Piše: Ranko ĐONOVIĆ
Od završetka Drugog svjetskog rata, pa do 1990. godine, Jugoslavija je imala liberalnu varijantu komunističkog društvenog uređenja - samoupravni socijalizam. Da on nije podrazumijevao i vlast jedne partije, po svemu drugom nije nam falilo demokratije. Ni tada, a sada pogotovo ne znamo - ovakvi kakvi smo - što ćemo sa tom i tolikom demokratijom? Višak demokratije imaju samo oni koji imaju manjak pameti.
Imamo vlast koja opstaje na čelu Crne Gore već 25 godina. Ta činjenica sama po sebi govori dovoljno i o vlasti i o nama. U svim bivšim jugoslovenskim republikama (sad državama), vlast se u tom periodu mijenjala više puta.
Za razliku od naše države, u tim državama nesporna je i državnost i većinska nacija, pa bi mogući odgovor za nesmjenjivost vlasti u Crnoj Gori trebalo potražiti i u toj činjenici. Naša vlast je izrasla na komunističkim ruševinama, i na njih nadogradila uvezeni nacionalšovinizam, koji je preživio u memljivim podrumima nacionalističkih želja naših komšija, koje ne iživješe još od srednjovjekovlja. Tako je održavana vlast prvih desetak godina. Drugih 15 godina vlast je održavana sistemom plutokratije (vladanje pomoću novca), ali i na obnovljenim i poznatim crnogorskim podjelama. Međutim, važan momenat za očuvanje vlasti je i činjenica da je ova vlast u pravom trenutku (za nju), prešla na opciju - ZA Crnu Goru! To joj je itekako pomoglo da opstane. Tako su odlučivali više puta građani Crne Gore, zbunjeni i izgubljeni u magli svoje prošlosti, svoje sadašnjosti, pa time i svoje budućnosti.
Polovina crnogorske velikosrbske opozicije koja čini dio Demokratskog fronta (SNS) je opozicija Crnoj Gori, pa tek odatle i vlasti. Za drugi dio Demokratskog fronta (PzP) važi obrnuto. Oni su opozicija vlasti, ali preokupirani mržnjom prema njoj i državi Crnoj Gori. Bilo kako bilo, dođe se na isto - i jedni i drugi, u krajnjem, protiv su Crne Gore. Nije bolja, nažalost ni SNP. Onaj najmanji, a reklo bi se kvalitetni dio crnogorske opozicije, pokušava praviti vrlo neprincipijelnu koaliciju sa ovakvima. Koalicije časti i beščašća uvijek idu na štetu časti. Kakve bi samo ljubavne romanse i razmjene političkih nježnosti, građani gledali između vlasti DPS i velikosrpske opozicije iz Crne Gore, samo kada bi se vlast vratila na one svoje pozicije iz 1990. god. - PROTIV Crne Gore! Sve primjedbe anticrnogorske opozicije tada bi prestale. Jer, anticrnogorska opozicija nije imala ’90-tih primjedbi na ovu vlast, a bilo je rata, sankcija, više kriminala, više korupcije, nepotizma, nacional-šovinizma... Zapravo, primjedbi je bilo, ali kroz zahtjeve za još više nehumanog, primitivnog, necivilizacijskog i svega drugoga zbog čega se i danas svi stidimo (sem izgleda njih). Nadam se da, kada su politika i vlast u pitanju, ne važi ona: „Stara ljubav zaborava nema“. Nažalost važi svakodnevno prepoznatljiva: „Moj interes je: moja Crna Gora, moja profesija, moja ljubav i sve što meni treba“.
Svjesno ili nesvjesno, interesno ili ne – tj. kako ko, ova opozicija omogućava Milu Đukanoviću apsolutunu lidersku neprikosnovenost, a time i nesmjenjivost. Boljeg i korisnijeg vjetra u svojim jedrima, Milo Đukanović ne može imati. Vjerujem da se gospodin Đukanović, jednom predsjednik i sedam puta premijer Crne Gore, svakog jutra obraća Bogu riječima: “Bože, podrži mi ovakvu opoziciju i druge pomoći meni ne treba!“
Da se podsjetimo: crnogorska nacija danas je brojčano manje crnogorska nego što je to bila 1990. godine! Činjenice govore: devedesetih je 62% građana znalo da su Crnogorci, a danas jedna trećina od tih 62% Crnogoraca, nijesu Crnogorci!? Misle da znaju što su i da znaju sve, a ne znaju ni ko su! Preostali znaju da su Crnogorci, ali zašto to jesu i kako, dobar dio ne zna. Zašto je to tako? Ima li tome lijeka? Postoji li program koji bi bio lijek za bolesno stanje crnogorske države i nacije? Nacije sa dijagnozom nacionalne demencije, a zahvaljujući ovoj (1988 - 2013) i prethodnim dvjema vlastima (okupatorskoj od 1918. i komunističkoj od 1945.) i sa značajnom amnezijom.
