Mostovi spajanja i klanci razdora

Eto, nije baš mnogo boljelo, iako je bilo prvi put. Zastave duginih boja zalepršale su centrom Podgorice, horski glasovi onih drugačijih začuli su se, prvi put javno, na prostoru ispred Skupštine. Kao i poruke tolerancije i suživota raznorodnih, pa je i glavni grad Crne Gore konačno ušao u mapu evropskih centara gdje je održana Parada ponosa.

Ali, bilo je i suza juče u centru Podgorice. Neki su plakali od muke što je uopšte održana parada bestidnosti, kako to milozvučno označi mitropolit Amfilohije prije neki dan. Oni drugi, obični građani iz kraja preko Morače, plakali su kao kolateralna šteta suzavca, kojim je policija pokušala da spriječi horde mržnje, koje se u policijskim saopštenjima umilno nazivaju ekstremnim navijačkim grupama.

Nije, srećom, bilo bliskog sudara svjetova. Crnogorska država je reagovala - ne saopštenjima i miroljubivim porukama - nego dobro vođenom, koordiniranom akcijom obučenih policijskih snaga. Možda je među onim policijskim oklopnicima, spremnim da podmetnu grudi da bi zaštitili Prajd, bilo i onih kojima se, narodski rečeno, stomak diže od tih pedera i lezbejki, ali su pokazali da je snaga države upravo u bespogovornom poštavanju policijske profesionalne etike – služi i zaštiti. Branili su drugačije od drugih, pa i one ulične borce od sopstvenih djela, što jeste temelj onoga što volimo nazivati čojstvom i junaštvom.

Crna Gora će, nema sumnje, zbog organizacije Parade dobijati u narednim danima pregršt riječi hvale sa važnih međunarodnih adresa; ko zna, možda će se čak i poslovično oprezni Štefan File ohrabriti da javno čestita. I zaista, dobro odrađena šetnja, tek nekoliko desetina lakše povrijeđenih tokom violentnih protesta – to je možda i najbolje organizovani Prajd u ovom balkanskom dijelu Evrope.

Ali, ovdje nijesu bitni ni Brisel, ni EU; ni File, ni Baroso, još manje evropski pozitivni štrikovi na pregovaračkim poglavljima, nego Crna Gora i njena budućnost. Prije svega, važno je razlučiti da li je jučerašnja uspješno okončana Parada ponosa bila samo dobro organizovana predstava ili prvi znak da ovdje sazrijeva i pokazuje se klica tolerancije; znak da društvo može da živi u različitostima.

Snaga države i snaga ličnog primjera: U jutarnjim časovima centar Podgorice djelovao je, uz kordone uniformisanih ljudi i zvuk policijskih sirena, kao neki zabranjeni grad.  Stotine teško oklopljenih policajaca, organizovanih u većim grupama na svim prilaznim punktovima, ljudi koji su tiho prilazili mjestu okupljanja, sve je to nekako podizalo napetost i podsticalo zebnju da bi to mogao da bude još jedan težak dan.

Zato valja razumjeti onaj zvuk olakšanja, pa i trijumfalizma organizatora, kada je sve okončano. "Crna Goro i LGBT osobe - uspjeli smo! Od današnjeg dana više nismo nevidljivi, osvojili smo ulice ovoga grada, od danas su ove ulice i naše ulice", poručio je, nakon polusatne šetnje povorke Bulevarom Svetog Petra Cetinjskog, vidno uzbuđeni Danijel Kalezić iz Queer Montenegro. U zanosu je mlađani Kalezić smetnuo s uma da suština okupljanja nije bila u osvajanju ulica nego u dijeljenju sa drugima, kao što parada nije bila radi paradiranja, nego slanje poruka.

I ključni predstavnik izvršne vlasti, Suad Numanović, ministar za ljudska i manjinska prava, nije krio olakšanje i zadovoljstvo, kao da se i sam pribojavao hoćeli sve proteći u redu. „Ne samo mi koji smo se danas okupili već i svi građani Crne Gore pokazali su visok stepen demokratije i tolerancije – poručio je Numanović okupljenim učesnicima povorke.

Za razliku od evropski uzdržanog Mitje Drobniča, ambasador Holandije Laurent Luis Stokvis bio je ushićen i poručio da je „ovo veliki uspjeh i da je srećan što je učestvovao u današnjoj šetnji“.

Neko će, možda, pomisliti da je egzaltiranost nadvladala racio procjene. Kada se pogledaju brojke, možda ima razloga za nešto uzdržaniji pristup: tek malo više od stotinjak šarolikih i raspjevanih pripadnika, kako se to kaže LGBT populacije; baloni, zastave duginih boja, muzika, parole mira i pomirenja... Uz njih dio aktivista nevladinog sektora, desetak uglednih djelatnika iz kulture, novinari na zadatku i novinari svojevoljno...

Sve skupa: dvjesta duša na dva kilometra – je li to malo i za malu Crnu Goru?

Ili, ipak, sasvim dovoljno za početak? Jer, suština okupljanja u Podgorici nije bila u brojkama, niti u masi istomišljenika nego u demonstraciji slobodne šetnje. I snazi primjera.

