Na ulazu u Cetinjski manastir, stožerno mjesto crnogorskog državnog nasljeđa, turiste i sve znatiželjne namjernike dočekuju brojna upozorenja: zabranjeno slikanje, zabranjeno pušenje, zabranjen ulazak u suknji, zabranjen razgovor mobilnim telefonom…
Fali samo ključna napomena - zabranjen pogled na original freske iznad glavnog ulaza u Cetinjski manastir! Jer, freska iznad ulaza, prva slika koja dočekuje turiste, novokomponovano je djelo. Neimari Srpske pravoslavne crkve samoinicijativno su, bez odobrenja nekadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture, poperili iznad ulaza novi - cinici bi rekli - stariji i ljepši freskopis. Tako je netragom nestala, bolje rečeno dlijetom je obijena, originalna, stara freska majstora Đinovskog iz daleke 1886. godine. Na slici koju objavljuje Portal Analitika, na kojoj članovi porodice kralja Nikole izlaze iz Manastira, vidi se izgled nekadašnje freske i može se uporediti sa novom freskom.
Postoje dokazi da je ruženje Cetinjskog manastira novotarija SPC iz vremena kada stoluje mitropolit Amfilohije. Fotografija prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere od 1. oktobra 1989. godine jasno dokazuje da je freska Đinovskog bila na luneti Manastira. Kada je i ko je naredio prekrajanje istorije nije zvanično poznato; jedino se zna da je intervencija SPC uslijedila u periodu od 1999. do 2004. godine. Zašto stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika kulture, zgrade udaljene nekoliko stotina metara, nijesu primijetili intervencije na ulazu – ostalo je tajna.
Nije, međutim, tajna da je samoinicijativnih intervenecija bilo još, i to unutar Cetinjskog manastira.
Riječ je o kontinuitetu prekrajanja koji je zabilježen na čitavoj teritoriji Crne Gore. Od dolaska mitropolita Amfilohija temeljno su devastirani brojni sakralni spomenici kulture: prema podacima Ministarstva kulture, od 138 kulturnih dobara na kojima su, na osnovu izvještaja iz 2005. godine, evidentirane posljedice nelagalno i nestručno izvedenih radova, u 99 slučajeva su nelegalna prekrajanja obavljana na sakralnim objektima, a čak 79 je devastiranih pravoslavnih objekata. Impozantan učinak SPC: 80 odsto devastacija sakralnih objekata je na crkvama i manastirima kojima gazduje Srpska pravoslavna crkva!
Država kao (sa)učesnik: Grehota bi, međutim, bilo drvlje i kamenje sipati samo po SPC. Srpski popovi su se tek pridružili, makar kada je riječ o istorijskom jezgru Cetinja, poduhvatu devastacije koji je decenijama aminovala i sprovela - crnogorska država.
„Još teže ogrešenje o civilizacijska dostignuća je neshvatljivo prihvaćeni predlog /i ostvarenje njegovo/ da se glavna cetinjska saobraćajnica sagradi baš tuda, u dijelu starog istorijskog jezgra, čemu se još ranije svim snagama odupirala kulturna javnost. Na tom mjestu nalaze se ostaci Crnojevićevog manastira, sadašnji Manastir sa Biljardom i Dvorom. Tu se odjednom našao tunel podvožnjak koji strmim usponom podiže najveću buku na Cetinju!Može li biti većeg ogrešenja o kodeks urbanizma od ovog?!
Ovo je pisao akademik Pavle Mijović – još prije dvadesetak godina - govoreći o odluci da se glavna cetinjska saobraćajnica sagradi u dijelu starog istorijskog jezgra.
Tunel-nadvožnjak na Cetinju, skupa sa parkingom u nastavku, neprirodno razdvaja istorijsku cjelinu koju čine Dvorac Kralja Nikole, Biljarda, Dvorac Crnojevića (Ćipur) i Cetinjski manastir. Brojni turisti, koji autobusima prolaze kroz tunel da bi se zaustavili na obližnjem parkingu, možda i nijesu svjesni da imaju posebnu turu koja bi se mogla nazvati – putevima razaranja istorijskog nasljeđa. Prolaz i tunel su osmišljeni i sagrađeni krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, upkos brojnim glasnim protestima stručne, ali i laičke javnosti. Jednostavno: politika je bila jača od glasa razuma.
Cetinjani jetko danas tvrde da pojedini turisti nijesu mogli da vjeruju da je tunel iz XX vijeka, jer im je ostavljao utisak da je puno stariji. S razlogom: na podvožnjaku se mogu primijetiti tri, četiri vrste kamena kao da je tokom vjekova dograđivan; pa betonski zidovi, zarđali stubovi od rasvjete i neadekvatni rukohvati na samom podvožnjaku… Sve to upotpunjuje “panoramski vidik” na istorijsko jezgro drevnog grada, okosnice države Crne Gore.
“Cetinjani bi trebalo da prije otvaranja Bijenala iduće godine zatrpaju taj tunel, na račun muzejskog prostora pokriju proširenu ulicu makadamom i bijelim sitnim šoderom, te da je zatvore za saobraćaj. Tako i priliči akropolisu cetinjskom koga čuva i štiti cetinjska boginja Pobjede, pokroviteljica crnogorskih bratstava i plemena. Ta zaštitnica Cetinja je i boginja crnogorske slobode koju oličava najuže jezgro grada i zato ono mora biti Čisto, muzejski uređeno - i u tišini. Tako bi Cetinje bilo dostojno Bijenala”, uzaludno je upozoravao akademik Mijović.
Sve je, zaista, bilo uzalud: danas turiste na parkingu dočekuju kisoci sa brojnim novokompovanim suvenirima, crnogorskim i grada Cetinja.
Zbilja, postoji li mjerilo kojim se mogu utvrditi težine ogrešenja, ne samo civilizacijskih, već i ličnih ogrešenja predlagača, koja su ostavila trag u civilizacijskom trajanju crnogorskog istorijskog jezgra, ali i onih koji su ćuteći posmatrali rezultate njihovog činjenja? Kako ocijeniti postavljanje, recimo, mermernog poda u Vlaškoj crkvi – je li to devastacija ili totalni razor?
Da li se miriti sa postojećim stanjem ili barem pokušati doći do rješenja koje bi približilo istorijsko jezgro primjerima koji nisu nepoznati domaćoj stručnoj i laičkoj javnosti?
Stručna javnost je učila, gledala, učestvovala u izradi projekata ove vrst, a laička je - pošto ovako nešto nije mogla vidjeti da se dešavalo bilo gdje – olako zaključivala da je vrijeme “majstorsko rešeto”. Da se ne bismo stalno učili na svojim greškama, bilo bi neophodno da počnemo sakupljati i primjenjivati znanja koja su pozitivna civilizacijska dostignuća po pitanju zaštite i prezentacije starih urbanih istorijskih jezgara.
Posebno kada je riječ o istorijskom jezgru Cetinja, to je obaveza i građana i države Crne Gore.
Ivan KERN
