Lentranje

Vlasnik nekih novina se nedavno kritički osvrnuo na kolumnu „svog“ novinara koji se odvaži, je li, da piše lično ambasadorki SAD u Crnoj Gori. Malo li je? Ambicije mu nije falilo, ali jeste elementarnog poznavanja materije pa je to ispalo prilično nesuvislo. U tolikoj mjeri da je vlasnik prosto morao reagovati, pokazujući instinkt iskusnog i opravdavajući nadimak pod kojim je poznat (Kesedžija),  brže bolje je otpisao odgovorom na kolumnu u kom se, jezikom diplomatije, praktično izvinjava (potpuno s’ razlogom) zbog nevještosti ambicioznog novinara, te moli za oproštaj.

Iako nijesam siguran da je tekst objavljen u njegovim novinama pročitao bilo ko iz američke ambasade, a  persona kojoj je upućen ponajmanje. A onda, malo je nejasno kako je takav tekst u kom se Amerika stavlja u krajnje negativan kontekst mogao bit objavljen u glasilu vlasnika koji se potom koriguje. Da bi afirmisao sebe naravno.

Providni spin pripravnici: Ima tih manipulativnih primjera – takozvanog spinovanja - nebrojeno mnogo. Jedina im je mana što su prilično providni, za iole mislećeg. Uglavnom, ta epistolarna nezgrapnost me ponukala da se pozabavim crnogorskim štampanim medijima, tabloidnim u većini.

Novinari i „novinari“: Bili smo svjedoci prave vrtutme oko nekakvih lentranja i otimanja foto aparata i diktafona od strane nekih lica ovim drugim koji bijahu na poslu, mada - pitanje je koje im je radno vrijeme i šta im je u opisu posla prvenstveno.

Da se razumijemo odmah, ni Beba Popović niti Stanko Subotić nijesu moji prijatelji. Ne sjećam se da smo se i sreli ikad, sjetio bih se da jesmo. Oni su van moje mikrokozme i nemam namjeru da ih branim apsolutno, ali mi je namjera da branim ono što podrazumijeva zakon bilo koje demokratske države, a Crna Gora makar pledira da to bude. Da branim pravo na privatnost.

Zamislite samo vijest, kako pisaše u tim novinama „koja se pronijela cijelom Podgoricom“ (tipično palanački) da je u istu pristigao Stanko Subotić Cane (mnogo bitno) pa su fotoreporter i jedan novinar otišli u izvidnicu da usnime to i da prokamene koju sa kontroverznim Canetom kog se Đukanović nije odrekao i kad je ovaj bio na nekim potjernicama, što mu se tretira kao minus. Mislim, tretira se kao minus Đukanoviću - možda to nije mudro, pogotovo mudro politički, al jeste ljudski, ne odricat se prijatelja kad su u nevolji pa još to i javno priznat.  Ovom drugom će se pisat kao plus ako se ispostavi da je oslobođen, a ispostavilo se. Nego, to nije tema.

Onda, kad su novinari saznali to što je znalo i „pola Podgorice“, kako pisaše u tim novinama, uposleni su krenuli na teren. Sa sredstvima za rad, dakle, fotoaparatom i diktafonom. E, onda, kad su ovi koje su „jurili“ izašli iz zgrade u kojoj su boravili, počeli su da sijevaju blicevi. Beba je, tako makar piše, uhvatio fotoreportera za sredstvo za rad (čitaj fotoaparat) i tražio da izbriše fotografije na kojima je uslikan. Potpuno s’ pravom! Jer, elementarno pravo, pravo na slobodu kretanja i na privatnost, ugroženo vam je ako neko džudži iza grma ili ćoška s’ namjerom da vas uslika. Zbog čega? Da bi doprinio boljoj prodaji novine i većem tiražu, obzirom na to da je opšte poznato da novine odavno ne prodaje kvalitet nego senzacionalizam. Zato je u novinama vrlo malo novinara. Obično su to osobe koje su besposlene, a koje su tu đe jesu - jer su imali nekog da ih ugura tek da rade nešto. Onda - kad su počeli dobro da „posluju“ - osladilo im se.

Pravo na privatnost: U Americi, recimo, ako slikate nekog bez dozvole dešava se sledeća situacija: taj neko vas išamara, ako je jači naravno ili ako ima bodygard; u boljoj varijanti otme vam fotoaparat, polomi vam ga o glavu ili jednostavnije - razbije ga o tlo. Nezavisno od broja  svjedoka. Odbrana od napada na slobodu kretanja i privatnost nije krivično djelo u pomenutim okvirima, kada stradaju diktafon i fotoaparat.

Američki zakon podrazumijeva i pravo da  vam se uskrati i da se približite nečijem privatnom posjedu na određenu udaljenost. Tako prirodno i tako demokratski ako je pravo na privatnost  i slobodu kretanja elementarno pravo! S’ tog apsekta - Beba je imao potpuno pravo. Ne smeta meni njegovo prisustvo u Crnoj Gori – makar je ponekad na ivici pristojnog - ali kaže ono što misli i to je potpuno OK za geografiju iz koje je on došao u Crnu Goru. Tamo u Srbiji je to praksa odavno već i ne tretira se kao incident obzirom na to da je i javno mnjenje u Srbiji na mnogo većem stupnju nego li u Crnoj Gori.

