Smještena u današnjem Peruu, teritorija Inka protezala se vrhovima Anda i uz obalu, obuhvatajući tla današnjih Kolumbije, Čilea, Bolivije, Ekvadora i Argentine i bila povezana složenim sistemom puteva čija složenost nije imala premca u Starom svijetu.
Carstvo Inka možda je i jedina napredna civilizacija u istoriji koja nije imala klase, niti trgovinu. Kako im je to pošlo za rukom?
Mnogi aspekti života ovog naroda ostaju misterija, dijelom zato što su praktično istrijebljeni tokom španske kolonizacije Južne Amerike.
Naime, čuveni konkvistador Fransisko Pizaro predvodio je svega nekolicinu vojnika u borbi protiv velike armije Inka u Peruu 1532. godine.
Međutim, pravi udarac iz Evrope je stigao deceniju ranije, u vidu epidemije boginja, za koju pojedini stručnjaci tvrde da je ubila više od 90 odsto Inka.
Naše razumijevanje o tom narodu i događajima iz tog doba, dolazi od svega nekoliko hroničara, uglavnom španskih misionara, sveštenika mestika i istoričara po imenu Blas Valera, rođenog u Peruu dvije decenije posle pada Carstva Inka.
Bogatstvo bez novca: Dokumenti misionara i Velere opisuju Inke kao vrsne graditelje sposobne sa najnaprednijom planinskom poljoprivredom. Društvo je bilo tako bogato, da je moglo da priušti stotine ljudi specijalizovane za planiranje prostora i poljoprivredne radove na novoosvojenim područjima.
Gradili su kaskade za usjeve na padinama planina i uzgajali kukuruz, kikiriki, bundevu i krompir i to posebne sorte za različite nadmorske visine.
Takođe, sadili su drveće, kako bi tanki površinski sloj zemlje održavali u dobrom stanju.
Arhitekte su projektovale ogromne piramide, složene sisteme vodovoda, poput onog u Tiponu, velike hramove kao što je Pačakamak i planinske gradove (Maču Pikču).
Sve to uspijevali su bez trgovine i novca.
U svega nekoliko izuzetaka koji se viđaju u obalskim djelovima zemlje naknadno inkorporiranih u carstvo, nije bilo trgovine u društvu Inka, a razvoj individualnog bogatstva bio nemoguć... Nekoliko proizvoda Inke nisu mogle da proizvedu i uvozile su.
Svaki podanik carstva dobijao je potrepštine iz državnih magacina, uključujući hranu, alat, sirovine i odjeću, bez potrebe da kupuje bilo šta.
- Bez prodavnica i tržnica, nije bilo potrebe za zvaničnom valutom ili novcem, niti se on bilo gdje mogao potrošiti, piše Gordon Fransis Mekevan u knjizi “Inke: Nove perspektive”.
Tako su Inke ulazile u svijet trgovine samo sa strancima, ali ne i između sebe.
Tajna njihovog velikog bogatstva možda je ležala u neobičnom sistemu oporezivanja. Umjesto plaćanja u novcu, svako od njih morao je da radi za državu.
U zamjenu za rad, dobijali su sve što im je potrebno za život.
Naravno, nisu svi morali da plaćaju takav porez. Nobles i njihova pratnja bili su izuzeti, kao i još neki istaknuti članovi društva.
Zanimljivo je da su čak i preminuli zemljoposednici mogli i dalje da budu vlasnici imanja, a njihove porodice da preuzimaju bogatstvo u njihovo ime.
Inke su zapravo izumjele ideju korporacije kao čovjeka, uprkos tome, što tržišne ekonomije nije bilo.
Hrana, a ne trgovina: Prije nekoliko godina, grupa arheologa uzela je uzorke iz doline Kusko u Peruu i otkrila dokaze hiljada godina obrađivanja zemlje, uključujući i uzgoj životinja, najvjerovatnije lama.
U radu u kom su sumirali otkrića, arheolog A. J. Čepstov Lasti i njegov tim sugerišu da su Inke koncentrisale svoje tehnološke i kulturne institucije oko proizvodnje hrane i planiranja prostora.
To je svakako bilo neophodno u oblasti u kojoj su suše najvjerovatnije zbrisale prethodne civilizacije (Vari) i gdje su promjene klime bile stalna opasnost.
Uspon Carstva Inka poklopio se sa periodom relativne klimatske stabilnosti, ali ljudi u ovom području bili su svjesni da se takav život može okončati u bilo kom trenutku.
- Razmjere čovjekovog uticaja na promjenu pejzaža u južnom dijelu centralnih Anda povećale su se posle 1.100 godine nove ere, vjerovatno zbog suve, tople i u osnovi stabilne klime. Razvoj najveće tehnologije irigacije terasa bio je neophodan i dozvolio efikasnu poljoprivrednu proizvodnju. Rezultat te strategije bila je dugoročna obezbijeđenost hrane i mogućnost carstva da nahrani veliku populaciju, pišu Čepstov Lasti i njegove kolege.
Dakle, kako da postanete vodeće carstvo bez novca? U slučaju Inka, odgovor leži u tehnologijama koje su im omogućile prednost u oblasti poljoprivrede. Hrana je bila njihov novčić, čist rad osnova njihove ekonomije.
Neki smatraju da je Carstvo Inka bilo idealan predstavnik države blagostanja, dok ga drugi nazivaju autoritarnom monarhijom.
Istina je da su Inke vjerovatno stvorili carstvo kao i mnogi drugi.
Njegove vođe bile su ometene građanskim ratom i sukobima među plemstvom, a robovi i radnici gradili. Ono što je zanimljivo je to što su svi, pa i robovi, najvjerovatnije uvijek bili siti.
Izvor: B92.net
