Ako izuzmemo knjige koje su ne bez razloga postajale bestseleri, poznata je po tome što nema dlake na jeziku, ali još više po stavovima koji prkose uvreženim mišljenjima. Tekst koji slijedi je ekaviziran, čime nije izgubio na sadržaju, ali jeste na „rudanovštini“. Ipak, ostalo je prepoznatljivo i očekivano - neočekivano.
Hrvatska je tek ušla u EU, a već joj prijete sankcije zbog “lex Perković”?
- “Zakonom Perković” naša Vlada pokušava zaštititi zločince iz jugoslovenske svijetle prošlosti. Razumijem ih. Perković mnogo toga zna o tatama političara koji danas vode borbu za naše bolje sjutra. Uzalud im trud. Loši su svirači. Hrvatska vlada koja ničim ne vlada će popustiti. Ako ne juče, onda danas. Naravno da Njemačka ne želi zgrabiti za šiju Perkovića zato jer je organizovao ubistvo “Hrvata” Stjepana Đurekovića nego zato jer je, ako je, organizovao ubistvo njemačkog špijuna Đurekovića. Do sada se tvrdilo da je likvidaciju organizovala i izvela grupa Udbinih jurišnika s Arkanom na čelu. Pa sad ti vidi ko tu koga ubija.
Tetošimo li mi naše zločince?
- Da li “mi” tetošimo naše zločince? Ko smo “mi”? Ako pod “mi” podrazumijevate vas, mene i nama slične onda ste optimistični. Nikoga “mi” ne tetošimo, jer baš ni o čemu ne odlučujemo. Kada bismo mogli odlučivati, vjerovatnije je da bismo radije pobili današnje zločince nego one iz pedeset i neke. Koliko god da je Udba na ovim prostorima bila opaka, ovima nije ni do gležnja.
Čini se da jenjava rasprava o jezicima - srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski ili jedan jezik?
- Jezik je bio tema dok smo imali šta da jedemo. Danas baš nikoga nije briga ko govori kojim jezikom. Obični mali ljudi, i naši i vaši i oni treći ili šesti koji su svi nekad govorili tako da ih je cio svijet razumio danas ćuteći grebu po kontejnerima. Glad ubija svaku potrebu za analizom lingvističke problematike.
Zbog zdravstvenog stanja aktuelizovana je priča o Jovanki Broz.
- Odvratno je kako ste se “vi” ponašali prema drugarici Jovanki Broz i kako se prema njoj još uvijek ponašate. Najprije ste joj ukinuli sva ljudska prava, živjela je poput sirotice u kući koja se raspadala, a danas na sva zvona preko medija objavljujete kako je i koliko rak „izjeo“ njene grudi. Sve srpske ljekare trebalo bi biti sramota zbog načina na koji se ponaša njihova struka. Pacijent u Srbiji, pa neka je to i Jovanka Broz, morao bi imati elementarno pravo na zaštitu privatnosti. Samo ljudi bez trunke kućnog vaspitanja mogu pacijentkinji Broz raditi ono što joj vaši ljekari čine. Zaista mi nije jasno što je vašoj zemlji učinila ta žena.
Kako vidite Tita i njegovu ulogu?
- Dok sam živjela u Jugoslaviji, tu sam zemlju smatrala tamnicom naroda. Danas umirem od nostalgije. I, sigurna sam, još bar devetnaest miliona i devetsto devedeset i devet hiljada ljudi na području ovoga što se nekad zvalo Jugoslavija. Tito je danas veći nego ikad.
Gdje je u čitavoj priči građanin u Hrvatskoj, a gdje u Srbiji i uopšte u regionu? Ima li smisla ta priča o regionu?
- “Region”? Zašto mediji prostor pokojne Jugoslavije nazivaju “regionom”? Da bismo lakše progutali činjenicu da opet živimo u bratstvu i jedinstvu? Bratstvo u krvi, jedinstvo u bijedi. Nikad nijesam imala visoko mišljenje o “narodu” o kome je Njegoš davno sve rekao. Srbi i Hrvati bi trebali čitati Njegoša ako žele da razumiju što nam se dešava. Doduše, nije jednostavno doći do njegovih knjiga. Mnogo je lakše naletjeti na tekst o tome što vaš Milan Popović čini našoj sirotici Severini. Hrvate i Srbe baš ništa ne udaljava. Isti zločinci vladaju i na vašem i na našem prostoru. Banke iste, a službeni jezik engleski.
Blic
