Jergović u tekstu objavljenom u "Jutarnjem listu" navodi da smo prvi put primijetili da je više nema 1978, u vrijeme one velike Titove turneje po Sovjetskom Savezu, Kini i Sjevernoj Koreji.
"Maršal je stajao uz našeg prijatelja Kim Il Sunga, sam i zamišljen, i uzaludan je bio svaki protokolarni trud da se prikrije njena odsutnost. Od tada, pa do dana današnjega, trajala je i trajaće velika javna intriga o prirodi Jovankinog grijeha i o razlozima njezina nestanka", piše Jergović.
On navodi da je svaka riječ koja se u posljednjih dvadesetak godina objavila o Jovanki Broz i o njenom mužu bila pornografija. Drugačije se o njoj nije znalo i nije htjelo govoriti.
"Ono što je, međutim, zanimljivo, i čega gotovo da i nismo bili svjesni: Jovanka Broz svih je tih godina, mjeseci i dana bila živa. Možda je čitala novine, sigurno je gledala televiziju, i poput aveti kretala se po prašnim prostorijama napuštenog komunističkog dvora. Bilo je tu više adresa, više kuća i dvorova, nju su ostavili u jednome, više nije važno kojem, i u jednom trenutku više nijesu znali što bi s njom", piše Jergović u tekstu u "Jutarnjem listu".
Jergović navodi da su se u prvom naletu nakon Titove smrti neki i iživljavali nad njom, kao i da je i poslije toga Jovanka bila tretirana uglavnom kao živi komad namještaja, koji trune i crvotoči, i ne treba nikome više.
" Titov pisaći stol, kanabe na kojem je odmarao stare kosti, i njegova žena nikome nijesu trebali. Osim paranoicima i pornografima".
On piše da su Jovanki Broz nudili da govori, da se požali i da izabere stranu u jugoslovenskim ratovima, a ta će joj strana onda omogućiti dobar i siguran život, dostojan njene patnje, koju će izmisliti, i kojom će optužiti drugu stranu i svoga pokojnog muža, i tako otkupiti ugodnost i komfor penzionerskih dana.
"Ona je to odbijala, i radije je živjela kao smjerna balkanska udovica, koja će svake godine, na dan muževljeve smrti, obilaziti njegov grob, isplakati suzu-dvije, spustiti buket i krenuti kući".
Jergović navodi da je 35 godina Jovanka Broz živjela okružena mržnjom i prezirom, kao i da su "u patrijarhalnoj matrici udovice slavnih muževa ili su nevjerne, ili su krive za njihove grijehe".
"Koliko smo samo puta čuli da ni Slobodan Milošević ne bi bio onakav da mu nije bilo onakve žene... A sada će se po septičkim jamama internetskih foruma, i među komentarima anonimnog ološa po srpskim i hrvatskim veb portalima, orgijati nad njenim mrtvim tijelom. Oni će obaviti ono čime su se u neka pristojna vremena bavili grobljanski crvi. A Bog, ili dobar slučaj, htio je da Jovanka Broz umre baš 20. oktobra, na dan oslobođenja Beograda od fašizma. Taj joj epitaf niko ne može oduzeti", zaključuje Jergović.