Vidim da mu se pripisuju nekakve etikete da je branilac lika i djela i da je doveden da drži stranu Đukanoviću. Ne znam kako, ako je činjenica da nije urednik nijednog medija, a gostovanje u par emisija i iznošenje ličnog stava je pravo na mišljenje. Ako se ono ne podudara sa mišljenjem onih kojima je Đukanović kriv za sva zla ovog svijeta ne znači nužno da je u službi premijera. U suprotnom sam ja premijerov najbolji prijatelj, a pitajte ga jesam li?! Ni gostovanje Stanka Subotića u Crnoj Gori mi ne smeta apsolutno. Dok je god u statusu slobodnog čovjeka može da ide đe mu je drago pod uslovom da se vlada u skladu sa građanskim uzusima. Kolko se dalo viđet iz teksta, ničim, osim vlastitom pojavom nijesu iritirali „novinarske poslenike“, koji su pretpjeli verbalnu “torturu“ od Popovića; torturu koja je očito upućena nekom drugom (vlasniku lista)  a ne fotoreporteru koji je bio kolateralna šteta. On je pošao na zadatak, ali ko zna da li i svojom voljom. Možda bi ostali bez posla da nijesu pristali. Tako to funkcioniše u demokratskim nezavisnim medijima: “ako nećes ti, ima ko oće“ i lako se nađu i drugi „novinar“ i fotoreporter.

Tužna zbilja profesije: U zemlji u kojoj ne radi niko to je ništa. Ništa lakše. Tako da mi je žao fotoreportera, novinara manje-više, diktafon nije skup, kupiće se novi novine dobro rade, tiraž raste upravo zahvaljujuci senzacionalizmu...

Al’ je u sferi kvaliteta nekako oduvjek bitniji rejting od tiraža. Šta je sa rejtingom? E. rejting se ne postiže senzacionalizmom niti voajerskim iskakanjem iz žbunova i raznih sačekuša. Novine prodaje makijavelizam koji inače prezirem - pa i u medijima. Uraditi sve da bi se podigao tiraž je ništa do goli makijavelizam u najprimitivnoj formi. Uraditi sve da bi se podigao rejting - posve je drugo. U cijelom regionu novine prodaje prostakluk, a ne dobra informacija, pa ni Crna Gora nije izuzetak. Novine ne prodaje intervju s nekim umnim ili stručnim za bilo šta, novine prodaju uslikani Cane, obnažene turbo folk arlaukačice i „prošlost Mice trofrtaljke“ ! E, to prodaje novine u stanju svijesti naroda kojem fali tri frtalja mozga, a  koju dobrano kreiraju upravo mediji.

Oduvjek sam za dobru praksu, pa i istraživačkog novinasrtva. Nije tako davno bilo kad su na djelu bili neki dobri primjeri, kao onaj kad su fotoreporteri slikali službene automobile sa oznakom CG kako se voze van radnog vremena. To je bila dobra i društveno korisna inicijativa.

(Ne)uređena profesija: Ali, navodit fotografa ni krivog ni dužnog da slika tamo nekog anatemisanog (upravo kroz te novine godinama) pa onda i hronološki navodit mu nedjela, podsjećat na razne optužnice i potjernice - to prodaje novine. Pri tom je anatemisani Cane oslobođen od svih optužbi  u inostranstvu, a u Srbiji je pušten da se brani sa slobode. Svidjelo se to nekom ili ne - to je činjenično stanje. Opet, nikad se nijesam sreo sa pomenutim, ali fakti su fakti! I onda fotograf istrpi verbalni atak koji je trebao da bude upućen onom ko ga je poslao na teren. To je kao podstrekivanje na zločin. Ako pogledate slučajeve iz međunarodne pravne prakse - a koja se bave sličnim djelima - to se tako tretira.

Ne vjerujem da je fotoreporter imao patološku želju da uslika Caneta, mnogo bitno, doš’o Stanko u Podgoricu, kakva vijest? Od krucijalnog značaja? Šta je sa onom djecom koja su u takmičenju iz robotike osvojila neke prestižne nagrade; zašto se ne piše o njima? Da li im neko zna ime, osim porodice profesora i susjeda? E, pa o njima se ne piše, oni ne prodaju novine. Zašto se ne piše o lučonošama? Eto vam ga i jedan priznat slikar u Crmnicu - idite napravite intervju s’ njim. Fino besjedi, ima vam što za reć, napravite reportažu! Eeeee, al’ to ne prodaje novine. Čega nema u medijima kao da se nije desilo, takvo je vrijeme nagrdno al’ to nikako ne abolira bilo koga da ugrožava tuđu privatnost. Ako ne vjerujete meni, konsultujte zakonik bilo koje demokratski uređene države.