Na predstojećoj dodjeli "Zlatnog globusa" u Los Anđelesu, jedan od najpopularnijih, najkontroverznijih i najduhovitijih američkih filmskih autora, trostruki oskarovac Vudi Alen, dobiće nagradu "Sesil B. Demil" za doprinos svjetskoj kinematografiji.
U intervjuu za "Volstrit žurnal" otkrio je razloge zbog kojih i poslije četiri decenije velike karijere, u 77. godini, i dalje snima filmove, i zašto su mu nagrade manje važne:
- U psihijatrijskim institucijama, pacijentima često daju da pletu korpe ili da se bave grnčarstvom. Za mene je pravljenje filmova kao terapija. Nije zdravo kada ne snimam, jer tada sjedim sam sa svojim morbidnim mislima i strahovima. Snimanje djeluje terapeutski, jer se suočavam sa problemima koje mogu da riješim, suprotno životnim zavrzlamama koje nemaju rješenje ili je ono veoma loše. Uživam radeći, to je moj način da pletem korpe.
Vudi Alen rođen je u Njujorku, u jevrejskoj porodici austrijsko-ruskog porijekla, a odrastao je u Flatbušu, u Bruklinu, i već kao dijete umio je da zadivi okolinu čarobnim trikovima. Sa 16 godina počeo je da piše duhovite tekstove za Davida O. Albera, koji ih je prodavao kolumnistima u novinama, i za tadašnje zvijezde komike.
Od prvog zarađenog novca upisao je studije komunikacije i filma na Univerzitetu u Njujorku, i promijenio ime u Vudi Alen. U 19. godini već je pisao za „The Ed Sullivan Sho“ i počeo da nastupa kao stend-ap komičar. Prvi scenario prodao je 1965, i po njemu je snimljen film "Šta ima novo, mačkice?", u kome je jednu od glavnih uloga igrao Piter Selers.
Njegova komedija "Sve što ste oduvjek željeli da znate o seksu (ali niste smjeli da pitate)", koja je postala svjetski hit i mnogo bolje prošla kod publike nego kod kritike, najavila je Vudija Alena kao novu holivudsku zvijezdu. Poslije filmova "Spavač" i "Ljubav i smrt" napravio je preokret u karijeri i okrenuo se ozbiljnim i realističnim temama - tragikomedija "Eni Hol", za koju je 1978. dobio dva Oskara (za scenario i režiju), donijela mu je slavu i poziciju velikog autora.
Ali Vudi Alen nije došao na svečanu ceremoniju da primi najveću filmsku nagradu, jer je u vrijeme kada se dodjeljivao Oskar obično svirao sa svojim bendom u jednom restoranu i, kako je objasnio, nikako nije želio da otkaže svirku! Dajana Kiton, koja u filmu igra glavnu junakinju, dobila je Oskara za glavnu žensku ulogu.
Od tada, jedan od najekscentričnijih filmskih stvaralaca povremeno je snimao i drame, po uzorima na svoje idole, Ingmara Bergmana i Federika Felinija, a prvi od 13 filmova u kojima će igrati sa Miom Farou „A Midsummer night's se comedy“ snimio je 1982. Tih godina eksperimentisao je sa najrazličitijim žanrovima i originalnim pričama, među kojima su pseudodokumentarac "Zelig", fantastična komedija "Grimizna ruža Kaira", koja mu je donijela "Zlatni globus" i BAFTA nagradu za najbolji scenario.
Za tragikomediju "Hana i njene sestre" osvojio je trećeg Oskara za scenario, a film je u kategoriji komedije ili mjuzikla osvojio "Zlatni globus", i sa zaradom od 40.000.000 miliona dolara u američkim bioskopima postao njegovo najkomercijalnije djelo.
Poslije kreativne krize koja je trajala nekoliko godina, 1989. snimio je dramu "Zločini i prestupi", a onda su došli filmovi "Sjenke i magla", "Muževi i supruge" (dvije nominacije za Oskara), "Misterija ubistva na Menhetnu", "Meci iznad Brodveja", "Moćna Afrodita", "Razarajući Hari", jedini mjuzikl koji je snimio "Svi kažu volim te", "Hari van sebe", "Biti najbolji", "Prokletstvo škorpiona od žada", "Ljubav i sve ostalo".
Od 2005. i triler drame "Završni udarac" posvetio se romantičnim ljubavnim pričama - "Ponoć u Parizu", "Ljubav u Barseloni", "Rimu, s ljubavlju" koje su osvojile simpatije gledalaca širom svijeta, ali ne i kritike. Da bi dokazao da još može da pravi ozbiljan film, kako je izjavio, snimio je dramu „Blue Jasmine“ sa Kejt Blanšet, kojoj se za ovu ulogu prognozira Oskar, i Alekom Boldvinom.
Vudi Alen je rekorder po broju nominacija za Oskara (14), najdraži filmovi su mu "Grimizna ruža Kaira", "Muževi i supruge" i "Završni udarac", a sva filmska priznanja koja je dobio manje mu znače od svirke koju i dalje obožava. Nikada se nije pojavio ni na jednoj dodjeli Oskara (izuzev 2002, kada je došao da bi pomogao ugledu Njujorka poslije napada 9. septembra 2001).
- Ne želim da postignem besmrtnost kroz svoj rad. Želim da je postignem kroz svoje neumiranje. Neću da živim u srcima ljudi koji su me znali. Hoću da živim u svom stanu!
izvor: b92.net
