majki sa djecom. Jedna nam se i porodila tu, prijevremeno, pa joj je dijete bilo dugo u inkubatoru. Njima je sa zdravstvene strane sve obezbijeđeno, prema važećim standardima i međunarodnom pravu,“ kaže on.
Sa druge strane, i Milić i Ivanović tvrde, da azilantima kada stignu, niko ne obavi ljekarski pregled, da se vidi da li od čega boluju, i da li su od čega zaraženi.
„Imaju zdravstvenu zaštitu za slučaj da dobiju neki zdravstveni problem. Što se nas tiče, koristimo velike, profesionalne mašine za pranje veša, mijenjamo posteljinu svake sedmice, a sve se prepegla mašinama za peglanje“, kaže Milić. Stanari mu se, dodaje, zadržavaju kod njega u prosjeku 10-20 dana, mada ima slučajeva da se zadrže po dva mjeseca ili više.
Poželjna i nepoželjna pitanja: Kakvo je iskustvo onih koji drže smještaj za ove ljude? Kakav je odnos države prema njima? Na ova pitanja, odgovora ima. A kako su stigli u Crnu Goru, kojim kanalima, kako iz nje izlaze, koliko i kome su platili da stignu ovdje iz Pakistana ili Alžira, i da odu u neku od zemalja zapadne Evope, što im je pravi cilj e, o tome, ne pitajte nikoga.
“Što ti ja znam brate! Dolaze ustaljenim putevima, preko Turske, Grčke, Albanije. Oni ti ovdje, zapravo, čekaju prevoz i signal, da ilegalnim putem odu do Srbije, da bi tamo našli kakvog divljeg taksistu da ih prebaci do Subotice, odakle bi nekako ilegalno prešli u Mađarsku, i dalje, u neku od zapadnih zemalja“, kaže Milić.
„Taksijem stignu do MUP-a. Već znaju određeni taksisti gdje prvo da ih odvedu“, kazao je ranije za Portal Analitika Šofranac. “Prvo što rade kada stignu, vidaju tabane od rana, povreda i oteklina”, kaže Ivanović, koji je u svojoj kući na Zlatici držao azilante prošle godine i o tome priča kao o iskustvu koje nikada više, ni za kakve pare, ne bi ponovio. „Kad dobiju signal od nekoga, samo odu. Svi oni imaju mobilne telefone, i u kontaktu su jedni sa drugima, bez obzira na to gdje su smješteni“, tvrdi Ivanović.
Nekoliko smještaja: U Podgorici je bilo nekoliko smještaja za azilante i svi su bili kod privatnih lica. U Dalmatinskoj ulici, u Tološima, iza Katoličke crkve na Starom aerodromu, kod Ivanovića (na slici dolje je njihova kuća), na Zlatici, kod Ramovića na Koniku.
„Tri sata nakon što su ih doveli, shvatio sam u što sam se uvalio. Odmah su, iste večeri, razvalili metalna vrata na kući,“ priča Ranko Ivanović. Njemu je država plaćala nešto manje od 2,50 eura po krevetu za noć. Našli su me preko agencije, jer sam izdavao krevete radnicima, što znači da imam veće kapacitete. Računao sam, ako potpišem ugovor, zagarantovano sam pun za taj period. Popisali su iz Uprave sa agencijom sve stvari kada su mi doveli prvu grupu, i nakon što je izašla zadnja.“
Ivanovići na Zlatici imaju ogromno dvorište sa smokvama, lozom, povrtlarnikom....Jednom riječju, izuzetno održavano imanje.
„Sve je to bilo polomljeno. Loze, smokve, sve... Rekao sam im, ova je smokva vaša, slobodno je berite, a ostalo ostavite. Kako da ne! Kap je prelila čašu kada su počele komšije da mi se žale da je i njima sve polomljeno. Što su mogli, to su pokrali, šerpe, ćebad... Malo je falilo jednom da mi i kuću zapale. Srećom te sam brzo reagovao“, kaže sagovornik Portala Analitika.
Ivanović dodaje da su mu svaka tri dana obećavali da će mu poslati policajce, ali da se to nikada nije desilo, mada, generalno, za ljude iz Uprave ima samo riječi hvale.
„Jednom su, zbog jedne veće tuče, došli pripadnici intervente jedinice, i na tome se završilo. Ovdje je bilo mirno samo ujutro, radnim danom, od 8 do 11. Tada im se donosila hrana. Naravno, suva, jer ja nemam kuhinju. Ostalo vrijeme, pogotovo vikendom, i noću, od 11 do 5 ujutro, tu se nije moglo opstati.“
Ivanović tvrdi da je od svih ljudi koliko ih je prošlo kroz njegovu kuću, samo jedan bio drugačiji od navedenog profila: „Bio je to jedan Kurd, za kojeg se tvrdilo da ima veze sa nekim iz najviše crnogorske vlasti. Taj je, izgleda, stvarno bio proganjan u njegovoj zemlji, u Iraku.“
Pregovori i azilanti: Nedavno je Crnu Goru posjetio šef jedinice za Crnu Goru u generalnom direktoratu za Proširenje Evropske komisije, Dirk Lange.
Tom prilikom crnogorska javnost je podsjećana da je pitanje azilanata predviđeno poglavljem 24, koje tretira pravdu, slobodu i bezbjednost.
„Pravda se odnosi na pravosudnu saradnju u krivičnim i građanskim stvarima, sloboda podrazumijeva kretanje ljudi, tj. viznu politiku, upravljanje migracijama, azil, upravljanje granicama, primjenu Šengenskog sporazuma,“ stoji u uputstvu Vlade Crne Gore „ME4EU, EU4ME; Pregovori o pristupanju Crne Gore EU – o čemu ćemo pregovarati“.
Dakle, azil i upravljanje migracijama, spadaju u jedno od dva ključna poglavlja, 23 i 24, koja se, kako je ponovljeno bezbroj puta, provlače kroz cijeli proces pregovora.
Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja Portalu Analitika je rečeno da se „javila potreba za obezbjeđivanjem dodatnih sredstva za ovu namjenu”, te da su uputili zahtjev Ministarstvu finansija za obezbjeđenje dodatnih sredstava na pomenutih 100 hiljada sa početka teksta. Za koliko i za kada, nije precizirano. Sami stil ovoga odgovora ne daje mnogo prostora za optimizam ni Milićima ni Ivanovićima.
Neki od sagovornika Portala Analitika uvjereni su da se oko azilanata vrte mnogo veće pare nego što je zvanični odgovor od Ministarstva rada i socijalnog staranja, da postoje i sredstva međunarodne zajednice o kojima se baš ne priča. No, to za sada ostaje u domenu spekulacija.
Na kraju…Da li je baš potpuno antievropski pitati - zašto se malo bolje ne kontrolišu državne granice? Da li je antievropski sumnjati u to da baš niko ne zna kojim uhodanim stazama Turske, Grčke, Albanije, stižu ovi ljudi, kojim kanalima, i koliko su platili tu uslugu za odlazak u bolju budućnost? Da li je antievropski konstatovati da se ne ide u Evropu baš na račun i preko grbače privatnih stanodavaca, države pa i samih azilanata?
Gordana BOROVIĆ
