Suzane Jakobeit pažljivo slaže salate, sendviče istovremeno goste pekare poslužuje kafom i kolačima. Rad u pekari joj, kako kaže ova 32-godišnjakinja, predstavlja veliku radost i zadovoljstvo. Posljednje tri godine Suzane živi u Domu za osobe sa mentalnim poremećajima Augusta Hart u Lenepu, četvrti zapadnonjemačkog gradića Remšajda, piše Dojče vele.
Jakobeit za Dojče vele otvoreno priča o svojoj bolesti: "Meni je dijagnostikovan Borderlajn-sindrom, jedna vrsta poremećaja ličnosti. Uzimam ljekove i srećna sam što se moja bolest ne primjećuje", kaže Suzane.
I kod drugih radnika-bolesnika, koji žive u obližnjem domu i rade u ovoj pekari, ne naslućuju se zdravstveni problemi. Pekara je dio ustanove, koju je osnovala Protestantska crkva. Stručno osoblje, dakle pekari, poslastičari i prodavci se na prvi pogled ne razlikuju od pacijenata. Suzane misli da to pomaže da se uklone neke predrasude prema psihički bolesnim ljudima. Ona ne radi samo u pekari, nego i u maloj mašinskoj radionici doma.
"Mi smo ovde zamijenili uloge. Pacijenti su oni koji nešto daju, a gosti su oni koji primaju usluge", priča Monika Biner, specijalista za radnu terapiju i ističe kako je za pacijente ovakav pristup izuzetno važan, jer im daje osjećaj samopouzdanja. Neki pacijenti su se do te mjere prilagodili da su u međuvremenu ulogu učenika u pekari prepustili drugima, a preuzeli funkciju učitelja novim kolegama. Tako pacijenti druge pacijente podučavaju kako da ispeku dobar hljeb.
Kao kod bake
45-godišnji Kristijan Zojfcer izučava metodologiju obrazovanja u medicinskom sektoru. Prije toga radio je u jednoj lokalnoj pekari u kojoj se pecivo peklo na tradicionalan način. U ovom centru su aktivnosti oko stare zidane peći prerasle u pravu filozofiju. Kristijane Mersman-Pol iz uprave rehabilitacionog centra objašnjava da je peć mjesto gdje se nekad okupljalo čitavo selo, mjesto susreta. I kao takvo ona doživljava i ovaj centar.
"Peć poput furune, odmah nas je opčinila jer se ne radi samo o količini i brzini. Naše geslo glasi: usporiti, obratiti pažnju na trenutak. Nije važan profit nego trenutak u kojem hljeb izlazi iz peći", objašnjava Mersman-Pol.
Što raznovrsnija publika, to bolje
Pekara je od samog otvaranja u aprilu ove godine bila zamišljena kao projekt integracije za pacijente iz doma. Taj objekat ima funkciju mjesto koje spaja rehabilitacioni centar i ostatak grada. "Otvorili smo i nova radna mjesta, stanovnici obližnjeg naselja ovde mogu da kupe hleb i kolače, a u međuvremenu je ovde nastao i pravi mali kulturni centar", objašnjava Mersman-Pol. Koncerti i predstave, koje se ovde održavaju, dodatno brišu nevidljive prepreke između života u rehabilitacijonom centru i "normalne" svakodnevice.
Neobična pekara ljude privlači pozitivnom energijom. "Mi smo ovde već ugostili jednu crkvenu grupu koja je pohađala seminar pripremanja hleba, a ugostili smo i djecu iz jednog vrtića", kaže Mersman-Pol. I to je ono što je dobro za svaku uspješnu inkluziju. Što raznovrsnija publika iz raznih segmenata javnog života, to bolje, kažu autori projekta i radnici-pacijenti pekare.
Izvor: DW.DE; b92.net
