Prvorazredna medijska politička senzacija u Hrvatskoj – a i Europi, u vezi s Hrvatskom – bila je koncem ovog ljeta kriza oko tretmana tzv. europskog naloga za hapšenje. Tim se povodom na Vladu RH digla kuka i motika, kako ona briselska, tako i domaće-opozicijska, da bi dešavanja tek ovih dana krenula prema smiraju.
Riječ je o pravnom aktu, naime, po kojem je zemlja-članica Europske unije dužna izručiti željenog optuženika, pa i svog državljanina, onoj drugoj članici koja ima jasne razloge da ga sama procesuira. Ali, pažljiv će čitatelj lako primijetiti da u prethodnoj rečenici upadljivo nedostaje riječ "svaka", a zato jer nipošto nisu sve zemlje-članice EU-a jednako obavezane na međusobnu lojalnost.
Zakon za Perkovića: Tome ćemo se aspektu svakako vratiti, nakon kratkog opisa događaja oko hrvatskog slučaja. Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a, Hrvatska je izmijenila 28. juna ove godine, dva dana prije ulaska u kontinentalni savez.
I tad je u zakon – već sravnjen s tzv. europskom pravnom praksom – uneseno da Hrvatska pristaje izručiti samo one svoje državljane koje netko traži za djela počinjena nakon ljeta 2002. godine. U novom obliku, tome zakon je u Hrvatskoj odmah nadjenuto ime Lex Perković, s obzirom na tumačenje da se njim, od izručenja Njemačkoj, štiti starog i poznatog domaćeg obavještajca Josipa Perkovića, uz još 18 manje poznatih hrvatskih državljana.
Perković je tražen zbog povezanosti s ubojstvom hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu 1983. godine. Ali, isti je agent nakon propasti SFRJ nastavio raditi za hrvatsku vlast, i ne samo kroz desetljeće Franje Tuđmana. Kao što to biva s (kontra)obavještajcima, njihove veze i spoznaje oduvijek i posvuda trebaju svakoj novoj vlasti, kao i onoj ranijoj, a te nove često su i ucijenjene starim odnosima. Zacijelo nije pogrešna procjena da u novim režimima iz igre otpadaju samo nesposobni agenti. Josip Perković očito je bio među boljima, i zadržao je poslovni status, pa tako i građanski – eno ga do danas na slobodi.
Pogrešni potezi hrvatske Vlade: Hrvatska vlada svakako je pogriješila nastojeći da na upravo šibicarski način neprimjetno proturi zakonsku izmjenu od svog politikantskog interesa, što uvelike dezavuira i potonju njezinu tvrdoglavost i opiranje kritikama i sugestijama da se zakonsko slovo vrati na prvobitno mjesto. Tvrdoglavost, doduše, zacijelo se više tiče lične kapricioznosti – čak iracionalne, kažu neki – premijera Zorana Milanovića. Ipak, moguće je i njemu pronaći djelomično opravdanje za takvu naknadnu reakciju, kao što ćemo vidjeti, dok za sam inicijalni pokušaj s podvalom to nije slučaj. Hrvatska se gurala u EU pod svaku cijenu, tako da sad i ovu neugodnost treba ubrojiti u integralni ceh.
Napuhivanje afere koja se inače dade riješiti kroz nekoliko razgovora na liniji Zagreb-Brisel, i to bez naročitih posljedica, međutim, valja pripisati konzervativnim, nacionalističkim strujama, ne samo u Hrvatskoj. One domaće, okupljene uglavnom u HDZ-u, nisu se bunile zbog Perkovića sve do prije koji tjedan, kad se problem dignuo na europsko-unijsku razinu. Dok je taj špijun bio koristan njima – kao i toliki drugi, bili čuveni ili anonimni – nisu se obazirali na njemački zahtjev za izručenjem. Neprincipijelni kakvi jesu, dohvatili su ga se tek otkad je njegov rani udbaški grijeh naoko moguće prikačiti svim SDP-ovcima.
Domaće bitke oko EU: HDZ danas napada SDP i kad ga se napadati treba – a ima toga dosta – i, još više, onda kad time čine Hrvatskoj štetu.
