Piše: Nataša NELEVIĆ
Situacija u samoj završnici predstave „Njegoš i ja“ na sceni CNP-a, gdje je ovaj autorski projekat Paola Mađelija (koprodukcija CNP-a, Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Kotor Art-a) premijerno izveden 11. oktobra, otprilike je ovakva: mi (publika) sjedimo oko „isušenog bazena“, tik uz ivicu, a dolje, na njegovom dnu, pravi je šareni, veseli rusvaj od jabuka, kofera, polutki limunova, loptica, čaša, stolica, raznih rekvizita… Čak i da se ovdje ne referiše na Kišov „Peščanik“, opet bi nas ovaj prizor možda naveo na poređenje sa njim – i ovi predmeti i ovi junaci na dnu bazena izgledaju kao da ih je voda za sobom ostavila kad se povukla. Samo što ovdje nije bilo nikakvog mora. Ovdje je bio pun bazen ljudskom rukom stvoren. Ovdje se dogodila kulturološka kataklizma.
„Bazen“ u CNP-a je „izdubljen“ na Velikoj sceni za potrebe ovog projekta. Ali, u Kotoru (gdje je praizvedena 20. jula u okviru Kotor Art-a), ova predstava je igrana u pravom „isušenom“ bazenu – bazenu Hotela „Fjord“. Značenje ovog prostora igre objašnjava se u predstavi: Hotel „Fjord“ se apostrofira kao tipičan spomenik lokalne anti-kulture. Zidalo se, planiralo se, živjelo se, grabilo se, konzumiralo se bez rešpekta prema kulturnim i prirodnim resursima i nasljeđu – eto, to bi mogla biti najopštija i najkraća definicija kulturološke kataklizme o kojoj je ovdje riječ. A isušeni bazeni, poput ovoga u Hotelu „Fjord“, ostali su kao ružni i cinični spomenici anti-kulturnih, neodrživih projekata jedne epohe. Sad kad smo na dnu praznog bazena, ostaje nam da razmišljajmo o tome kako smo se našli tu gdje smo se našli i šta smo to važno u međuvremenu potrošili i izgubili. I to je, uglavnom, ono što se događa na dnu bazena u kojem je smještena ova grupa junaka - učesnika predstave „Njegoš i ja“: sam reditelj Paolo Mađeli, Ljupčo Konstantinov kao autor muzike, Karmen Bardak kao jedna netipična kelnerica, Aleksandar Radulović kao tipičan policajac, Maja Pelević kao intelektualac/pisac i direktor pozorišta i, na kraju, i jedna simpatična i nimalo nezanimljiva šnaucer(ka) Greta koja je u svakom trenutku to što jeste.
„Njegoš i ja“ je fragmentarna predstava koja kombinuje fikcionalne, diskurzivne i autoreferencijalne elemente, koje sve na okupu drži svijest reditelja koji se u ovom bazenu (koji u tom smislu može označavati i prostor jedne subjektivne svijesti) pojavljuje kao reditelj (ove predstave i jedne koja se nije desila), kao meštar od igre, dirigent. Njegova svijest je ta koja u prostor igre priziva i oprisutnjuje događaje i ljude koje je sreo prilikom svoje prve, davne, romantične posjete Crnoj Gori; koja uvodi citate, ekskurzuse o revoluciji, nacionalizmu, umjetnosti, kulturi i nekulturi, svim onim pitanjima koja se tiču anti-kulture u najširem smislu i koja mogu biti značajna za razumijevanje onoga što se nama, ali i drugim, prije svega eksjugoslovenskim narodima dogodilo u zadnjih pola vijeka. U jednom uglu Ljupčo Konastantinov „uživo“ poentira emocije i muzički organizuje sve ove elemente koji se, konačno, svi stapaju u neku vrstu subjektivnog svjedočenja o sunovratu kulture, o lošem gazdovanju duhovnim nasljeđem, o duhovnom srozavanju, u melanholičnu, nostalgičnu ličnu ispovijest o anti-kulturnoj kataklizmi.Ali, možemo imati problem upravo sa ovim centralnim gledištem i iskustom koje nam se, kao važno, želi prenijeti. Može nam to gledište suviše ličiti na opšta mjesta o propadanju duhovnosti i sunovartu kulture. Na kraju, i Njegoševa pozicija ostaje odveć stereotipna jer se on, konačno, ovdje ipak pozicionira samo kao paradigma duhovne nadmoći, kojoj se pristupa spolja, uprkos tome što se takav pristup pokušava kritikovati. Na mahove nam se čini i da čujemo neke didaktičke akcente koji nam mogu biti neprijatni – ma koliko nam se dopadalo suočavanje sa „izvanjskom“ percepcijom nas samih, ne dopada nam se kad se one kreću ka banalnom.
„Njegoš i ja“ je šarmantna predstava, moderna, lateralna, lijepa (scenograf Hans Georg Šafer, kostimograf Leo Kulaš), nekad uzbudljiva na planu korištenja scenskih znakova, a naročito na govornom planu (dramaturškinja Željka Udovičić), gdje su najuzbudljivi upravo diskurzivni umeci o epohalnim pitanjima koja nas opsjedaju. Ipak se čini da to nije predstava zbog koje ća nam se, ujutro kad se probudimo, učiniti bliskiji, razumljiviji i drugačiji naš mali svijet koji je ostao zaglavljen na dnu isušenog bazena.Foto: CNP/D.Miljanić
