Već decenijama smo svjedoci eksponencijalnog ubrzanja tehnologije, što nas je od računara veličine sobe dovelo do sumanuto moćnih uređaja koje nosimo u džepu. Taj napredak je zavisio od toga koliko silicijumjskih tranzistora možemo da "naguramo" na čip.
Od početka informatičkog doba gustina tranzistora se udvostručavala otprilike svakih 18 mjeseci. Posljedica tog dugog marša minijaturizacije su sve manji, moćniji i jeftiniji uređaji. Ali, vladavina silicijuma moglo bi da se privede kraju, jer stalno povećavanje broja tranzistora po jedinici površine postaje sve zahtjevniji i skuplji zadatak kome, pritom, pada i učinkovitost. A i doći će se do granica fizički mogućeg, prije ili kasnije. Jedno od rješenja tog problema su ugljenikove nanocijevi - dugi nizovi atoma ugljenika hiljadu puta tanje od vlasi ljudske kose. Potencijalno, mogu trošiti manje energije i osigurati za red veličine bolje performanse od silicijuma.
Međutim, ni one nisu savršene - ne formiraju uvijek savršeno ravne linije, a dio njih ne može da se "isključi" kao što to običan tranzistor može. Tim sa Stenforda koristio je tehniku "paljenja" nesavršenih nanocijevi i ujedno osmislio kako da se zaobiđu druge nesavršenosti, uz pomoć složenog algoritma. Rezultat je vrlo skroman računar sa 178 tranzistora, koje može da broji i sortira brojeve. Moglo bi možda i više, da tim ima pristup boljim resursima...
No, i ovako su dokazali da je moguće napraviti računar s ugljenikovim nanocijevima, moćno otprilike kao i Intelov 4004, prvi silicijumski mikroprocesor s jednim čipom, koji se pojavio 1971. godine.
Foto: thefutureofthings.com
