Branka Bošnjak je rođena 23. januara 1970. godine u starim Plužinama, kojih, kako kaže, nažalost više nema Za Portal Analitika otkriva da ima hendikep da je njen rodni grad potopljen - na dnu jezera zbog izgradnje hidroelektrane Piva, ali da Podgoricu, u kojoj živi od druge godine, osjeća kao svoju.
Diplomirala je kao student generacije na Odsjeku za metalurgiju Metalurško-tehnološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Poslijediplomske studije završila na istom fakultetu, ali na Katedri za fizičku metalurgiju, i odbranila magistarsku tezu 1997. godine. Doktorsku disertaciju odbranila je 2001. godine.
Od 1994. godine radi na Univerzitetu Crne Gore, kao saradnica u nastavi, a zatim kao asistentkinja. Godine 1998. bila je savjetnica za nauku u Rektoratu UCG. Nakon što je stekla zvanje doktora nauka, bila je angažovana kao docent na predmetu Izbor metala i legura Metalurško-tehnološkog fakulteta. Od 2004-2006, bila je predstavnica UCG u Odboru za nauku Komisije Srbije i Crne Gore za saradnju sa UNESCO-om.
Takođe, od 2002. godine angažovana kao koordinatorka za Crnu Goru, Američkog savjeta za međunarodno obrazovanje. Zadužena je za realizacju JFDP programa namijenjenog usavršavanju nastavnog kadra sa visokoškolskih ustanova u Crnoj Gori na renomiranim univerzitetima širom SAD-a, kao i A-SMYLE programa razmjene, u okviru koga srednjoškolci iz Crne Gore imaju priliku da pohađaju američke srednje škole i borave godinu dana u SAD-u.Kao dobitnica međunarodnih stipendija, boravila je na višemjesečnim specijalizacijama na univerzitetima u Birmingemu (Velika Britanija), Luvenu (Belgiji) i Ljubljani (Slovenija). Učestvovala je i u nizu naučnih projekata, od kojih su neki i međunarodnog karaktera. Spoljna je saradnica i recezentkinja u međunarodnom časopisu “Wear” Instituta za manufakturu iz Kembridža. Autorka je i kooautorka velikog broja naučnih radova objavljenih u domaćim i međunarodnim časopisima, i prezentiranim na naučnim i stručnim konferencijama.
Jedna je od osnivača Pokreta za promjene. Od 2006-2009. godine bila je poslanica u Skupštini Crne Gore. Od 2010. godine je odbornica u Skupštini Glavnog grada i šefica Kluba odbornika Pokreta za promjene.
BUĐENJE
Šta Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Dosta toga, a posebno bezbrižnost i dječiji nestašluci i sve one „slatke“ brige, koje sa ove tačke gledišta djeluju smiješno. A nedostaje mi i čuveni sladoled od vanile izmoljen od roditelja, na samom početku ljeta, uz garanciju da ću ga polako jesti, u velikoj bašti, nažalost, sad već nekadašnjeg Hotela „Crna Gora“.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Kad bolje razmislim, i ne volim baš što sam odrasla. Ali ako već moram da kažem, volim to što me konačno shvataju ozbiljno. Ili se makar nadam da je tako.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Ne znam tačno da li je u pitanju talenat, ali uvijek sam voljela da pišem... No, za to mi nikad nije kasno...
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Iskrenost i otvorenost prema nekim ljudima koji to ne zaslužuju i znaju da zloupotrijebe. Slaba procjena, šta li... Opekla sam se više puta. Obećavam da više neću.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Pravednost, „isti aršin za sve“ i humanost koje je sve manje.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografiju i ko biste voljeli da glumi Vas?
- „Tihi buntovnk“, a glavnu rolu bi povjerila nenadmašnoj Meril Strip.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Ne volim sebe da opisujem (stalo je u pet riječi).
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- „Čokoladni neprijatelj sa sladoledom i malinama“, a recept vam neću odati. Svaka sličnost je namjerna.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Robin Huda... Dobro bi nam došao u ovom trenutku.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Ne volim da živim tuđi život, pa makar ni na jedan dan.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Izolujem se i uživam u gluhoj nedeljnoj tišini... Jer znam da me čeka burni ponedeljak.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Volim da slušam ozbiljnu muziku, opušta me... Nešto na portugalskoj gitari od Karloša Paredeša... Može i fado u izvođenju Amalije Rodrigez. Odlutah u Portugal nenadano...
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Knjige: Ljosine „Avanture nevaljale djevojčice“ i „Okean more“ Aleksandra Barika. Predstava: moderno izvođenje Nušićevog „Sumnjivog lica“ JDP-a u režiji Jagoša Markovića, sa Sekom Sablić i Nebojšom Glogovcem na Danima satire u zagrebačkom Kerempuhu. Nušić u Zagrebu - poseban doživljaj! Da je naš savremenik, inspiracije mu ne bi falilo. Film: odavno nisam odgledala neki film koji me ostavio bez teksta, poput „Engleskog pacijenta“, nekada davno... Možda, eto, ekranizacija romana „Čitač“ Bernharda Šlinka... To što je isti glumac Ralf Fajns u glavnoj ulozi u oba filma, vjerovatno nije slučajnost...
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Automobilom u dobrom društvu, naravno ljeti, maršutom biciklističke trke Tur de France, (ali, ipak ne bih biciklom, to ostavljam za neku kraću rutu)... Ta mala mjesta po Francuskoj me zaista privlače. Njihov sir i vino takođe.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Minibus.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Provjerenom prijatelju, sestri... Ali, ipak ponešto ostavim samo za sebe.
Čemu se uvijek obradujete?
- Kad uspijem da obradujem meni drage osobe...kad nekom uspijem da pomognem. I naravno kad mi mali napasnici (djeca od brata) kao termiti ušetaju u sobu.
Da li za nečim žalite?
- Uzaludno je... Digla sam ruke od prebiranja po mislima „šta bi bilo, da je bilo“.
Bez čega ne možete?
- Bez bliskih osoba, sigurnosti i topline doma... Nekih porodičnih rituala vikendom... Očigledno da starim.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Ranoranilac sam i često nemam osjećaj da ima ljudi koje možete probuditi u podne. Izvinim se, ali ne razumijem ih - propuštaju najljepši dio dana spavajući.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Tri u jednoj: da se vizija Crne Gore o kojoj ja sanjam pretvori u stvarnost. Tako blizu, a tako daleko... Može li tu šta zlatna ribica? Teško. Ipak zavisi od nas. A nema nas, makar ne dovoljno.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Najteže - odluka da aktivno uđem u politiku i postanem uvijek dostupna javnosti, i da dozvolim da me tako „razotkrije“ ko hoće.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Ne mogu baš da predvidim reakciju... Nadam se da ne bih pala u depresiju, već da bih dobila hrabrost za neke ludosti koje sam željela da učinim, ali mi je falilo te hrabrosti.
Kako biste voljeli da umrete?
- Ko kaže da bih voljela da umrem? Ne još, ipak je rano... A kad dođe vrijeme za to, onda - u snu, sanjajući nešto lijepo.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Iskoristila bi stih Mike Antića „Ako ti jave umrla sam, ne vjeruj, ti znaš da ja to ne umijem“.
Priredila: A.STANKOVIĆ
