Marketing za jednokratnu upotrebu

 

Može li Igor Lukšić učiniti ono što nakon Drugog svjetskog rata nije pošlo za rukom  prekaljenim veteranima Josipu Brozu Titu i Georgi Dimitrovu: da dio balkanskih država uveže u neku vrstu saveza ili unije?

Mediji su izvijestili da bi lideri Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, BiH i Makedonije trebalo da, na marginama tekućeg zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda,  razgovaraju o formiranju parlamentarne skupštine zapadnog Balkana i „mogućim zajedničkim djelovanjima“. Riječ je o razradi ideje o „Zapadnobalkanskoj šestorci“, koju je prošle sedmice prilično neočekivano obznanio crnogorski minstar vanjskih poslova Igor Lukšić. Državama na koje se inicijativa odnosi, Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija već je uputilo takozvani non paper, dokument o namjeri konstituisanja “Zapadnobalkanske šestorke“, skraćeno nazvane - G6.

Iako se proteklih dana naširoko pričalo o ideji formiranja G6, ostalo je nepoznanica što je stvarna pozadina priče: je li zaista riječ o ideji institucionalnog povezivanja država ili je u pitanju samo ad hoc projekat zajedničke akcije radi privlačenja novca iz međunarodnih fondova? Ili, možda, Crna Gora pokušava da sabira političke poene predstavljajući se kao lider regionalnog povezivanja?

Strah od „Nove Jugoslavije“: Tek što je predstavljena, Lukšićeva inicijativa o povezivanju dijela prostora Balkana dočekana je od nekih na nož. Zanimljivo, odmah su se oglasili oni kojih se inicijativa i ne tiče.

- Ideja nove Jugoslavije, pa i krnje Jugoslavije, nema nikakve šanse, požurio je da zaključi Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske i posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ. I nekadašnji ministar spoljnih poslova Hrvatske Mate Granić dijeli Mesićevo mišljenje, za njega je neka nova balkanska unija - čista utopija.  

Drugi susjedi – koje, za razliku od Hrvata, inicijativa životno dotiče - iskazali su, da kažemo diplomatski, mlaku i uopštenu podršku priči iz Podgorice. U Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine su načelno poručili da ta država „podržava svaku inicijativu koja doprinosi dobrosusjedskoj saradnji“, ali nijesu propustili da napomenu kako o modalitetima tek valja raspravljati. Sa djelimičnim odobravanjem je reagovano iz Prištine. Azem Vlasi, savjetnik Vlade Kosova, smatra da je dobrodošla inicijativa o tješnjoj saradnji zbog „ekonomskih i trgovinskih interesa, kao i interesa mira i stabilnosti“. Iskusni albanski političar ipak je upozorio da „nije preporučljivo“ nikakvo institucionalno formalizovanje ili stvaranje „neke mini EU“.

Iz Beograda, Tirane i Skoplja za sada nema zvaničnih reagovanja pa se sedmodnevno ćutanje na zvaničnu inicijativu Podgorice može tumačiti kao signal neke neizrečene rezervisanosti.

Nekorisne nejasnoće: Već prve reakcije ukazuju da inicijativa iz Ministarstva vanjskih poslova nije baš dobro shvaćena ili pak nije dobro obrazložena. Što bi rekli marketing stručnjaci: loša prezentacija -  nerazumljive poruke.

A onda su, sasvim prirodno, bila nužna pojašnjenja. „Niti sam bio niti jesam jugonostalgičar, niti inicijativa ima veze sa formiranjem konfederacije ili neke balkanske unije“, pokušao je ministar Lukšić da stiša prve glasove nerazumijevanja iz susjedstva. Dodatno obrazlažući vlastiti prijedlog, Lukšić je rekao da će “akcenat biti na infrastrukturi, smanjivanju transakcionih troskova za građane i privredu te daljoj regionalnoj saradnji u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala”.

