File nije čitao s pripremljenih ceduljica. Evropski komesar za proširenje, sam je napisao i tekst i stav, i sve objavio u “Vijestima”. Zatražio je adresiranu “političku odgovornost” za aferu “Snimak”, kao i da nadležni ubrzaju istrage o napadima na novinare. A na konferenciji za novinare, istog dana, zatražio je - pravnu i političku odgovornost za aferu “Snimak“.
Afera je, koliko znamo, objavljena na stranicama ovdašnje štampe. To bi, valjda, trebalo da pokaže da je u Crnoj Gori štampa (mediji) slobodna, čak toliko da do tekstova o aferama ne dolazi isključivo istraživačkim novinarstvom, već ih plasira iz određenih političkih ili ekonomskih centara - spolja ili iznutra, svejedno.
Eto: dok piše, File traži - političku odgovornost, a kad govori - traži pravnu i političku odgovornost, iako bi morao da zna da se odgovornost obično izjednačava s krivicom, što u pravnom smislu nije isto. Kao što nije ni izjednačavanje krivične I političke odgovornosti. Čak i da te dvije riječi prihvatimo kao sinonimne, ipak moramo govoriti o raznim vrstama odgovornosti. Dakle, i krivice.
Karl Jaspers je to već razgraničio u svom “Pitanju krivice”. Uz moralnu (pred sopstvenom savješću) i metafizičku (Bog je instanca za utvrđivanje te krivice), postoji krivična (ili šire, pravna odgovornost) koju utvrđuje sud. Ona je uvijek individualna, za razliku od političke odgovornosti, odgovornosti funkcionera i građana za sopstvenu političku vlast, koja se utvrđuje na izborima.
Ono što je napisao i rekao File, objedinio je šef Delegacije EU u Crnoj Gori, Mitja Drobnič. Pojasnio je da je Evropska komisija razočarana što je došlo samo do “tehničkog izvještaja” u parlamentarnoj istrazi o aferi “Snimak”; što nije, do kraja, raščišćeno pitanje političke odgovornosti funkcionera. On vjeruje da će Crna Gora i dalje raditi na istraživanju te pojave, i da “nije isključeno da će se pojaviti dodatni dokazi“. Zbog toga, kako je rečeno, istražni organi treba da nastave potragu za dokazima o zlouporebi sredstava - “ukoliko se pojavi osnov za to”.
Kada se, međutim, radi o Srbiji, File govori drugačije. Nedavno je u odgovoru na pismo lidera DS-a Dragana Đilasa, poručio kako EK smatra da je neprihvatljiva praksa da se u medijima objavljuju podaci iz istraga u slučajevima korupcije, kao i da se najavljivanjem hapšenja utiče na javno mnjenje. A upravo je to, gotovo decenijska praksa u Crnoj Gori. File naglašava da “takvi postupci predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti i nepoštovanje zaštite podataka o ličnosti”. Dakle, to je udar na ljudska prava.
Svoja razmišljanja o medijskim aferama iznio je ovih dana i naš premijer. On je govorio o aferi “Crne trojke”, poručujući da ona mora da dobije svoj epilog: ili Veljović ili Brajušković u zatvor! Dakle, “ili jedan ili drugi”. Ali, soluciju - da obojica završe u zatvoru ili obojica i još neko s njima, ili niko, premijer ne razmatra. Da li je Đukanović svojom izjavom povrijedio nezavisnost suda i pretpostavku nevinosti? Svi su izgledi da jeste. I nije. Zašto jeste, a zašto nije?
Ako su štampa i opozija presudili prije sudskog epiloga (ako do njega uopšte i dođe), zbog čega i premijer ne bi imao pravo da to javno komentariše (mada time krši pretpostavku nevinosti)? Ali, pošto to, prema Fileu, ne važi za Crnu Goru, nikome ništa. Pa, zar v.d. državni tužilac, koliko juče, u sred Parlamenta, na kontrolnom saslušanju, nije izvrijeđan i optužen da je – korumpiran. Bio je to populizam na djelu. Crnogorska varijanta, naravno.
U populizmu, barem, imamo tradiciju. I tzv. „stara politika“, dok nije srušena u AB-revoluciji (1989), koristila je širok repertoar tehnika za (ne)rješavanje afera i „vrućih tema“. Kada postane jasno da se ne može „ni tamo, ni ovamo“, uvijek se nađe neka mudra glava i predloži da se mijenja „ metod rada“. Ili, formira komisija ili neki anketni odbor, koji treba, kad sagleda stvari u kontekstu, da predloži mere i radnje. Što je praktično značilo: nikad u dom. Ali, sjećamo se iz tih „revolucionarnih dana“ i jednog drugačijeg primjera. Naime, kada je pala „stara vlast“, i u skupštinsku salu se uselili mitingaši, tadašnji Republički javni tužilac, Božidar Vuksanović (nije riječ o aktuelnom imenjaku, bivšem direktoru policije), sačuvao je obraz crnogorskom pravosuđu. Na hajku da se „smjesta“ pohapse smijenjeni državni dužnosnici, zbog odluke da se na Žutoj gredi baci suzavac na nikšićke radnike, koji su krenuli u Titograd da ruše vlast na ulici, Vuksanović je u Skupštini Crne Gore, na saslušanju pred TV kamerama, kazao: Nema hapšenja po političkim potjernicama. I ostao - zaboravljen!
Ne znam imamo li danas nekog sličnog onom Vuksanoviću, ili je zaista neminovno da gotovo svako anketno okupljanje preraste u populizam. Kako većinu tih odbora čini vladajuća koalicija, oni koji ne mogu progurati svoje zaključke, vrijeđaju ljude. I prisutne i odsutne, i svoje političke neistomišljenike i svakog živog. Često prozivaju one koje treba uhapsiti, i određuju koga abolirati. Kakve li onda svrhe imaju kontrolna saslušanja - pita se jedan ovdašnji komentator. I te kako imaju! Pogotovo, pred izbore. Imajući u vidu sva ova dešavanja, pitamo se: Da li je danas moguće da uistinu zaživi pravilo da niko nije kriv dok se na sudu ne utvrdi suprotno? Da je i sloboda izražavanja mišljenja, kao i svaka druga sloboda,ograničena pravima I slobodama drugih. File zna.
(rtcg.me)