Onaj dio vlasti, koji bi danas trebalo da se bavi ovim problemima, nema za to vremena zbog preporučivanja svom šefu za nove mandate. Čini se da su ljudi zauzeti planetarnim problemima, a možda otkrivaju nove metode bombardovanja jezgra atoma…? Svakako ne rade svoj posao, ma što drugo radili.
„A šta ćemo onda braniti dragi kolega“: Prevashodno zbog njih, ali i svih, poštovanih čitalaca, evo jedne kratke, poučno istinite priče:
Pred početak II svjetskog rata, ministar odbrane u britanskoj vladi, tražio je od britanskog premijera da budžetska sredstva namijenjena ministarstvu kulture, usmjeri ka ministarstvu odbrane, kako bi se Britanija odbranila od nadirućeg fašizma. Sjajni britanski političar, državnik, pisac i premijer, kome je bio upućen ovaj zahtjev - Ser Vinston Čerčil, odgovorio je: „A što ćemo onda braniti, dragi kolega?" Sjajnog li odgovora, u jednoj ozbiljnoj državi! Ovakav odgovor u miru, vrijedi koliko i odbrana Britanije u ratu. Jer, eto, ima država koje je očito teže braniti u miru nego u ratu.
Odličan primjer je država Crna Gora. Podsjećam da je britanska državnost i nacionalnost nesporna, kako unutar zemlje, tako i van nje. Čerčilov odgovor pokazuje kako se u nespornoj državi, čuva i poštuje organizovana i ozbiljna državnost. Sve suprotno od onoga što mi radimo u našoj Crnoj Gori. (Ne upoređujem Britaniju i Crnu Goru, jer se to ne može uporediti. Skrećem pažnju kojim putem treba ići).
Da li je uopšte moguće zamisliti kako bi u Britaniji prošao neko poput Rista Radovića, kada bi Britance ubjeđivao da su Francuzi i to zaposjevši sve britanske vjerske objekte; kad bi im vjerske objekte tuđih država postavljao po Britaniji đe nikad nijesu bili, i to na mjestima koja predstavljaju određene simbole Britanske države. Takva situacija nezamisliva je u Britaniji, ali i u bilo kojoj normalnoj državi. Takav čovjek ne bi bio ni na slobodi!
Da li bi u Britaniji opstalo nešto što se zove nacionalna Akademija nauka i umjetnosti, ako bi rezultati njenog rada bili ravni rezultatima CANU? Je li u Britaniji moguće da nacionalnu nagradu dobiju oni koji glasaju i bore se protiv njenog života, ne smatrajući Britancima ni sebe ni druge u Britaniji..? Ovakvih apsurda, koji su autentično naši, a u jednoj Britaniji i drugdje nemogući, dalo bi se mnogo nanizati. Crna Gora je, zato, odličan primjer države koja nije normalna država, koju je teže braniti u miru, nego u ratu. Više vremena provela je naša Crna Gora u ratnim, nego u mirnodopskim uslovima… da li nam se sve ovo dešava zato što je Crna Gora za rat uvijek bila pripravna - što znamo, a za mir nikada - što danas živimo?
Intelektualno samozadovoljavanje: Što, pritom, rade crnogorske institucije zadužene za pitanja od nacionalnog interesa? Ništa!
Postoje li programi nacionalnog karaktera koji bi se pozabavili otkrivanjem zaboravljenih istorijskih istina, kulturnim i etičkim nasljeđem, ili bilo čim sličnim? Ne postoji!
Bez adekvatnog odnosa prema Crnoj Gori, ona je osuđena na odumiranje.
