Kad DPS stane na loptu

 

 

Nešto se iza zatvorenih vrata vlasti dešavalo, iako zvaničnih pregovora nije bilo. To su u posljednjih dana indirektno priznala dva ključna čovjeka vladajuće koalicije.

Ranko Krivokapić je ponovio ultimatum DPS-u oko KAP-a, naglašavajući da socijaldemokrate neće glasati za novo uzimanje novca iz državnog budžeta ali je, istovremeno, značajno natuknuo da je raspisivanje vanrednih izbora „pitanje većine u parlamentu“, koju - eto zanimljivosti – Krivokapić sada ne vidi!

Razlog opstajanja DPS/SDP parlamentarne većine mogao se nazrijeti već narednog dana, pažljivo prateći izjavu crnogorskog premijera i lidera DPS-a. Rebalansa će, kaže Đukanović, biti do kraja godine, ali ne prvobitno planiranog jer se „razmatraju drugi modeli rješavanja tog pitanja, koji neće opteretiti koalicione odnose“.

Prevedeno na jezik razumljiv običnom građaninu: rebalans koji je u ime depesovskog dijela Vlade početkom ljeta predložio Radoje Žugić – a koji je podrazumijevao da se poreski dug EPCG prevali na teret budžeta odnosno poreskih obveznika – trajno je odložen u neku ministrovu rezervnu fioku. Novi će rebalans budžeta, najavio je Đukanović, biti tek „tehničke prirode“, evidencija novonaraslih državnih prihoda od boljeg ubiranja poreza, ali i novonastalih rashoda padom državnih garancija za KAP.

Zaokret ili preokret u taktici -  svejedno; kako god nazvali, promjena rebalans-politike DPS-a je očigledna: u junu je Đukanović tvrdo obećao svoju ostavku i pad Vlade ako ne bude u parlamentu usvojen predloženi rebalans budžeta. Dva mjeseca kasnije, u septembru, isti Đukanović najavljuje samo tehnički rebalans koji neće  pokrenuti pitanje povjerenja Vlade u Skupštini Crne Gore.

Podsjeća to na onu pričicu iz Egziperijevog „Malog princa“ u kojem apsolutni gospodar, ali razumni kralj, shvata da ne može narediti zalazak Sunca, ali može, kao vješt vladalac, da – pažljivo gledajući na kalendar - „naredi“ Suncu da zađe tačno onda kada inače zalazi.

Ključni razlozi preokreta: E, sad, Krivokapić, iako ima ružu u partijskom reveru, ne liči na umiljatog malog princa; kao što Đukanović, iako mu mnogi iz njegovog okruženja vide krunu na glavi, nije kralj. Likovi iz života uvijek su drugačiji od onih iz knjige, ali je ovog puta princip sličan: premijer je, poput razumnog kralja iz „Malog princa“, shvatio da je bolje da naredi ono što je jedino moguće da se desi: da najavi rebalans kada mu je i vrijeme - tek kada se dvije partije dogovore.

Neće to baš rado priznati javno iz vrha DPS-a, ali je očito da je Đukanovićeva partija tokom ljetnjeg odmora – kad su ostali sami sa sobom - promijenila pregovaračku poziciju. Razloge reteriranja DPS-a valja tražiti, ne u novom ekonomskom pristupu, već u domenu političke računice. Koja je neumitna. Pad Vlade, samo devet ili deset mjeseci od njenog formiranja, bio bi uvod u vanredne izbore i to - po najgorem mogućem scenariju za Đukanovićevu partiju: u vremenu kada, jedna za drugom, isplivavaju negativne posljedice nekih loših privatizacija iz prošloosti;  u času kada nijesu zaživjele strane investicije, niti ima za sada od njih koristi za obične građane... Uz more neriješenih, strateških problema, poput opstanka reprolanca KAP-Boksiti-Luka Bar ili funkcionisanja EPCG i Rudnika uglja, brzopotezni izlazak na vanredne izbore bio bi uvod u drugi život DPS-a – život izbornog gubitnika.

Možda bi, u prvom naletu nakon raskida koalicije, koji poen kod birača Đukanović zadobio odbacujući ultimatum SDP-a, partnera koji neće depesovsko rješenje, ali nikako ne nudi vlastiti izlaz iz krize. Moguće da bi, vještim spinovanjem, depesovci uspjeli i da teret krivice za raspad koalicije, pa i za neke ekonomske promašaje, makar dijelom prebace na pleća manjeg koalicionog partnera. Ali, koliko god trčali brzo u kampanji, ne bi mogli da pobjegnu od istine: raspisivanje vanrednih izbora bilo bi javno priznanje da vladajuća koalicija nije bila u stanju da funkcioniše i vodi državu.

A za to priznanje bi, neminovno, uslijedile sankcije. Ne međunarodne zajednice nego domaćih birača: pad podrške glasača u slučaju jesenjih prijevremenih izbora nije moguće izbjeći i sasvim je izvjesno da bi se Đukanovićeva partija suočila sa nerješivim rebusom: kako opstati na vrhu piramide vlasti? Čak i da osvoje najviše glasova, ne bi imali koalicioni kapacitet da, nakon svega, formiraju novu vladajuću koaliciju. Nekada bliski SDP ostao bi suviše daleko, a SNP bi i dalje bio suviše blizu Demokratskom frontu, sa kojim već gradi mostove saradnje na lokalnim izborima.

