Za njega su vrijednosti koje je Crna Gora stvorila na svom hiljadugodišnjem putu državnosti – nešto najveće, a poricanje i potiranje tuđe istorije smatrao je najvećim zločinom.
- Nacizam je rasizam, a rasizam vodi istrjebljenju naroda. I jedno vrijeme je nešto bilo kažnjivo, a poslije to isto – postalo nagradivo! Recimo, nije bilo kažnjivo kada je Amfilohije, pred TV kamerama hvalio Radovana Karadžića, da je radio isto ono što i Sveti Petar Cetinjski, to jest branio Srbe od Turaka i da je Sveti Petar Cetinjski živ, da bi bio izručen Hagu. A kažnjivo je bilo dokumentovati našu kraljevinu Vojislavljevića, 140 godina stariju od Nemanjića. Sada, međutim, državi dobro dođe da se ponosi svojim hiljadugodišnjim trajanjem – kazao je akademik DANU i dodao da su dvije značajne državne nagrade - Trinaestojulska nagrada, ali i Njegoševa nagrada obesmišljene odlukama žirija.
Rotković je tada istakao da sa ponosom prima jubilarnu nagradu SUBNOR-a i antifašista koja mu je tada dodijeljena.
- Trinaestojulsku nagradu sam dobio tek za svoju 39. knjigu. Sada je, međutim, ta nagrada obesmišljena, jer je data i četnicima. Ali, slično je urađeno ranije i sa Njegoševom nagradom. Zato mi je posebno draga jubilarna medalja SUBNOR-a i antifašista, jer to odlikovanje nije okaljano, a dolazi od saboraca.
Komentarišući kontroverznu odluku žirija najvećeg državnog priznanja da ove godine Trinaestojulsku nagradu dodijeli Radulu Kneževiću, Iliji Lakušiću i Gojku Čelebiću, Rotković se – kao i uvijek – javno i odlučno usprotivio izboru koji „nije na čast Crnoj Gori“.
- Trinaestojulska nagrada nije nagrada opštega tipa; ona ima ime koje joj daje usmjerenje, i Zakon koji zaludu ide u istome pravcu, da se nagrađuje ono što je „od izuzetnoga značaja za Crnu Goru“, a ne od značaja za borbu protiv nje. Trinaestojulska nagrada je imala jasno usmjerenje, kao i nagrada za poeziju, prozu, pivo ili vino. Može li se nagrada za pivo dati vinu? Smije li se partizanska nagrada davati četnicima?
Deset vjekova istorije ovih prostora Rotković se trudio da uvijek što preciznije pročita, izuči, i svima – a najviše vlasti – ukaže na sve nepravde koje su do danas učinjene Crnoj Gori, unutar i van njenih granica.
- U našoj vladajućoj eliti postoji jako činovničko ośećanje: da je dovoljno da imamo državu, Skupštinu, Vladu, iako Skupštinu i Vladu ima i Vojvodina! Ona je, čak, i član jedne evropske asocijacije, iako država Srbija još to nije.
Kao ilustracija kritike vlasti koja ni danas ne vodi računa o svojoj tradiciji, možemo citirati Rotkovića koji nam je kazao i da je zapuštenost istorijskog spomenika Manastira sv. Sergija i Vakha - gdje je, po nekim izvorima, sahranjeno čak šest kraljeva iz crnogorske dinastije Vojislavljevića – na neki način priča i o današnjoj Crnoj Gori koja ne želi da ispita i spozna vlastite korijene.
- Našim rukovodiocima je prijatno kada mogu da govore o Crnoj Gori kao hiljadugodišnjoj državi, ali te grobne ploče naših kraljeva su opipljiv dokaz te starine, jer je pop Dukljanin sa njih ispisivao podatke koliko je koji od tih kraljeva vladao. Ne vidim da bilo ko u Crnoj Gori o ovome vodi računa.
Zato je uvijek iznova podsjećao na vrijeme kada je Crna Gora imala već priznate prve kraljeve, na početke te „hiljadugodišnje državnosti“ i na sve ono što smo zaboravljamo i zapostavljamo iz tog vremena.
- Mi ne znamo kada je Mihailo priznat za kralja. Možda je kralj bio već njegov otac Dobroslav, koji je nakon blistavih pobjeda nad Vizantijom 1040. i 1042. dobio ime Vojislav (proslavljen na vojištu) i Stefan, a to na grčkome označava krunisanu glavu. Ovaj Dobroslav – Stefan Vojislav sahranjen je u dvorskoj kapeli kod Bara, oko 1150. g. Naslijedio ga je Mihailo. U vrijeme Mihaila i njegova sina cara i kralja Bodina krajem XI v, prijestonica se seli u Skadar i šest naših kraljeva je sahranjeno u manastiru Sv. Sergija i Vakha na lijevoj obali Bojane - navodi akademik Rotković.
A kao izlaz iz začaranog kruga od Vojislavljevića do danas, Rotković je kazao:
- Mislim da je izlaz u onome što sam svojevremeno, još u prošlom vijeku, rekao u Skupštini: “Nema sreće na Balkanu sve dok Srbi ne uzmu vlast u Srbiji, a Crnogorci u Crnoj Gori.“ Jer mi tek sad, prvi put poslije 200 godina, možemo da normalno razgovaramo sa Srbima. Jer, niti su Karađorđevići i Obrenovići bili srpskoga porijekla, niti je to bio Jermen Pašić. Otac Slobodana Miloševića je između dva rata u Požarevcu izazvao na dvoboj sudiju koji je rekao da nema Crnogoraca. Sudija, naravno, nije izišao na dvoboj, nego je stao da viče: „On je lud, on je lud...“ A nije bio lud on nego – njegov sin... Eppur si muove – istakao je Rotković, koji je među rijetkima znao da u samo nekoliko rečenica na pravi način sublimira tih hiljadu godina istorije Crne Gore i njenih susjeda.