Bliži se i desetogodišnjica teško osvojene crnogorske nazavisnosti, a u državotvornom smislu, stvari stoje gore nego na dan Referenduma. Nevladine organizacije nijesu zabrinute za sudbinu Crne Gore, niti ičim pokazuju nezadovoljstvo dok se vrijeđa, narušava, devastira, ukida, umanjuje, ne razvija, ne podstiče... ono što bi moralo biti osnov svemu, sveto svima, a posebno ova naša zajednička kuća - Crna Gora! Nerazumljivo! Takozvani nezavisni mediji su zarobljeni mržnjom prema vlasti, pa im i istina postaje višak. Žele da budu dio nove vlasti. Crnu Goru posmataraju kao kolateralnu štetu ili dobit na tom putu. Što to bješe otadžbina? Što to bješe ljubav? Što to bješe profesionalizam?
Institucije kulture, obrazovanja i slične, svojim djelovanjem utiču na, najviše, oko 5% ukupnog broja građana!? Tako oplemenjuju, usavršavaju i bogate duh elitnog dijela društva. To je intelektualno samozadovoljavanje. Ne želim da sudim o postignutim rezultatima, recimo na polju umjetnosti, niti da ocjenjujem rad i nosioce tih poslova. Ne osporavam istinu da je umjetnost moguća samo ako je slobodna. Međutim, uviđam da vlast zaboravlja da prije nego što se počne trčati, valja naučiti hodati. Dakle, neophodno nam je obrazovanje opšteg tipa za čitavu naciju, jer je to nasušna potreba da bi nacija živjela, kao što čovjek mora jesti i piti da bi živio. U suprotnom - postajemo višak u vlastitoj državi.
Referendumska manjina, da je (ne daj Bože) bila većina, do danas bi dobrano ostvarila svoj politički zadatak. Izbrisali bi Crnu Goru iz porodice svjetskih dražava i naroda. I to za sva vremena!
Zastrašujuće zvuči da je srušena kultura u Crnoj Gori, a onda i Crna Gora. Na sreću, za sada je to "samo" kino „Kultura“ i hotel „Crna Gora" u Podgorici. Trebalo bi zabraniti svim političkim faktorima u današnjoj Crnoj Gori, da ruše bilo što što nosi ime Kultura i ime Crna Gora, ako je to starije od njihovog radno - političkog staža.
Možda će neko od njih reći da mi koji mislimo ovako, griješimo, i možda i griješimo. Možda mi ne znamo kako treba, a ono sigurno znamo kako ne treba. Ne treba ovako kako aktuelna vlast radi. Nastavi li se tako, Crna Gora, neosporno, vodi izgubljeni rat za svoj goli život.
Kulturtregeri i premijerov imunitet: A za sve ovo vrijeme, crnogorski kulturtregeri nesmetano rade svoj dželatski, antidržavni posao, pa u ratama ubijaju Crnu Goru! Usklađeni sa svemoćnim "Načertanijem", ne skrivajući svoje djelovanje (ponižavajući zastavu, himnu, jezik, sport itd.), zalažu se da putem dodjele državljanstva našim potuđenjacima, a potom glasanjem, nestane Crna Gora. Oni samo rade svoj petokolonaški posao i ništa više. Hoće li im vlast dozvoliti ubijanje Crne Gore?! Ako se vlast bude ponašala kao dosad, znači da saučestvuje u tom poslu. Ništa manje od toga.
Naš premijer je nedavno izjavio da je prema Ristu Radoviću, "razvio imunitet"!?! A što da radimo sa onima koji taj imunitet nemaju i ne mogu ga ni steći, a kamoli razviti? Njih nije malo! Je li to Đukanoviću važno? Ili nije, čim nije ocijenio negativno rad starog uporišta anticrnogorstva - CANU? Mora biti da je premijer veoma zadovoljan i neaktivnošću DANU. A njeni članovi su, do nedavno, bili jedan od odbrambenih bedema crnogorske države i nacije! Mi, ostali građani, voljeli bi znati - da li su se to naši heroji - članovi DANU - umorili ili je nešto drugo u pitanju? Da li je i u vezi njih plutokratija dala rezultat? (Ma, može li to biti?)
Ako danas kažete da je crnogorska državnost manje više već ugrožena, raspaliće po vama rafalnim papagajskim pričama: To je „nemoguće“, to je „paranoja“, to je „završeno pitanje“, to su „odlučile velike sile“ ! Ispred palate ujedinjenih nacija na Ist Riveru „vijori se crnogorska zastava“...