Naravno, Igor Lukšić nije želio da igra rolu nekog novog ideologa balkanske konfederacije; sasvim je izvjesno da crnogorska inicijativa ne podrazumijeva stvaranje  naddržave na prostoru dijela Balkana. Uostalom, na nedavnom skupu u Pržnom - na konsultativnom sastanku političkih direktora Albanije, BiH, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Srbije – precizno je konstatovano da koncept regionalne saradnje, popularno natzvan „Zapadnobalkanska šestorka“,.ne podrazumijeva stvaranje novih regionalnih struktura. Prosto: projekat G6  bi se, kako se to birokratski kaže u saopštenju, „operacionalizovao kroz već postojeći Savjet za regionalnu saradnju“.

Tito i Dimitrov mogu, dakle, da ostanu dio prošlosti koju nove generacije neće ponavljati, makar, što se tiče ideje Balkanske konfederacije.  

U potrazi za suštinom crnogorske inicijative: Problem je, međutim, što osim nekoliko redaka iz inicijative, Crna Gora – čak ni u famoznom non paper dokumentu koji već cirkuliše u Njujorku i Briselu – preciznije ne otkriva model buduće saradnje šest zemalja Balkana.

Zato se zakonomjerno množe dileme, ali i sumnje u opravdanost crnogorskog projekta čak i prije nego što se našao na diplomatskom stolu. Jer, za regionalnu saradnju u borbi  protiv organizovanog kriminala nije baš životno važno formiranje šestorke: dovoljno je da se poštuju već potpisani bilateralni sporazumi o izručenju, da se nastavi razmjena operativnih policijskih podataka u zajedničkom interesu i da se ubrzaju već planirane zajedničke akcije policija.

Opet, što se tiče famoznog smanjivanja transakcionih troškova (čitaj: uspostave direktnog platnog prometa, odnosno direktnog plaćanja roba i usluga) potrebna je – ne balkanska šestorka – već balkanska politička volja državnih elita za dogovorom i razradom bankarskih modela. Kako ne bi, kao što je bio slučaj tokom posljednjih desetak godina, sve države gubile desetine milione eura bankarskih provizija koje su rado grabile strane banke, po pravilu, najjača evropska - Dojče banka.

Iz uopšteno formulisanih ciljeva najintrigantnijom se, makar na prvi pogled, čini ideja o zajedničkom nastupu u izgradnji infrastrukture. Činjenica je: sve države ex Jugoslavije imaju isti problem - nesposobnost da samostalno, iz brojnih evropskih fondova, izvuku novce za krupne projekte.

Primjeri Slovenije i Hrvatske, država članica Evropske unije, ukazuju da tamošnji ekonomski eksperti prosto nijesu bili kadri da iz eurofondova izvuku sva sredstva koja su čak bila opredijeljena tim državama. Regionalna saradnja država koje tek stupaju u zonu krupnih evropskih novčanih mreža mogla bi da ima pozitive efekte.

Ako premijeri Crne Gore i Albanije zajednički apliciraju za, recimo, regulisanje voda Skadarskog jezera; ili, opet, Crna Gora i Bosna zatraže kredit za krupan projekat željezničkog povezivanja na relaciji Bar-Čapljina – zajednički nastup bi morao da ima odjeka u Briselu i, što je važnije, mogao bi da istanji naslage para u evropskim trezorima...

Lijepo zvući, ali - ko je države Balkana i do sada sprečavao da sarađuju; ko je branio da, recimo, Crna Gora i Srbija zajednički kandiduju projekat autoputa koji bi spojio Crnogorsko primorje sa Beogradom i dalje sa Budimpeštom? Ako, koliko juče, nije bilo znanja, interesa i političke volje kod pomenute balkanske dvojke – ko garantuje da će svega toga biti u mnogo zamršenijem kolopletu balkanske šestorke?

Drugim riječima: za sve ove akcije o kojima je Lukšić govorio formiranje Balkanske šestorke nije neophodan uslov; zato inicijativa podpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova više liči na - plasirani politički marketing.

Politička pozadina: Kada se, jedan po jedan, odlome slojevi sa oblande Inicijative Ministarstva vanjskih poslova, ukazuje se ključni razlog ideje o formiranju G6 – politička korist i podizanje političkog rejtinga.

