Kako sam vidjela i doživjela „Montenegro Pride“ izvještavajući sa događaja koji je izazvao burne reakcije u javnosti; parade koja je za jedne bila ponosna a za druge sramna. Šetnje koju je obezbjeđivalo 2.000 policajaca, a koji je 1.000 huligana htjelo da spriječi po svaku cijenu – te u svom naumu završilo ili u bolnici ili u zatvoru.
Nedjelja, dan za odmor i ispijanje kafe u društvu prijatelja i porodica. Ova nedjelja ipak nije kao svaka druga - prožeta je nelagodom, osjećajem zatvorenosti pa i strahom... Grdan dan, rekli bi u narodu.
Pripreme branioca ponosa Crne Gore: Probudila sam se nenaspavana i uplašena. U uobičajenoj šetnji sa psima nisam uživala jer mi je, osim teških misli, uživanje kvario zvuk helikoptera koji je kružio podgoričkim nebom od rane zore. Ovog jutra nanijela sam ekstra kreme da sakrijem neprespavanu noć ispunjenu iščekivanjem i strahom. Stavljam naočare i pozdravljam se sa majkom krijući uznemirenost i strah.
Kao i uvijek idem prečicom, kroz dvorište obližnje škole. Danas u dvorištu ne vidim djecu u igri, već grupu momaka, srednjoškolaca. Vježbaju borilačke zahvate jedni na drugima. Ne nose obilježja nekog od borilačkih klubova, već su im na glavama kapuljače trenerki i fantomke. Nekako se uvlači strah, pomiješan sa žaljenjem - ti dječaci jednoga dana biće očevi i muževi. Ti dječaci će kroz nekoliko godina prenositi svoje „vrijednosti“ na djecu. Imaćemo opet grupe novih dječaka i djevojčica koji će se na gradskim periferijama pripremati da „mlate“ sve one koji su drugačiji od njih.
Kažu u strahu se sva čula pojačavaju. Počinjem da primjećujem lica, da čujem razgovore prolaznika... Na semaforu vidim porodicu koja je krenula u nedjeljnu šetnju; roditelji sa dvije djevojčice, zaputili su se ka Ljuboviću. Tako normalna slika, nemaju osjećaj da je „njihova ćelija društva“ ugrožena, slobodno vrijeme provode na Ljuboviću umjesto da “brani ponos” Crne Gore.
Žene u prvim borbenim redovima: Kada smo već kod branitelja „čojstva i junaštva“, prolazi mi kroz glavu „politika i strategija“ naših političkih partija. Sve partije - koje su najavile učešće na Paradi ponosa, osim Liberala - šalju svoje predstavnice. Mačo liderima je, izgleda, nekako neprijatno da budu “sa onima”... Jedino je Andrija Popović imao dovoljno hrabrosti ili vremena, da zajedno sa koleginicama stane u povorku. Izgleda da nas je Štefan File odlično „pročitao“, te da je osim lijepih riječi i spremnosti da nešto uradimo potrebno da počnemo da radimo i ostvarujemo konretne akcije.
Nastavljam ubrzanim koracima prema centru grada, u koji nedjeljom, uobičajeno ispijam kafu i ćakulam sa prijateljima. Redovnu maršrutu ovog nedjeljnog jutra prelazim brže. Kod “Nikića” prvi obruč policije, nekoliko metara i drugi. Nakon legitimisanja nastavljam dalje. Sada razum nadjačava zebnju - ma, sigurno će sve proći dobro. Dvije hiljade policajaca je ipak tamo. Na ulazu u renovirani park nasmijana lica, poznatih i nepoznatih; može se nazrijeti zabrinutost i strah. Slijede i dobronamjerni savjeti, poput onih: „nemoj da te policija vodi kući“; “nemoj nositi obilježja“…
Onda kreće dugonajavljivana šetnja. Od nekadašnjeg Hotela Crna Gora, pored Skupštine, preko Blažovog mosta, stare Vlade pa nazad do spomenika Kralja Nikole, preko puta zgrade parlamenta. Na obližnjim zgradama vide se policajci na krovovima. Na balkonima tek poneka osoba. U povorci svi veseli i nasmijani, nekako okuraženi.
Osvojene ulice i, za kratko, sloboda: Preko puta Skupštine svi zadovoljni, „osvojene ulice“, „prava LGBT sada osoba zagarantovana“, „ovo je veliki dan“, „budite ponosni“, „ponosni smo“ i slično. U toku govora, nekoliko jedinica policije „juri“ prema Staroj Varoši. Majka me zove da provjeri jesam li na sigurnom jer mediji javljaju da demonstranti „haraju“ ulicama.