Sve nesuvislost do nesuvislosti!
Kako bi te "velike sile odlučile" da je 1. maja 2006. godine, falilo samo 0,6% glasova, neumjesno je komentarisati. Crnogorska zastava na Ist Riveru se spušta (ne daj Bože) kao što se i diže. Možda se spušta još lakše. Tako je to sa svim stvarima u životu. Kome to nije jasno, i ne zaslužuje objašnjenje!
Pitanje je da li će se progresivna Crna Gora (svi mi drugi) ponašati kao onaj koji pred problemom zabija glavu u pijesak, pa može razmišljati samo onim dijelom koji je van pijeska. Zaslužuje komentar nepostavljeno, ali potencijalno pitanje od strane "zaštitnika" današnje crnogorske vlasti: "A što bi to moglo da se uradi u Crnoj Gori i za Crnu Goru, više od ovoga što vlast već radi?" Zbilja, što bi to moglo biti "više"? Što bi se "više" moglo, pripitaće, iako se na ove teme u Crnoj Gori ne radi ništa, iako Crna Gora polako, ali sigurno, nestaje sve sa svojim vlastodršcima. Za vlastodršce nikakve štete, za Crnu Goru nenadoknadiva šteta.
Veliki ljudi i velika djela nemaju službu kod malih ljudi: Imam par prijedloga o tome kako postići to "više" za Crnu Goru. Moja malenkost, za početak, predlaže da predstavnici vlasti (i svi oni koji su uz nju), odgledaju snimke o sopstvenom dolasku na vlast. Da se podsjete kako su, vojnički rečeno, napali crnogorsko državljanstvo i crnogorsku naciju, i sa kopna i sa mora i iz vazduha. Nakon što materijal odgledaju, valjalo bi da odmah počnu činiti sve suprotno od onoga što su tada radili. Rezultat neće izostati, uvjeravam ih!
Drugo, predlažem da se Rade Tomov, jedna od najznačajnijih ličnosti južnoslovenskog prostora, za sad zaobiđe u školskoj i svakoj drugoj edukativnoj literaturi. Sve dok se, makar nadpolovično, ne osposobimo da ga suštinski razumijemo. To predlažem, a istovremeno mislim da je, ako je iko, baš Petar II Petrović Njegoš, gledao Boga direktno u oči i sa njim bio na ti.
Sklonite Njegoša iz škola! (Njegovo je djelo, a posebno "Gorski vijenac", sasvim naopako shvaćeno, čak i u samoj Crnoj Gori! Ili naročito u Crnoj Gori!! Ne razumijemo ga ni nakon dvjesta godina od njegovog rođenja, a kamoli da ga možemo slijediti. Vjerujem da ga pravilno ne razumije ni 1% crnogorskih građana).
Sa Njegoševim mislima i stihovima borimo se kako za Crnu Goru i crnogorsku naciju, tako i protiv Crne Gore i Crnogoraca. U ono vrijeme, u onim uslovima, krvlju je plaćan danak Crnoj Gori i imenu crnogorskom. Da smo tada nestali, moglo bi se razumijeti. U ime čega je ovo bezumlje danas? Zar Njegoš i svi prije i poslije njega nijesu mogli ubiti Crnu Goru i izbrisati Crnogorce da su to željeli? Niko, nama današnjima, nije služio kao Njegoš za beščašće, a istovremeno i za čast. Nosili smo (mi?) njegove slike u beščasni juriš na komšije, nosili ih i kad smo komšije branili; ubijali smo sa Njegošem Crnu Goru i istovremeno je sa Njegošem branili; vrijeđali smo druge jugoslovenske narode, a tvrdili da Njegoš pripada svima jednako... Dakle, Njegoša smo, brukajući sebe, brukali prečesto.