Tu se već ministru vanjskih poslova Igoru Lukšiću ne može osporiti domišljatost u prikupljanju pozitivnih poena. Za državu, ali i za njega lično. Jer, gledano kroz dioptriju međunarodne politike, Inicijativa o formiranju Zapadnobalkanske šestorke je u stvari poruka da zemlje regiona - ne čekajući ulazak u EU - mogu samostalno i paralelno da krenu u regionalnu saradnju. Dakle: riječ je o demonstraciji nove političke volje da saradnja država regiona ne treba – i ne smije - da zavisi od stepena evropskih integracija; da ovdašnji aspiranti za članstvo u EU neće čekati da im Brisel nameće obaveze, već su voljni, spremni i sposobni da se povežu sami.

Plasiranjem ideje o G6 ministar vanjskih poslova je – indirektno, ali ipak uočljivo - samokandidovao Crnu Goru za promotera i lidera regionalne saradnje na Balkanu u, kako to vole reći ovdašnji političari, „lokomotivu balkanskog povezivanja“. To je muzika koju Brisel voli da čuje. Možda je zato Lukšićeva inicijativa o formiranju G6 tako brzopotezno, čak i bez detaljnog proučavanja prijedloga, podržana direktno iz kabineta Štefana Filea. I zaista, kratkoročno gledano može da bude politički profitabilno za Podgoricu da bude predvodnik regionalne saradnje.

Zamke olako osmišljenog marketinga: Valja, ipak, biti oprezan čak i kada vas Evropljani tapšu po ramenu. Jer, posmatrano na duže staze - vezivanje Crne Gore za ideju „Balkanske šestorke“ krije i neke ozbiljne rizike.

U grupi šest zemalja Crna Gora je jedina država koja je već pregovora sa EU, zatvorila je dva poglavlja a do kraja godine iščekuje otvaranje dva nova, ključna poglavlja  - 23 i 24. Osim Srbije, koja je će najvjerovatnije početi pregovore u januaru 2014. godine, ostale četiri države su daleko i od predvorja EU. Bosna je sačinila studiju, ali nije odmakla ni korak dalje; Albanija jeste u NATO, ali je prošle godine Brisel ladno odbacio otvaranje pregovora; Makedonija, zbog spora oko imena sa Grčkom, je „na ledu“ još od 2005. godina; Kosovo nijesu ni priznale sve države Evropske unije pa su evropski pregovori za Prištinu daleka budućnost...

U tim podacima se krije kljčna opasnost koju može da otvori crnogorska inicijativa „Zapadnobalkanske šestorke“. Umrežavanjem u G6 Crna Gora se praktično vezuje za balkanske države - koje nijesu ni počele pregovore sa EU - i tako svojevoljno (!) rizikuje da ugrozi brzinu vlastitog priključenja EU.

Brisel je usvojio takozvani princip regate – ocjenjivanja i vrednovanja pojedinačnih dostignuća svake države ponaosob.. Kao da sada ovom inicijativom Podgorica traži reviziju, da se povrati princip paketa (vagona) po kojem napredovanje jedne države zavisi od  - situacije u regionu, susjednim državama. U Evropi je inače veoma jak takozvani izolacionistički lobi; ekonomska kriza samo dalje snaži odavno prisutnu unutar EU da treba usporiti ili čak završiti sa procesom proširenja. Prevedeno na jezik real-politike: Crna Gora bi, stvaranjem neformalne mreže, mogla sebe da zaplete.

Zato bi valjalo da Vlada Crne Gore, prije nego prelomi i svom snagom stane iza „Zapadnobalkanske šestorke“, dobro izvaga pozitivne i negativne efekte. Jeste, lijepo je biti lider u regionalnoj saradnji; da, poželjno je povući i susjede na evropski kolosjek, ali valja ipak razmisliti: da li je bolje biti prvak Druge lige G6 ili možda novajlija u Premijer ligi EU?

Draško ĐURANOVIĆ