Tu, nedavno je crnogorska javnost saznala da će Crna Gora u doglednoj budućnosti dobiti Muzej žena. Globalno gledano, ničeg subverzivnog nema u tome naumu. Srećni narodi imaju i muzeje čokolade, erotike, ogovaranja, svega i svačega, a što se muzeja žena tiče, to je odavno već mejnstrim, civilizacijska tekovina, dakle – ispričana priča.
I naš se narod, reklo bi se, pokazao dorastao toj ideji. Čim se pročulo, uslijedile su „pozitivne reakcije“. Ispostavilo se da se svi tome baš radujemo. I to je dobro, samo – radujemo li se svi istoj stvari?
Prije par godina izvjesni gospodin sa izrazitim osjećanjem pijeteta prema crnogorskoj ženi „kao takvoj“ nije žalio truda da iskontaktira i okupi nekoliko crnogorskih feministkinja kako bi ih iz prve ruke oveselio viješću da je sa grupom istomišljenika inicirao podizanje spomenika Crnogorki na Cetinju. Sastanak je protekao u stilu ko u klin ko u ploču. Dotični gospodin je uglavnom mahao nekakvim debelim elaboratom, samoushićivao se vizijom budućeg spomenika i izlistavao imena svih mogućih glasovitih institucija i još glasovitijih pojedinaca koji su, navodno, podržali ovu ideju. A ideja je bila otprilike ovakva – podići na što uzvišenijim mjestu najmonumentalniji spomenik ikad viđen na tlu male Crne Gore, koji će na neki način sintetizovati fizička i moralna svojstva Njegoševe majke, Bogorodice Filermoske i Jelene Savojske. I pošto je ideja bila takva kakva je bila, sastanak se završio neslavno. Gospodin je bio iskreno uvrijeđen i krajnje zbunjen: nije mu bilo jasno što to ovim ženama smeta da se stisnu pod njegov divno uzdignuti barjak.
Dosta je vremena od tad proteklo i pošto takav spomenik na Cetinju nije, srećom, još nikao, moguće je i da se gospodin u međuvremenu ohladio. Ali, ako se on ohladio, njegova ideja sigurno nije: ona je od one vrste besmrtnih ideja kojima naš narod neće nikad dati da se ohlade. I eto… Dok se sad na jednoj strani s razlogom radujemo osnivanju Muzeja žena, na drugoj strani s još debljim razlogom strahujemo od povampirenja ove ideje, u ovom ili nekom srodnom obliku.
Muzej žena mogao bi biti dobra prilika da oljudimo svoj istorijsko-identitetski diskurs, da integrišemo iskustva i vrijednosti koja nam tako dramatično fale, a koja su vezana za sferu privatosti i žensko istorijsko nasljeđe. Ali, s punim pravom treba strahovati da će to biti teška borba. Među onima koji su „toplo pozdravili“ ideju osnivanja Muzeja žena mora biti da je visoki procenat onih koji budući Muzej žena zamišljaju kao mjesto hodočašća ženskim kreaturama po recepturi dotičnog gospodina. Treba strahovati jer je lakše proći kroz iglene uši, nego toga gospodina i na hiljade njemu sličnih uvjeriti da je njihova poštovanje prema Crnogorki „kao takvoj“ najobičniji falsifikat. Fasifikat poštovanja i falsifikat objekta poštovanja. I to ne ni naročito originalan falsifikat - koji to patrijarhat ne voli poslušne žene i nije spreman da ih okuje u zvijezde i podigne im spomenik na najuzvišenijem mjestu?