Krajnje je vrijeme, da se na jednostavan način objasni i Njegoševo i srbovanje kralja Nikole. Njegoševo i Nikolino srpstvo u ničemu nije bilo usmjereno, niti protiv crnogorstva, niti protiv Crne Gore, jer Njegoš i kada pominje srpstvo ono je isključivo u smislu vjerske pripadnosti, što je u tom vremenu suštinska odrednica na ovim prostorima. On ne zaboravlja i tada da poruči Crnogorcima, ali i drugima da stavi do znanja „ ... spomenike vašega junaštva Crna Gora i njena sloboda“. Na isti način i u komunističkoj Jugoslaviji, jugoslovenstvo nije isključivalo ni jednu od nacija koje su sačinjavale Jugoslaviju. Naprotiv! Tako srpstvo kao vjera nije bilo usmjereno protiv Crne Gore i Crnogoraca. To i takvo srpstvo, konačno se mora objasniti svim građanima Crne Gore, a ne nikako tako što će se izbjegavati pominjanje njegovog imena, jer bi time ostalo neshvaćeno mnogo što šta, odnosno ostao bi i dalje veliki prostor, za prevarante i manipulisanje, onih koji su neprijatelji Crne Gore.
Vjerujem da Njegoša ne razumiju dovoljno ni članovi crnogorske Vlade. (Da li je moguće da dobar dio njih vjeruje da je Rade Tomov zapravo Milo Radovanov?) Sklonite Njegoša iz škola, i odmah zavedite, prije prvog čitanja Njegoša, kao neophodnu literaturu „Komentar Gorskog vijenca" dr Slobodana Tomovića iz 1986 g. Ko to ne pročita i ne zapamti kao očenaš, ne smije čitati Njegoša i zabranjuje mu se bilo kakvo učešće i obavljanje edukativnih ili rukovodećih poslova, sve dok ne položi ispit Elementarno poznavanje Njegoša i njegovog djela. Tada će shvatiti i kako je Njegoš nazivao svoju (našu) pravoslavnu vjeru, i zašto su Crnogorci nacija, i što je veliki Vladika mislio o Crnoj Gori, a što o crnogorskoj crkvi. Za početak dosta. Njegoš treba da bude putokaz kroz čitav život, uvijek se po nešto novo od njega može naučiti. Veliki ljudi i velika djela nemaju službu kod malih ljudi.
Nesposobne - ukloniti, umorne - odmoriti, neznavene – poučiti: Naravno, ovo malo zajedljivog humora u razmišljanju o Njegošu na račun svih nas u Crnoj Gori, samo je moj drugi pokušaj da skrenem pažnju na to da nas sto nevolja čeka ako od jednog drveta ne vidimo cijelu šumu. Odnosno, što prije moramo odlučiti kako ćemo gajiti ukupnu kulturu kroz razvijanje samosvijesti i samopoštovanja čuvajući crnogorsku državnost. Jedan način je ovaj sadašnji, po kojem će nas i naše kulture nestati. Drugi način je drugačije od ovoga, što bi pomoglo da opstanemo. Neko drvo ćemo morati i posjeći, neko posaditi, neko drugo liječiti. A za to nam trebaju uglednici, stvarni autoriteti, kojima se ne upravlja, koji sem Crne Gore, nauke i umjetnosti, ne trpe druge autoritete, i koji, zato, mogu naciju odvesti naprijed. To bi trebalo da bude osnovni zadatak za sve koji su u aktuelnoj Vladi zaduženi za najvažnije poslove u odbrani Crne Gore u ovom smislu, nesposobne - ukloniti, umorne - odmoriti, neznavene - poučiti! Da bi spasili Crnu Goru, pronašli zalutale, pa čak i one koji su zapali u neznanje i potonuli među njene protivnike. Jer, prijedlog o Njegošu dao sam rizikujući da ću biti bukvalno shvaćen. Dajući tako drzak i bezkompromisan prijedlog imao sam namjeru da nadležnim i znavenim predložim da zatalasaju crnogorsku državno – nacionalnu baruštinu, kako bi se razbistrilo u Crnoj Gori i iznad nje. Iskoristiću zato jedan od slogana LSCG, koji danas upućujem svim patriotski raspoloženim građanima Crne Gore: „Ko ako ne mi? Kad ako ne sad?“.
Ako ovu odbranu Crne Gore u miru ne izvedemo valjano, ispašće da su sve odbrane Crne Gore u hiljadugodišnjoj istoriji bile bespotrebne i nesvrsishodne, uključujući i referendum 21. maja 2006. godine. I bilo bi bolje da ni u jednoj nijesmo učestvovali !
Čemu???
(autor je bivši predsjednik LSCG i bivši republički poslanik)