„Gdje vam je šef“, pitao je Milanović ovih dana HDZ-ovce u parlamentu, dodajući: „Da možda ne lobira za sankcije Hrvatskoj?“ A predsjednik najveće opozicijske stranke Tomislav Karamarko, koji i sam potječe iz obavještajnog miljea, nalazio se u tom momentu u Njemačkoj, prateći Angelu Merkel u njezinoj predizbornoj kampanji. Po načelu političke srodnosti, naime, unutar EU-a se određene stranke i njihova vodstva prilično intenzivno povezuju i djeluju, pa je to jednako slučaj, već odavna, između HDZ-a i njemačkog CDU-a.
Milanović, koliko god putra imao na glavi, precizno je upro prstom u epicentar podrhtavanja koje zaokuplja Hrvatsku. Njegovu prethodnu grešku oko zakona o nalogu danas koriste relevantni domaći i europski desničari, želeći oslabiti protivnike i ojačati veze među sobom, na čelu s agresivnom luksemburškom desničarkom Viviane Reding, povjerenicom za pravosuđe Europske komisije. Stvari ne treba mistificirati, dakako, ali te relacije doista nikom iole obaviještenom nisu enigma, i zato je na koncu i šef EK-a Hoze Manuel Barozo morao zatražiti od svoje suradnice da malo ublaži intonaciju te pomirljivo hrvatskom premijeru predloži nekakav dogovor.
Čekajući dogovor: Taj će se dogovor vjerojatno zaustaviti na točki u kojoj Hrvatska ipak neizbježno odustaje od ikakvog vremenskog ograničenja naloga za hapšenje, dok institucije EU-a pristaju na kasniji početak primjene novog zakona, npr. idućeg ljeta.
Time bi se stvorio dojam o nevelikoj važnosti slučaja i ležernom pristupu problemu, onda kad isti već bude riješen, a Hrvatska će biti pohvaljena zbog kooperativnosti. I, što se obično posebno naglašava, tako će se izbjeći neizravne sankcije, koje bi Europska komisija svakako nametnula Hrvatskoj. Barem, kao što se navodi, zaustavljanjem uplate od 80 milijuna eura za prilagodbu Šengenskom režimu.
Dvostruki aršini EU: Ostanak ispred vrata Šhengena doživjela bi vlada koalicije SDP-HNS kao veliki udarac, no Zoran će Milanović takvim doživjeti i popuštanje briselskom diktatu.
U nekoj mjeri s dobrim razlogom: na praktički bespogovorno izvršavanje naloga za hapšenje, uvedenog 2005. godine, obavezane su jedino (post)tranzicijske zemlje-članice EU-a, dok za starije to nije bilo predviđeno. Austrija, Francuska, Italija ili Luksemburg, da navedemo samo neke, iskoristile su pravo na vremensko ograničenje za primjenu naloga. Pa i Češka se uspjela izboriti, kritici usprkos, za primjenu na optužnice koje se tiču djela počinjenih tek nakon 2004. godine.
Volu nikad nije bilo dopušteno koliko Jupiteru, pa nije ni ovom prilikom. Izrazito nepravedno uvođenje dvostrukih mjerila pritom je sve karakterističnije za Europsku uniju, koja je startala teorijski s idealom egalitarizma, i otresla ga se demonstrativno na prvoj zahtjevnijoj krivini. Ukupno je u zemljama EU-a, od 2005. do 2011. godine, tako izdano oko 79 tisuća naloga, a izručeno je svega oko 20 tisuća optuženika. Institut zlosretnog naloga počiva na pretpostavljenom međusobnom povjerenju zemalja-članica koje pristaju na uzajamno prepuštanje određenih ingerencija nad svojim građanima, no čini se da taj osjećaj ne dominira.
Ne može ni dominirati, jasno, sve dok se zaoštravaju razlike među dijelovima saveza koji već nekoliko godina, kao što kažu, „vozi u dvije brzine“. Razlike se sastoje prvenstveno u ekonomskom utjecaju, a Hrvatska se i minimuma svog odrekla za vrijeme dugog procesa integracije u zapadnjačke ekonomsko-liberalne tokove, koji su kroz novije vrijeme na koljena bacili čak i jednu Sloveniju, tradicionalno poslovno stabilnu.
A da je hrvatska politička elita mislila o suverenitetu kad se za ljubav europske nacionalizirane konkurencije odricala od brojnih svojih prava, kao što su npr. subvencije za brodogradnju, ne bi se danas morala tako sramotiti zbog najobičnijeg špijunskog komoditeta.
Igor LASIĆ