Organizatori prezadovoljni jer „više nisu nevidljivi“. A onda dolazi upozorenje da ostanemo na platou ispred Skupštine dok nam ne jave način na koji ćemo biti evakuisani. Nešto mi nije logično. Kako neko ko je osvojio slobodu mora da bude evakuisan; kako neko ko je upravo izašao iz „ormara“ treba opet da se sakrije prema uputstvima koja uskoro slijede?
Dolaze marice i svi ulazimo u njih. Ko se nije vozio preporučujem kao nezaboravno iskustvo: neponovljiv osjećaj zatvorenosti, sabijenosti, nedostatka vazduha... Baš onaj osjećaj „biti u ormaru“ – koji se pripadnici LGBT zajednice često trude da opišu. I onda vožnja na nepoznato, uz instrukcije da ne govorimo gdje idemo i obećanja da će sve biti u redu.
A onda stižemo na sigurnu lokaciju. Izlazimo iz kamiona. Sva sreća da vožnja nije dugo trajala. Ne smijem ni da pomislim kako je imati osjećaj izolovanosti pomiješan sa strahom i neznanjem cijeloga života. Na sigurnoj lokaciji neko nasmijan, neko razočaran, neko zauzet poslom. Onda je uslijedilo obavještenje da ne napuštamo to mjesto, ne govorimo gdje smo i budemo strpljivi, a sve u cilju naše bezbjednosti. Čujem šta je „Montenegro Pride“ „isprovocirao“ – uništena kola, razbijene prozore na kolima, objektima, zgradama... Uhapšeno 60 osoba, više od trećine maloljetnici. Huliganima koji su bili opremljeni Molotovljevim koktelima, koji su u Podgoricu stigli autobusom, privedeni. Protivnici Parade okupljali se ispred Sabornog Hrama Hristovog vaskrsenja.
Naša mala novinarska ekipa završava sa poslom.
Rezultati „provokacije“: Gledajući izvještaje na medijima, odgovarajući na pozive prijatelja i familije koje je interesovalo jesam li stigla kući, prateći komentare na društvenim mrežama počinjem da razmišljam o Prajdu.
Kroz glavu mi prolaze lica učesnika koji nisu htjeli da daju izjave zbog straha da će narednih dana biti u opasnosti ako ih prepoznaju, ali i njihovo zadovoljstvo što su makar na jedan dan javno bili to što jesu u životu.
Ali, razmišljam i o onim dječacima sa fantomkama i kapuljačama na glavama, mladih ljudi koji su skriveni u grupi iskazivali „čojstvo i junaštvo“ uništavajući grad, izloge, kontejnere... Dječake koji su privedeni a koji nisu ispunili smisao svog izlaska na ulice – da prebiju nekog geja ili lezbejku. Razmišljam i o duhovnom vođi, koji je ovih dana vrlo dobro objasnio šta je gejstvo i čemu ono vodi, i koji je homoseksualnost izjednačio sa incestom i pedofilijom.
Taj veliki duhovni pastir, iako je pokušavao, nije uspio da ispegla svoju izjavu, te su mnogi njegov poziv shvatili kao otvoreni poziv na hajku i nasilje i došli baš pred Hram da se okupe i nadahnu pred zadatak. Prolaze mi kroz glavu i svi oni koji žele u Evropu i koji žele da žive evropskim životom a nisu kadri da nedjelju provedu na „borilištu“ za ljudska prava i evropske vrijednosti, već šalju žene i savjetnike da umjesto njih dovedu Evropu u Crnu Goru, dok oni negdje, u zavjetrini, mirno posmatraju.
Daleko je Markovo čojstvo i junaštvo sve dok ne shvatimo da nejakog moramo uvijek braniti, pa čak i kada je taj nejaki drugačiji, kada dijeli postelju sa osobom istog pola. Daleko su prave crnogorske vrijednosti dok priznajemo slobodu drugih sve dok se radi o slobodi „njihova četiri zida“. Daleko je kvalitetno obrazovanje sve dok djeca svoje nedjeljno jutro provode na ulicama u ulogama huligana umjesto da provode društvo sa prijateljima koji su možda i gej ali ih je strah da to i priznaju.
Daleko je Crna Gora vrijednosti čojstva i junaštva sve dok nam lanci „ponosa“ ne dozvoljavaju da priznamo da ima neko i drugačiji od nas samih. I da taj neko može mirno da živi, bude komšija, poznanik, ili slučajni prolaznik.
Kristina ĆETKOVIĆ