Zbog toga se Đukanović odlučio na tihi ljetnji zaokret. Sportskim rječnikom: kapiten DPS-a je za trenutak stao na loptu i pogledao raspored igrača na terenu. Nakon godina koalicione saradnje, Đukanović je procijenio da Krivokapićeva SDP sada neće potezati pitanje neispunjenih junskih obećanja premijera i da, uprkos javnog talasanja, socijaldemokrate samoinicijativno neće napustiti brod vlasti. To je igra na ivici noža, ali Đukanović očito procjenjuje da Krivokapićevi ljudi – iako nijesu saglasni sa mnogim odlukama Vlade – najviše vole da igraju ulogu opozicije unutar sadašnje vlasti.Preciznije: za otklon od Đukanovićevog saveza potrebno je mnogo više spremnosti i odricanja od privilegija vlasti.

Izbora (ne)će biti: Dakle: ravnoteža straha koalicionih partnera, Đukanovićevog DPS-a i Krivokapićevog SDP-a, ključni je razlog što se dugonajavljivani rasplet na vrhu odgađa i sada je izvjesno da  vanrednih parlamentarnih izbora neće biti do kraja ove godine, iako su to tokom ljetnjih mjeseci najavljivali brojni ovdašnji analitičari.

No, da bi koaliciona vlast makar privremeno opstala nije dovoljno odgoditi problem nego konačno pronaći izlaz iz „bermudskog trougla“ međusobnih dugova KAP-država-Elektroprivreda. Samo, kako patentirati model izmirenja dugova KAP-a prema EPCG, natjerati A2A da plati nagomilane poreske dugove, a istovremeno usaglasiti oprečne pozicijekoalicionih partnera?

Izvori iz vrha vlasti govore da su brojne kombinatorike u igri, ali da je ključ nove strategije Đukanovića da se odluka o spornom aranžmanu KAP-država (čitaj: Vlada)-EPCG izmjesti iz skupštinske procedure koju podrazumijeva glasanje za usvajanje rebalansa i da se sve prebaci u domen – međusobnih komercijalnih ugovora.

Da li će se klupko razmrsiti cesijom, u koju će biti uključen i Montenegrobonus koji upravlja KAP-om - još nije pravno niti finansisjki razrađeno. Dnevni list „Dan“ juče je, na osnovu izvora koje ima ekonomska redakcije tog lista, najavio mogućnost da bi državna naftna kompanija koja upravlja KAP-om mogla da preuzme dio obaveza koje ima KAP. To su, ipak, sve još projekcije. Za sada je jedino izvjesno da brojne ekipe iz DPS-a, kao i jedna renomirana međunarodna kancelarija, rade već duže od mjesec na nalaženju rješenja koje ne bi značilo zahvatanje u budžetsku kasu, a bilo bi prihvatljivo i za italijanski A2A i za koalicione partnere iz SDP-a.

Možda će se o detaljima mogućeg rješenja više znati nakon posjete italijanskog ministra ekonomije i finansija Fabricija Sakomanija koji će, prema saznanjima Portala Analitika, uskoro posjetiti Crnu Goru na čelu delegacije u kojoj će biti i direktor A2A Renato Ravaneli te direktor Terne Flavio Kataneo.

Dakako, italijanski ministar ne dolazi u Crnu Goru da bi se direktno bavio ovdašnjim  „prebijanjima“ dugova, ali posjeta političko-ekonomske delegacije na visokom nivou djeluje kao signal da se nacrt nekog, opšteprihvatljivog rješenja, nazire.

(Ne)izvjesna budućnost: U slučaju da se politićko-ekonomska saga zvana rebalans i KAP razriješi dogovorom DPS-a i SDP-a, to će istovremeno biti pokazatelj da ni proljećni izbori nijesu realna opcija: i jedna i druga strana bi malo snizile tenzije u cilju nastavka zajedničkog dijeljenja kolača vlasti.

Ipak, valja tačno čitati koalicione znakove na putu: čak i da se zamiri ili izgladi sadašnji spor, ne znači da ovakva koalicija dugoročno ima budućnost. U protekle nekolike godine bivstvovanja u nezavisnoj državi, Đukanovićeva i Krivokapićeva stranka imale su temeljna mimoilaženja oko strateških ekonomskih pitanja: KAP je samo posljedica trajnog sukoba i oko koncepta privatizacije i vizije državnog i privatnog biznisa. Političke omraze, koje su počele sukobom oko gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše, kulminirale su koju godinu kasnije potpunim političkim raskolom oko predsjedničke kandidature Filipa Vujanovića; razgorjeli su se lični animoziteti, od partijske baze do samog vrha, učestala su suprotstavljena glasanja i u plenumu i na odborima Skupštine, produbljujus esukobi oko izbora državnog tužioca ili načina odabira Sudskog sevjeta...

Kada bi, nekog dana u bliskoj budućnosti najavio zvanični susret Mila Đukanovića i Ranka Krivokapića, bila bi to vijest za udarne strane ili termine crnogorskih medija: zar to nije pokazatelj da dvije partije funkcionišu više kao koalicioni zatočenici nego koalicioni partneri?

To nije obrazac održive vlasti, više liči na vlast koja se jedva održava; koja uz teške muke rješava državne, ekonomske ili političke, probleme. Ukoliko se ta inercija nastavi, ako dvije strane ne pokušaju da obnove ili nanovo sačine temelje koalicionog ugovora, dani saradnje lagano se odbrojavaju. Kada nema političkog balansa onda je neka nova kriza rebalansa neminovnost. Na kraju godine, na proljeće ili na ljeto, svejedno.

Draško ĐURANOVIĆ