Zato je bilo važno – ne manje od dobro organizovane policije - što su Bulevarom Svetog Petra Cetinskog prošetali i ministar Đukanovićeve vlade, Krivokapićeva „zastupnica“ i Vujanovićev „zastupnik“, što se pojavio predsjednik jedne parlamentarne stranke Andrija Popović, kao i državni službenici, predstavnici NVO sektora, pojedini članovi stranaka, istaknuti javni djelatnici, ali i oni obični građani drugačijeg seksualnog opredjeljenja od LGBT populacije. I zato je šteta što juče nije bilo više onih važnih na ulici, čak i ako se ne podnose međusobno. Da se pokaže da mogu i moraju zajedno.

Duhovni centri mržnje: Problem je, međutim, što je juče u Podgorici bila bučna i dobro vidljiva i ona drugačija Crna Gora, koju su predstavljali mladi ljudi sa fantomkama na glavama i jedom u srcima. A njih je bilo makar pet puta više nego ponosnih šetača.

Zvanični podaci govore da je tokom nereda koje su organizovali protivnici Prajda uhapšeno šezdeset momaka; trećina od njih su bili – maloljetnici. Dio budućnosti Crne Gore! Od raznih grupa policija je prethodne večeri oduzela dvadesetak molotovljevih koktela, nekoliko ručno napravljenih eksplozivnih naprava, mnogo hladnog oružja... Jedan od tih mladih ljudi punih bijesa, petnaestogodišnjak, i danas leži u Kliničkom centru u Podgorici, jer je nespretno rukovao bombom koju je spravljao „da dočeka pedere“.

I to je dio Crne Gore, one koje nema na državnim razglednicama, a koja je tu, sa nama. Koji sat pred okupljanje, tridesetak mladića, sve sa priručnim naoružanjem, sa tamnim kukuljicama na glavama da im se lice ne prepozna, okupilo se u porti Hrama Hristovog Vaskrsenja. Nakon što ih je policija uočila, kada su se pojavili SAJ-ovci, povukli su se  u Hram, kao u duhovni centar,  i pridružili se masi vjernika. Koji sat kasnije divljali su podgoričkim ulicama.

Slike jučerašnje tako podsjećaju na slike iz dalje prošlosti, kada je Arkan sa tigrovima hodočastio Cetinjski manastir sa Amfilohijem, da se nadahne idejama o zatiranju različitosti. Kako juče, tako mnogi činodejstvuju i danas, ne samo unutar Srpske pravoslavne crkve, ne samo u redovima najkonzervativnijih ili ekstremnih partija i političkih udruženja - već i mimo organizacije, u okrilju svojih domova. Da li su roditelji onog tinejdžera što je pravio eksploziv u kući znali što im dijete radi ili su ćutke gledali kako im se sin sprema da pobijedi neprijatelja?

Ili je to inercija davno pokrenute mržnje, matrice koja silom utjeruje poželjan model života? Do samo prije koju godinu, đaci su u crnogorskim školama učili da su za raspad Jugoslavije isključivi krivci Slovenci i Hrvati; da su za sva naša stradanja krivi samo oni drugi, drugačiji, politički, vjerski, nacionalno... Koliko je profesora crnogorskih škola učilo djecu da treba mrzjeti drugačije i druge, koliko je mladih godinama slušalo poruke mržnje političke elite?

Današnja nezavisna Crna Gora danas je svakako znatno drugačija od one jučerašnje zavisne, ratnohuškačke Crne Gore, ali nije uklonjeno svo ono posijano sjeme mržnje, učenje koje i danas propovjedaju neki političari, samozvani duhovnici i nacionalni ili vjesrki bardovi. Zato smo juče, kao posljedicu ranijeg života, ponovo živjeli paralelnu realnost: priču o mostovima koji spajaju rastavljene i priču o našim klancima razdora.

Društvo na potezu: Parada je bila i prošla. I bilo je, makar na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog – OK. Pokazali smo da možemo, makar jedan dan, da živimo kao normalni svijet i da neki ne moraju da saginju glavu, da se kriju zbog svoje različitosti.

Ali, valja živjeti i za naredne dane; boriti se za poštovanje prava na različitost jer ona rulja mladih ogorčenih ljudi, koji su, na žalost, bili - iskreno i u dubini duše - spremni da žrtvuju i svoje živote samo da drugima ne dozvole da žive, pokazuje da su korijeni zla i primitivizma ostali unutar crnogorskog društva, kao neki maligni tumor koji jede zdravo tkivo.

Uspješno okončana šetnja centrom, prva Parada ponosa u Podgorici dokazala je da dio Crne Gore ima snage i mogućnosti da prihvati različitosti, da su institucije sistema konačno spremne i sposobne da stanu u zaštitu manjina svih boja, nacija ili seksualnih opredjeljenja. Ali i da smo na početku, da se lekcije suživota moraju ponavljati svaki dan i da bi valjalo da konačno, umjesto pjevanja mantre o crnogorskom čojstvu i junaštvu, počnemo da – od kuće, škole, maliih druženja i velike politike  – stvarno živimo etiku čojstva i junaštva.

Draško ĐURANOVIĆ

FOTO: Balša Rakočević i novinari PA